Školegijum intervju

Što si više dijete, to si bolji roditelj

15.11.2014

Zoran Ćatić mašta o tome da radi u trafici s pogledom na more. U međuvremenu vodi emisiju Roditeljska pažnja na Studentskom radiju eFM, kojem je glavni i odgovorni urednik. Obrazovnoj javnosti poznat je i po filmu o podijeljenim školama u BiH, isto kao i po roditeljskom angažmanu za prava djece na djeda Mraza u sarajevskim vrtićima. Za Školegijum govori o avanturi cjeloživotnog osnovnog obrazovanja, neostvarenoj karijeri dječijeg pisca, propalim pokušajima da studij žurnalistike poveže sa novinarstvom i o svom angažmanu u sarajevskim građanskim protestima.

Ćatić: To s deda Mrazom moram te ispraviti. Ja sam bio angažovan za popravljanje situacije u JU Djeca Sarajeva. Zbog nepostojanja osnovnih normi (tipa kvadrature po djetetu), higijenskih uslova, ishrane u kojoj su djeca pila razmućen limuntos ili mlijeko u prahu. Dedo Mraz je došao usput, to su mi natovarili roditelji kojima je veći problem hoće li se on pojaviti jedan dan u godini u vrtiću nego to šta nam djeca tu cijelu godinu jedu ili ne jedu, u čemu spavaju, kakvo im je grijanje.

Školegijum: Još nešto za ispravak?

Ćatić: Ne znam koliko je bitno, ja imam samo indeks žurnalistike. Uredno sam platio studij i ušao u svojstvu studenta u zgradu fakulteta samo još jednom, da pokupim indeks.

Školegijum: Pa dobro, predstaviću te kasnije. Šta zamjeraš tom studiju? Budući da nisi tamo sjedio i slušao predavanja, kako uopšte o tome imaš stav, i zašto bi iko vjerovao tvojim procjenama? (E, ovo je dobro pitanje:-)

Ćatić: Boravio sam više puta tamo kao gost studentima, kao pregovarač sa dekanima raznim, ali više nikad kao student. Ne smatram se novinarom jer mislim da nije pošteno prema onima koji su završili fakultet i imaju to zvanje. Ali da se bavim novinarstvom, to je istina. Koliko dobro, to već ne odlučujem ja.

Školegijum: Ma taj glagol baviti se, šta to znači? Ili jesi novinar ili nisi. Ako vodiš radio, uređuješ program, praviš reportaže, vodiš emisije uživo, onda valjda jesi. Ali da se ne peglamo time. Ponavljam ono pitanje: Šta zamjeraš tom studiju? Budući da nisi tamo sjedio i slušao predavanja, kako uopšte o tome imaš stav, i zašto bi ti iko vjerovao?

Ćatić: Ne zamjeram mu ništa. Sticaj okolnosti je bio u pitanju da se ja posvetim praktičnom radu a ne studiju. Nakon rata, već sam imao 26 godina a imao sam starce sa neregulisanim penzijama a oboje RVI, jedva punoljetnu sestru i nisam imao izbora. Bio sam prinuđen da radim.

Školegijum: To ide u biografiju. Primjedbe na kvalitet studija žurnalistike?

Ćatić: Čuj, taj fakultet radi tako kako radi, univerzitet nema zamjerki, profesori nemaju zamjerki, studenti nemaju zamjerki, mediji nemaju zamjerki, javnost nema zamjerki. I sad da se tu ja nešto kofrčim? Umjesto toga, pokušavam da to praktično amortizujem koliko god je to moguće, da uhvatim makar jednog, dva studenta po generacijii da mu pomognem da stvarno nauči kako može sutra sebi platu zaraditi.

Školegijum: Šta podrazumijevaš pod tim da stvarno nauči?

Ćatić: Ček samo da provjerim supu:)

Razgovor se odvija u nedjelju, između 13 i 16, na Skypu. Sagovornici obavljaju i druge poslove, zato sve skupa ponekad ne liči na ozbiljan intervju. Jedan postavlja pitanja iz kreveta, pod temperaturom 38.5, i mijenja znojave majice i obloge, a drugi kuha, nakon što je suprugu, sina i psa istjerao iz kuće. Pomenuta supa je s kostima, paškanatom, peršunom, mrkvom, ispečenim lukom... koja se iskuhava pola dana... sa domaćim rezancima... Dok se supa provjerava, da dovršim uvod: Zoran Ćatić pisao je za Večernje novine, Fan, Slobodnu Bosnu, Lice Ulice. Bio je saradnik ISV-radija i Radija 202. Učestvovao je u izradi koncepcije omladinske emisije Hayd u Park za FKR, u kojoj trenutno daje glas životinjama. Uređivao je emisiju Ima Veze za Mediacentar i SCCA/Pro.ba 2006. godine i dječiju emisiju Najbolja emisija za mlade a autor je i dokumentarnih filmova: Dogodilo se nadanašnji dan, Dvije škole pod istim krovom, Glas Ludila u Eteru, Ko Sam Ja, Žene iz Tranzicije, te kratkog filma Fasunga. Producent je obrazovnog programa u okviru projekta Priče iz tranzicije.

Ćatić: Ovako. Dosadašnje moje iskustvo govori da ti mladi ljudi sa završenim faksom uglavnom teorijski znaju svašta o novinarstvu, ali recimo ne znaju elementarnu stvar – da napišu vijest. Ono što ja pokušavam jeste da im kroz praktičan rad pokažem razne mogućnosti koje nudi novinarski zanat.

Školegijum: Definiši novinarski zanat.

Ćatić: Pa vijest je osnova. Od toga sve počinje. Ostalo je sve nadgradnja, informacija, izvještaj, tekst, prilog, reportaža, rad za miksetom, reporterski rad, montaža, vođeni program, koncepcija emisije, snimanje kamerom, video prilozi... I još milion stvari unutar toga. A sve to mora se prethodno istražiti. Što podrazumijeva informisanje, čitanje, istraživanje. A toga opet nema bez opšteg obrazovanja... To je zanat koji mi omogućava da mi svaki dan bude drugačiji. Da nikad nisam siguran da nešto znam. Da neprestano istražujem. Da budem radoznao. Da se igram. Da učim i upoznajem. Da savladavam nove tehnologije, steknem nova znanja. Da budem dijete čitav život i da ne moram nikada u penziju.

Školegijum: Jesi li imao ikada igdje neku polemiku, raspravu, neki razgovor, bilo šta, s nekim od profesora sa žurnalistike? Na tu temu. Jesi li ih pitao zašto studenti ne znaju da sastave vijest? Ili profesori misle da nisi kompetentan za razgovor o tome, jer nemaš diplomu?

Ćatić: Imao sam mnogo razgovora sa profesorima. Bila je simpatična situacija na nekom okruglom stolu u Tuzli, gdje sam pozvan kao neko ko radi s mladima. Profesori sa fakulteta su mirekli, ma pustite vi vaš beogradski univerzitet. Očito su imali informaciju da sam fakultet završio tamo. Malo je reći da su se začudili kada sam im rekao da imam njihov indeks, a da sam praktični dio i onaj najbitniji, zaljubljenost u ovaj posao, pokupio od rahmetli profesora Nuhića, Bore Kontića, Zoke Udovičića. Oni su tu bili kao predstavnici tri različite obrazovne institucije: FPN (Nuhić), BBC škola novinarstva (Kontić), Škola media plana (Udovičić).

Školegijum: U međuvremenu, sa sinom Demijanom vratio si se u osnovnu školu. Kakva su ponovljena iskustva?

Ćatić: Zahvaljujući njegovoj učiteljici, Vildani Vrabac, odlična. Njoj smo najbolja supruga i ja neizmjerno zahvalni na prve četiri godine Demijanovog školovanja. S njom smo mogli da se u svakom trenutku savjetujemo i zajednički pratimo njegov napredak i razvoj. Super mi je bila biblioteka za prvačiće koju je pokrenula: oni su donosili svoje omiljene slikovnice, na sedmičnoj osnovi mijenjali su se bibliotekari, djeca su čitala knjige o kojima su onda imala s kim da pričaju... Nikada nije tražila od roditelja da završavaju dječije zadaće, nije tražila da roditelji prave panoe, maske i šta se već sve nije pravilo... Nego je nagrađivala klince za svaki vidljiv njihov pokušaj samostalnog rada pa makar Demijanov pijetao u drugom osnovne više ličio na sve drugo negoli na pijetla. Ima onaj jedan trenutak, obično je to kraj četvrtog razreda, kada dijete počne da gleda kroz roditelje, zapostavlja učenje... Moja nana bi rekla šandrprc... Mi se zabrinuli, odemo da se posavjetujemo sa učiteljicom Vildanom... Objašnjavamo joj da je preblaga prema Demijanu, da on od toga nema koristi, zamolimo je da bude strožija. A ona: da to ne može tako kako mi mislimo. Da je ona ista prema svoj djeci. Da nema potrebe da bude strožija. Da su djeca umorna. Pa nam onda mrtva hladna nabroji sve Demijeve obaveze (bez da smo joj mi to ikada rekli), koliko puta i kada ide na treninge, kad ima koju sekciju i kako smo mi u kontra smjenama i kaže da je dijete sasma razumno umorno, jer je kraj godine s toliko obaveza. Ne preostaje ti ništa drugo nego da padneš na dupe. I da je zamoliš da eto ipak makar malo ukaže djeci na važnost učenja.

Školegijum: U toj biblioteci, koju su djeca sama napravila u razredu, nije bilo knjige koja bi tu svakako zaslužila da bude: nenapisane priče za djecu, pisca Zorana Ćatića. Možeš li barem jednu ispričati, da se stekne utisak o tom zanemarenom talentu.

Ćatić: Mi smo Demijanu čitali, naravno, priče i knjige. Ali bi se često našli u situaciji da moramo odgovarati na vrlo neugodna pitanja, poput: Kako misliš pojeo Baku? Šta znači da ju je otrovala? A zašto su Hajdi umrli roditelji? Islično... Do tada nismo razmišljali o tome. Onda sam ja pribjegao (kukavički:)) varijanti da sam izmišljam priče... Glavni lik je Zmaj Strašimir. Koji živi u jednoj pećini na vrhu planine u čijem je podnožju selo. U tom selu se ispredaju legende o strašnom zmaju. Njega nikada niko nije vidio. Jedan dječak to cijelog života sluša. Neprestano ga upozoravaju kada krene s ovcama da ne ide visoko u planine jer kao ima neki strašni zmaj. Znatiželjan, a kakav bi drugačiji bio, jednog dana ode i stvarno nađe veliku pećinu na vrhu planine. Oprezno uđe u predvorje i tiho upita Ima li koga? Začuje nešto nedefinisano. Usudi se i krene dublje u pećinu, privučen čudnim zvukom. Kada je već ušao skroz u pećinu, upali šibicu i ugleda velikog zmaja kako šćućuren u ćošku prestravljen cvokoće zubima od straha. Tu se njih dvojica upoznaju i zmaj mu objasni da je njega strah ljudi. Da on nema pojma kako se bljuje vatra, i da je kao zmaj usamljen jer se boji sveg i svakoga. Dječak mu objasni da se ljudi boje njega. Da on može bljuvati vatru i biti strašan. Onda ga dječak zbog njegovog straha prozove Strašimir. Posjećuje ga krišom i uči ga da bljuje vatru, ali bez uspjeha. Samo mu pomaže da savladava strah. Postaju najbolji drugari. Strašimir je presretan, ali ne može baš tako lako da savlada svoje strahove. Jednog dana dječak se ne pojavi u određeno vrijeme. Zmaj zabrinut, uprkos svim svojim strahovima, siđe do sela i vidi da su selo napali gusari i da pljačkaju po selu. Strašno se prepadne, ali i razljuti, zabrinut za dječaka. I odjednom bljune vatru. Počne ganjati gusare po selu, pržeći ih po guzičicama i sve ih otjera. Spasi selo, upozna se sa ljudima koji upoznaju i njega. I od tog dana legenda postane stvarna. Na velikom slavlju naprave mu najveću picu na svijetu koju su nazvali po ženi koja ju je napravila. Ta pica se i dan-danas zove Margarita. Evo ovo je Zmaj Strašimir, prvi put zapisan. Kasnije priče sele isključivo u šumu. Tu se uključili i drugi likovi: nervozni zeko, lijeni medo, žirafa koja se boji visine pa hoda pognuta, sova koja za sve ove godine samo kaže ohoho...

Nikada nisam zapisao niti jednu priču a bilo ih je tonu. Nažalost. Žirafa sad služi za internu zezanciju i za situacije kada se srećem sa malom djecom. Ono što je dobro je da, recimo, Demijan sad maloj djeci pokušava da priča priče sa istim likovima. Tako Strašimir živi. Moja ideja je da se ufura u škole, da se klincima daju u ruke kamere, tableti, da se onaj jadni vinograd za koji u udžbeniku piše da je životna zajednica vinove loze i životinja, da se on snimi, da se uradi intervju s vinogradarom i šta već, pa da to bude nastavno sredstvo.

Školegijum: Čovjek, kad razgovara s tobom, ima osjećaj da bi se stvari mogle lako popraviti, jer si jedan od rijetkih koji pokušava biti konstruktivan. Kod tebe nijedna kritika ne dolazi sama; uvijek ima i neki konkretan prijedlog. Rekao si da nisi zadovoljan doprinosom roditelja školi. Šta bi tu predložio? Postoji li nešto realno izvodljivo što bi roditelji djece u jednom razredu, ili u jednoj školi, mogli učiniti da kvalitet obrazovanja bude bolji?

Ćatić: Ono što je po meni problem je to da smo se udaljili od sopstvenih života. Živimo neke tuđe. Pa samim tim nismo posvećeni svojoj djeci. Uvalimo im računare, tablete i ostale pizdarije, smirimo ih tako pa se onda posvetimo svom životnom facebook profilu. Najbolja supruga i ja se trudimo da računar u kući prije svega bude sredstvo pomoću kojeg unapređujemo onih šest rečenica iz udžbenika. Pokušavamo da dijete zainteresujemo za različite stvari. Da traži i da se traži. Da vidi šta ga zanima a da mu mi ne namećemo ono što mi mislimo da mu treba. Istovremeno trudimo se da kada god možemo putujemo. On sa svojih deset godina nije bio još u Brčkom i Banjoj Luci... Sve ostalo u BiH je manje više prošao. Da li to njemu u ovom času nešto znači? Sigurno nesvjesno, ali da li će to dati dugoročne rezultate – mi čvrsto vjerujemo da da. Nažalost, premalo je roditelja spremnih da se obrazovanju posvete više. Vidio sam to na roditeljskim sastancima, na vijećima roditelja, u razgovoru s ljudima, s djecom. Vidi se to po ne postojanju sistema, po tome što su u ovoj državi bile reforme svega i svačega osim obrazovanja i da pri tom niko nikada nije rekao bilo šta o tome, a kamoli zagalamio. Rekao sam neki dan da je ovo paljenje na protestima ustvari eksterna matura obrazovnog sistema prethodnih 19 godina i da kad bi se ovog momenta svi dozvali pameti i počeli raditi kako treba, mi ćemo imati generacije mladih ljudi koje smo zapustili. Sarajevo tu nije ništa puno bolje. Pogledaj prazna pozorišta, prazne biblioteke, nepostoji dječiji festival bilo čega, vijeća roditelja samo skupljaju novac za socijalno ugrožene i bolesne, nepostoji obrazovni program u medijima... Sveli smo se na to da su nam vjerski i partijski lideri vitalni nacionalni interes, razlog zato je što stvari i svijet oko sebe posmatramo iz sopstvene vizure, sa svim svojim iskustvima, frustracijama, misleći da znamo šta je najbolje za našu djecu, a ustvari nemamo pojma da je našoj djeci sve ovo normalno. Kao što je i nama sve bilo normalno i nismo kontali da kafa, šećer i gorivo na tačkice nisu normalne. Moja ideja je da se ufura u škole, da se klincima daju u ruke kamere, tableti, da se onaj jadni vinograd za koji u udžbeniku piše da je životna zajednica vinove loze i životinja, da se on snimi, da se uradi intervju s vinogradarom i šta već, pa da to bude nastavno sredstvo. Zamisli da to staviš na web nedobog nekog ministarstva obrazovanja! Pa da imamo videoradove inspirisane lekcijama koje djeca uče. Pa da imamo 100 vinograda različitih. Nisam još riješio kako bi se mogla matematika video uraditi, ali radim na tome... Novinarstvo je zanat koji mi omogućava da mi svaki dan bude drugačiji. Da nikad nisam siguran da nešto znam. Da neprestano istražujem. Da budem radoznao. Da se igram. Da učim i upoznajem. Da savladavam nove tehnologije, steknem nova znanja. Da budem dijete čitav život i da ne moram nikada u penziju.

Školegijum: Nisam siguran koliko je dobro da video bude dominantan medij u obrazovanju... Za neke stvari je sigurno super, ali za neke nije... Bilo bi dobro i da djeca, recimo jedan razred, ima svoj vinograd, da se brine i pomaže u njemu... Pa čak i da se nikad ništa o tome ne snimi... Ali to je skroz druga tema. Vratimo se u sadašnjost. Koja su tvoja očekivanja od ovih protesta?

Ćatić: Djelimično sam već odgovorio. Svašta sam vidio na protestima uprkos tome što sam bio pod dejstvom suzavca. Najviše ljude koji su dvadeset godina zapostavljali sopstvene živote. Vidio sam i klince (ponavljam se) na ispitu ekstremne mature... divlje i neobuzdane, a da ih pitaš šta ima u toj zgradi koju pale, nemaju pojma. Vidio sam policiju koja u domenu glinenih golubova trpi marisanu, znaš ih tonu da su dobri, čestiti ljudi, ali zbog nečije političke procjene u cilju boljeg prolaska na izborima ne smiju da reaguju. I niko, ali apsolutno niko sa kim sam razgovarao, a razgovarao sam s milion njih od tada, nije sebi postavio pitanje sopstvene odgovornosti. Niko. Svi imaju već unaprijed zacrtane krivce za sopstvenu katastrofu. Svi znaju sve. I ko stoji iza svega i kome ovo ide u korist. Pa ako svi sve znaju kako se moglo desiti da smo ovako duboko zaglavili? Ne znam... Nemam pojma ni gdje će ovo, ni kuda će, niko... Ja uvijek polazim od sebe... Gdje sam ja zajeb’o... I šta mogu uraditi da eventualno popravim.

Školegijum: Ne propuštaš priliku da u komentarima oko protesta za sunovrat društva okriviš obrazovnu politiku. Misliš li da bi zahtjevi plenuma građana trebali ići i u tome smjeru?

Ćatić: Da. Odvojiti obrazovanje od politike. Nemam pojma kako se to radi, ali škola ne smije biti instrument politike. Recimo: umjesto odredbe RAK-a da mediji moraju imati određeni procenat informativnog programa uvesti odredbu da moraju imati obrazovni program, od smanjenih plata političarima povećati plate prosvjetnim radnicima... Nisam mislio da će to biti ovako komplikovano... Isto na terapiji... Odoh se mazit sa djetetom da dođem sebi. A ti špinuj šećer kao za karamel, na to naspi šljive (rakije) i pij dok je vrelo... Isparenja su malo gadna ali isto čaj (zato se i zove šumadijski čaj)... uplehaćete strašno... Ali ja se tim liječim već deset godina koliko i nisam bio bolestan.

Intervju je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite novi Školegijum na trafikama.

Školegijum redakcija