Roditeljski povjerljivo

Draga Zubić vilo...

27.10.2014

Volio bih kad bih mogao i u nadolazećim godinama što duže čuvati kćerke od raznih razočarenja što život donosi. Ali, to je nemoguća misija.

...kako izgleda u svijetu vila - pitanje je sa papirića koji je moj mali curetak ostavio ispod jastuka prije nekih četiri, pet godina u žarkoj želji da je ujutro sačeka (što detaljniji) odgovor od upitane. Svi smo čekali na odgovor. Zanima nas i danas.

Mlađa sestra tog curetka, čim se vrati iz škole, odmah otvara ruksak i vadi teke da piše zadaću. Mi joj govorimo da ne žuri, dug je dan, neka se prvo malo odmori i poigra, pa prvačić je tek. Ali ne, cura nas ignoriše i ponaša se k'o da ima u sebi germanske ili japanske krvi. A nema. Znamo. Pušta čak i crtane da je čekaju dok ona crta ili boji što obojiti treba.

Kako su kiše i snjegovi udarili po našem gradiću, tako je i opći ugođaj drastično opao. Odmah smo postali mrvu sporiji i tromiji, ne čini li vam se? Valjda se ne uvlači hladnoća samo u moje vene? Manje je entuzijazma pri odlasku na posao nego u one divne dane kad nas je sunce tetošilo, a povratak kući je sa spuštenim ramenima i pognute glave. Ma malo sam pretjerao, šolja čaja ili dva fildžana kafe pojačana štanglom čokolade i već ne mogu da se sjetim zašto sam uopće napisao dvije rečenice koje prethode ovoj.

Ali zaista, sa kišom i hladnoćom umor se brže taloži. I u odvođenju cura u školu, na sekcije i kontrolisanju zadaća, mojoj životnoj drugarici i meni ova sedmica prođe munjevito. Jutrom bi se dizali (ne)naspavani i dok dlanom o dlan, eto noći. Školarke su u ritmu druge smjene i puno su svježije nego mi. Razigrane navečer kad mi već slabije pratimo šta nam govore ili rade. Naša Japanka sama kaže u određenom momentu: Idem na spavanjac i povuče se u vilinske odaje. Ili princezinske, ovisi u kojoj je ulozi taj dan. Mi sluge ne nagovaramo preažurno njenu stariju sestru da slijedi njen primjer ako tih dana idu u drugu smjenu. Kad su prva, obje ih umor ipak brzo savlada. Volim kad po ovakvim danima cure ne moraju da žure i mogu sve ujutro laganice da rade. Ustanu, doručkuju, igraju se zajedno. A ocjene me (mislim, kada naiđu one slabije) ne tangiraju. Poštujem da radne navike treba razvijati, neophodno je učiti se ozbiljnosti u izvršavanju obaveza. Složni smo svi u vezi sa tim. Nije mi svejedno, npr. što se starija od sestara najčešće ne bi sjetila da se baci na zadaću ni kad bih joj u uvce šaputao da je knjiga čeka. I čeka. I čeka... U srijedu, po izlasku iz škole odmah mi je onako poluzavjerenički došapnula: Tata, dobila sam jednu groznu i jednu super ocjenu. Radilo se o dvici i petici iz dva različita predmeta. Čestitao sam na petici i utješio je da će dvojku kad-tad popraviti. Recite sami, zar nije komentar ko iz priručnika.  Nije frka za ocjene... još.  Kasnije, u višim razredima biće one puno bitnije.

Vjerovatno bih od nastavnika i predavača iz neke osnovne škole u  zapadnoj Evropi, da samo znaju šta ovdje govorim, dobio kakvu gadnu jezikovu juhu, ali mi nismo u zapadnoj Evropi. Zaključak: idemo ozbiljno ali bez nervoze :-). Pitala me kći i šta će mami reći. Sugerisao sam joj da kaže isto što i meni. Identičnim redoslijedom. Hladno–toplo je zdrava varijanta.

Prvačiću je ova, za nas pomalo teretli sedmica, ušla u ugodniju završnicu. Nju već danima najviše zaokuplja koji kostim obući za Noć vještica, feštu što se organizuje u mojoj firmi i gdje ga naći. Tragali smo zajedno po internetu, našli, nazvali i dogovorili da dođemo da ona probere. Cura je već imala naum da se obuče kao vještica. Dok smo hodali, moja djevojčica me pitala, ne znam otkud joj to, da li je u stanu u koji idemo neka starica i hoće li nas pustiti da biramo. Ispostavilo se da je stan sa vještičjim i vilinskim odorama blizu našeg. Vrata nam nije otvorila ni starica ni čarobnica, nego lijepa djevojka. Moja cura je zadovoljno isprobala par kostima i haljinica. Odlučila se za onaj koji je već u startu zapikala i mala vještica i ja smo se sretni vratili kući.

Sljedećeg dana sam odveo nju i njenu drugaricu, vilu u bijeloj haljini, na zabavu. Bilo im je lijepo. A i sad se sjećam tog davnog jutra, kad se njena sestra, dobitnica divnih i groznih ocjena, nestrpljivo pridigla u krevetu i zarovila ispod jastuka. Zadovoljno je izvukla cenera što smo ga žena i ja krišom stavili tu, noć prije, čim su cure zasovile. I nastavila da rovari i traži. Odgovor Zubić vile. Našla je svoj papirić i na poleđini je pisalo: Čarobno je. Iskrivljena slova obojena šarenim flomasterima bila su, pogađate, mojih ruku djelo. Nisam mogao razočarati tu divnu curu. Volio bih kad bih mogao i u nadolazećim godinama što duže čuvati kćerke od raznih razočarenja što život donosi. Ali, to je nemoguća misija. Na nama je da se trudimo. Elem, cura je malo sumnjičavo osmotrila slova, kasnije i svoje flomastere, pitala šta piše, ali čini se da ju je odgovor zadovoljio. Barem djelimično.

U svijetu vila je zaista čarobno. To sam i prije slutio, a uz svoje cure i spoznao. Svaki dan s njima je uživancija. Sretan sam što me vabe i puštaju da zaronim u taj svijet. Moram jedino paziti da me roditeljska ljutnja i nervoza, uzrokovana tako uobičajenim dnevnim iskušenjima koja me ponekad spopadnu ne pretvore u zlog čarobnjaka u očima mojih djevojčica.

Foto: E. Kurtović

Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:

Na noge lagane u jutra vedra

Valhala - ne, hvala!

Point to the house, point to the mouse 

Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:

Pravi nastavnik

Nešto se mora promijeniti

Abeceda: m kao cimet, mmm

... i mnoge druge. 

Ko čita, ne skita!                

Damir Dvorniković