Školegijum obilježava

Janusz Korczak: Dobri duh čovječanstva

16.11.2014

Danas je Međunarodni dan tolerancije. Danas slavimo različitosti kultura i identiteta. Slobodu da budemo drugačiji. Preduslov postojanju tolerancije u jednom društvu, smatra to i UN, jeste obrazovanje kojim širimo horizonte, širimo shvatanje o tome šta znači biti ljudsko biće. Na današnji dan 1940. godine zatvoren je Varšavski geto u kojem je bio zatvoren Januš Korčak sa svojom djecom, djecom bez roditeljskog staranja za koju se on brinuo. Svijet je zadužio svojim djelima, svojom borbom za dječija prava, uključujući i pravo na dostojnu smrt. Donosimo njegovu biografiju kao podsjetnik zašto je važno, stalno i iznova, govoriti o toleranciji i ljudskim pravima.[1]

Janusz Korczak (Januš Korčak) (pravo ime Henryk Goldszmit) rođen je 1878. ili 1879. godine (ne zna se tačan datum) u Varšavi. Njegov otac, Józef Goldszmit – ugledan varšavski advokat – nije učestvovao u porodičnom životu. Njegov brak sa Cecylijom Gęmbickom također nije bio baš sretan. 

Velika zarada i dobre porodične veze omogućile su Korczakovim roditeljima da budu jedna od bogatih i poznatih jevrejskih porodica. Nekoliko puta su mijenjali mjesto boravka. Iako je mladi Goldszmit navikao na obilje i udobnost, to ga nije činilo sretnim. Kao odrastao sjećat će se hladnoće, tuge i usamljenosti u svojoj kući. Mali Henrik nije imao dobre odnose ni s majkom, ni s ocem, ni sa sestrom. Svi iz porodice Goldszmit mislili su samo na sebe i svoje probleme. Otac,hladan i ponosan (ali elegantan i duhovit), obično odsutan, nesretna majka i udaljena sestra imali su veliki utjecaj na Korczakov život i karakter.

Sa sedam godina, Henrik je krenuo u privatnu školu – pripremu za gimnaziju. U njegovim sjećanjima ona je simbol straha i nasilja, usamljenosti i bespomoćnosti učenika pred učiteljskom dominacijom. Već u ovom najranijem periodu obrazovanja Korczak primjećuje nepravilnosti i tenzije između odraslih i djece.

Također upoznaje iskustva sirotinje i siromaštva. Zbog psihičke bolesti oca, porodica zapada u finansijske probleme. Mladi Korczak mora zarađivati za majčin i sestrin život kao lektor, novinar i učitelj. U tadašnjoj Varšavi upoznaje svijet i siromašnih, i bogatih.

Njegova strast postaje književnost. Čita Józefa Ignaca Kraszewskog, Henryka Sienkiewicza, interesuje ga i književnost Mlade Poljske. Godine 1896. počinje karijeru u satiričnim novinama komedijom za odgoj djece Gordijski čvor. Potpisuje se nadimkom Hen. Dobiva interesovanje novinara i čitalaca. Dvije godine kasnije polaže maturu i upisuje medicinski fakultet na Varšavskom carskom univerzitetu.Ima dosta problema zbog svog jevrejskog i poljskog porijekla. Poslije će Korczak spojiti sve ove etničke niti rekavši: Ja sam poljski Jevrej rođen u ruskoj oblasti.  Godine 1900. članak Djeca i odgoj potpisuje nadimkom Janusz Korczak. Koristi ga u narednim godinama i tako postaje poznat. 

Služenje djeci i društvu

Društvena i profesionalna biografija Janusza Korczaka uklapa se u atmosferu i ideje s kraja XIX i početka XX vijeka, u koje su vjerovale elite aristokracije, inteligencije i društvenih aktivistastare Varšave. Bohdan Cywiński zove ih generacija prkosnih. To su: socijalisti, komunisti, pozitivisti, romantičari, utopisti, konzervativisti. Njih će ujediniti borba za nezavisnost države, društveno-obrazovni rad i uvjerenje da će Poljska postati, oživjeti i razviti se opismenjavanjem i angažiranjem u korist zanemarenih radnika i seljaka. Obrazovni pokreti međuratnog perioda zaokupit će i Janusza Korczaka. Društveni rad postat će imperativ i poruka njegovog života. Fokusirat će se prije svega na djecu. Ponovit će riječi Ellen Key i istraživača Novog odgoja iz Ženeve i Bruxellesa: Obnova svijeta desit će se putem djece i odgoja.

Godine 1905. završava medicinski fakultet, radi kao pedijatar u bolnici. Također, već je poznati pisac (njegova prva objavljena knjiga je Djeca ulice) i novinar. Objavljuje u sedmičniku Głos, nalazi se s glavnim društvenim autoritetima međuratne Varšave: Stanisławom Brzozowskim, Ludwikom Krzywickim, Stefanijom Sępołowskom, Wacławem Naukowskim, Stefanom Żeromskim. Provodi godišnji odmor u Švicarskoj, gdje upoznaje ideje Johanna Heinricha Pestalozziego; uskoro će upisati još jedan fakultet i medicinski staž u Berlinu, Parizu i Londonu. 

Janusz Korczak 7. oktobra 1912. god. postaje direktor Doma za siročad u ulici Krochmalna 92 u Varšavi – dječijeg doma za jevrejsku djecu. Od početka je njegov standard neuobičajen za to doba. Nova, moderna zgrada imala je posebno dizajnirane spavaće sobe, trpezarije, posebna mjesta za učenje i radioniceza preko 100 djece. U projektu su uzeti u ozbir čak i stanovi za osobe koje žele usvojiti neku djecu. U Domu za siročad Janusz Korczak zajedno sa Stefaniom Wilczynjskom stvara originalan, vlastiti odgojni program. Najbitniji elementi su dječija subjektivnost i  autokreacija, rad i društvena angažiranost, odgovornost za sebe i druge.

Dom za siročad je bila kuća rada i škola života. Korczak je koristio nove odgojne metode kao što su: dječija vlada, sud mladih, školske novine, posebne dežure. Njegova aktivnost se zasnivala na tri ideala: briga za djecu, odgoj za samostalnost i dječija prava.

U eseju iz 1918. godine Kako voljeti djecu. Djeca u porodici, koji je proglašen njegovim pedagoškim credom, nabrojat će: pravo djeteta na smrt, pravo na današnji dan, pravoda bude to što jeste. Korczak će posvetiti svoj privatni i profesionalni život borbi za ova prava. Bit će dječiji glasnogovornik, advokat i branilac; borit će se kao doktor, edukator, pisac i novinar. Zahvaljujući njegovim knjigama za djecu: Król Maciuś Pierwszy (Kralj Macius Prvi), Król Maciuś na wyspie bezludnej (Kralj Macius na pustomotoku), Bankructwo Małego Dżeka (Bankrot Malog Džeka), Kiedy znów będę mały (Kada opet budem mali) i njegovim emisijama na radiju – poznatim Korczakovim razgovorima – Korczak će postati poznat među djecom i roditeljima.

Bogato društveno-političko novinarstvo, koje razotkriva siromaštvo, društvene neravnopravnosti i podjele, uvodi Korczaka u krug varšavske progresivne inteligencije iz jevrejskih i poljskih porodica. Korczakovo prezime spominje se među ljudima kao što su: Stanisław Karpowicz, Marian Falski, Maria Librachowa, Ludwik Hirschfeld, Helena Radlińska, Maria Grzegorzewska. Korczak je član Pedagoške komisije Ministarstva religije i prosvjetljenja, kao i grupe koja inicira Kongres djeteta. Antisemitizam, ksenofobija i političke podjele sve više i više stigmatizuju poljsko-jevrejsku zajednicu predratne Varšave.

Međutim, progresivni krugovi pedagaga i društvenih aktivista stvaraju u Poljskoj prve škole koje se pravilno i otvoreno bore protiv diskriminacije. Korczak podučava pedagoge, učitelje i aktiviste, spremne da rade za djecu.

Svakodnevnost je za njega sve teža i teža, ne može pronaći svoj identitet ni u Poljskoj ni u Palestini. Dom za siročad ima finansijske probleme. Osoblje počinje sumnjati u pravednost njihovih odgojnih ideja.

Korczak u getu

Već prvih dana Drugog svjetskog rata Korczakov Dom za siročad je bombardovan. Zgrada je srušena, poslije hitne akcije stvara se plan koji će omogućiti preživljavanje preko 150 učenika. Korczak traži pomoć i podršku za djecu.

U oktobru 1940. godine, zbog naredbe njemačke vlade, u okupiranoj Varšavi nastaje geto za jevrejsku zajednicu. Uprkos Korczakovim pokušajima da Dom za siročad ostane na ulici Krochmalna, sirotište se seli u zgradu u ul. Chłodna 33. Geto je zatvoren 16. novembra 1940. godine. Korczak pokušava zaštititi djecu i zadovoljiti njihove osnovne potrebe, što nije jednostavno u ovim uvjetima. Bori se za hranu, lječi ih, uči, priča bajke.

Sve više i više tragični uvjeti života u getu posebno utječu na djecu, koja umiru od gladi i iscrpljenosti. Korczak se bori za njihovo posljednje pravo – pravo na dostojnu smrt. Radi kao pedagog u Internatu za siročadu ul. Dzielna, za koji kaže da je dječija kuća smrti.

Bolestan, gladan, ovisan o alkoholu i razdražen, Korczak u neljudskim uvjetima geta funkcioniše u različitim dimenzijama.Bori se sa svakodnevnicom, svađa se za svaki krompir i glavicu kupusa. Međutim, nadilazi tragičnost situacije. Piše Dnevnik iz geta – posebno djelo u Korczakovoj biografiji. Dnevnik ne dokumentira život u getu, nego je biografsko razmišljanje o poniženju svijeta i degradiranju ljudskog stanja. Ipak izražava povjerenje u najosnovnije ljudske vrijednosti.

Šestoga ugusta 1942. god. Janusz Korczak s učenicima kreće na posljednji put prema smrti. Umire u koncentracionom logoru u Treblinki.

Poslije rata život i rad Janusza Korczaka nije bio zaboravljen. Naprotiv – njegove inovativne odgojne ideje i vizija dječjih prava stvorile su kanon kulture Poljske i svijeta.

Originalni tekst dostupan na: 2012korczak.pl/zarys

Sa poljskog prevela: Julia Chabasiewicz


[1] Preporučujemo kao obaveznu literaturu: Dobri duh čovječanstva / Janusz Korczak. Sarajevo: Omnibus, 1999. // prevela Marina Trumić. Dostupna u bibliotekama. 

Školegijum redakcija