Žohar u žitu 24

Finska u mom snu

17.11.2014

Nešto me vuče prema naprijed. Imam neki osjećaj da je sve drugačije. Jutro nije sivo kao obično. Ulica je puna lišća, sunce sve obasjava i tako je predivno. Dišem i pravim oblačiće koji nastaju i nestaju. Godi mi svježina. Prilazim školi. I iz daleka vidim da je drugačija.

To mi je postalo normalno. Potpuno sam ok s time da sam ujutro namrgođena, da u školi vidim tužna lica, prestrašenu djecu (hej, a hodnici? To što je sve sivo i tmurno? Ono svjetlo na plafonu, skoro neonsko, toliko hladno da imam osjećaj da sam u bolnici i plus: od pet radnih dana, četiri me boli glava).

Pročitala sam članak o finskom školstvu.

Nekoliko činjenica o finskom školstvu:

Školstvo je besplatno za sve uzraste.

Da bi predavao u školi, moraš biti najmanje magistar. Koliko je teško upasti na učiteljski fakultet? Jednako kao na sarajevsku režiju.

Finci imaju Faculty of Behavioural Sciences (Fakultet bihevioralnih nauka) na kom se školuju i nastavnici. Uče kako podučavati.

Djeca mogu sjediti kako žele, ako se ukoče od sjedenja, slobodno mogu ustati i malo prošetati.

Sa predmetnim nastavnikom, tu je uvijek i neko ko pomaže pri odvijanju nastave, jer je Fincima pored obrazovanja bitno i kakvi će ljudi njihovi učenici postati.

Jedan od obaveznih predmeta je Finska, gdje učenici uče o vrijednostima, ljudima, ekonomiji Finske, društvu...

Učenici stalno rade projekte. Imaju, naprimjer, časove rocka ili popa.

Svi imaju laptope na nastavi.

Besplatni obroci + Djeca i učitelji ručaju zajedno (i sve podsjeća na ono čemu teži Jamie Oliver u emisiji Food Revolution).

Učenici dolaze sretni na nastavu.

Profesori dolaze sretni na nastavu.

Iskreno? Ne vjerujem. Čitam članak i odmahujem glavom. Nemoguće. Napravim malo istraživanje, kad ono stvarno. Svi portali, sav internet kaže da je to stvarno tako.

I dalje ne vjerujem.

&

U ušima čujem zvonjavu. Svi zvukovi su mi jako poznati, ali ne mogu shvatiti šta su. Na vrh uha su mi! Razmišljam o tome kako more u školjci uopšte nije more, nego odbijanje zvuka o zidove (npr. more čujem i u dlanu ako ga prislonim na uho.) Da li to znači da ovo što čujem ustvari ne čujem?

Držim zatvorene oči. Znam da ih mogu otvoriti, ali se osjećam mirnije ovako. Svijet će se promijeniti kada ih otvorim. Kada se probudim, bit ću starija jedan dan. Ustvari, jednu godinu, jer mi je rođendan. Imat ću šesnaest godina. Jednostavnije je ostati spavati.

Muka mi je, jer imam osjećaj da ću danas kada dođe rodbina na kafu, pojesti dva komada jake torte odjednom. Znam se. Nisam se džaba izgladnjivala sve ove dane. Nebitno. Puf! Otvaram oči.

Sretan rođendan, Žuži.

Oh, hvala ti, Žuži. Sretan rođendan i tebi.

Hvala. Jesi li sretna što si napunila šesnaest godina?

Naravno! Sada sam prava tinejdžerka, skoro odrasla osoba, za dvije godine ću moći voziti auto i glasati. Dobro, neću moći glasati, jer se glasa na početku mjeseca, a meni je rođendan na kraju... Ali, razumiješ na šta mislim.

Da, da.

Trljam oči i usput osjetim bubuljicu u nosu. Čujem je kako govori: Sretan rođendan, Žuži! Došla sam na ovaj poseban dan, da te nerviram, da te boli nos i da zbog toga budeš nervozna. Čestitaaam!!

Hej, Žuži?

Molim, Žuži?

Želiš li čuti jednu zanimljivu činjenicu?

Uvijek sam raspoložena za zanimljive činjenice.

Pošto imaš šesnaest godina, znači da si nadživjela prosječnog špiljskog čovjeka! Čestitam!

Pogriješila si, Žuži. To vrijedi samo ako imaš više od šesnaest godina.

Nek' ti znaš!

Ustajem i idem u kuhinju. Mama i tata me gnjave, jer sam napunila šesnaest godina. Grle me, ljube, ja se prepuštam. Hajde, makar danas. Mama me napominje da popijem napitak.

Napitak zovem napitak, jer je fuj, a foliram da je neki napitak koji mi umiruje moći – jer su prejake i mogla bih povrijediti ljude, ako ih ne kontrolišem. Uzimam šoljicu i u nju sipam kašikicu maslinovog ulja i malo limuna. Miješam. Eksiram ga i stresam se.

Nesvijesti mi se. Hvatam se za sto, ali se ipak gubim. Posljednja misao: Oh ne. Napitak je bio otrovan!

*

U ušima čujem zvonjavu. Svi zvukovi su mi jako poznati, ali ne mogu shvatiti šta su. Na vrh uha su mi! Razmišljam o tome kako more u školjci uopšte nije more, nego odbijanje zvuka o zidove (npr. more čujem i u dlanu ako ga prislonim na uho.) Da li to znači da ovo što čujem ustvari ne čujem?

Držim zatvorene oči. Znam da ih mogu otvoriti, ali se osjećam mirnije ovako. Svijet će se promijeniti kada ih otvorim. Kada se probudim, bit ću starija jedan dan. Ustvari, jednu godinu, jer mi je rođendan. Imat ću šesnaest godina. Uzbuđena sam, ali nekako... Jednostavnije je ostati spavati.

Ili ne?

Ustajem. Osjećam se zdravo i nekako sretno. Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala sretno ujutro u pola sedam... Imala sam čudan san. Da.

Brzo se spremam i krećem u školu. Nešto me vuče prema naprijed. Imam neki osjećaj da je sve drugačije. Jutro nije sivo kao obično. Ulica je puna lišća, sunce sve obasjava i tako je predivno. Dišem i pravim oblačiće koji nastaju i nestaju. Godi mi svježina. Prilazim školi. I iz daleka vidim da je drugačija.

Samo trenutak... Ovo nije moja škola. Došla sam negdje drugo? Da? Ne?

Ćao, Žuži! Sretan rođendan!

Hej *žoharko s kojom se nikad u životu nisam pozdravila...* Hvala... Šta je sa školom?

Smije se. Zamahuje kosom i pita jesam li pojela nešto čudno, jer je škola sasvim normalna. Kaže da mora požuriti. Odlazi. Prilazim kapiji. Nije zahrđala. Dovoljno je velika da dosta učenika kroz nju može proći. Nekoliko maturanata mi čestita rođendan.

Na vratima piše ime moje Gimnazije. Ulazim u veliki hol koji stara gimnazija nije imala. Uz zidove su klupe po kojim sjede učenici. Plafon je visoko i na kraju, uz zid su postavljeni zvučnici. Čujem muziku. Molim?!

Jedno veliko stepenište je odmah preko puta ulaza i vodi na prvi sprat. Gore su hodnici i učionice. Pored stepeništa je putokaz koji mi to govori. Strelica prema desno, prema stepenicama prema dolje pokazuje: Teretana, Laboratorij, Bazen.

Smijem se. Čuj bazen? – To izgleda govorim na glas, jer mi žohar odgovara: Da, bazen. Znaš da su prije bile učionice dole. Kada su ponovo uređivali školu, sve su premjestili na sprat, gdje ima više svjetlosti. Dole je pravi podrum, savršen za to.

Hej, a gdje je biblioteka? – pitam previše sarkastično. Na zadnjem spratu. Kao da si tu prvi put! – podrugljivo kaže i odskakuće negdje. Trčim uz stepenice i zaprepašteno gledam gdje se nalazim. Sve je puno svjetlosti i vidim lijepa vrata sa natpisima: Biologija, biologija 2, pomoćni laboratorij...

Trčim i prolazim pored nasmijanih ljudi. Dolazim do hodnika u kojem je zbornica. Iz nje izlazi razrednica. Smije se i prilazi mi.

– Sretan rođendan, Žuži! Izvoli iskaznicu.

Na njoj piše: slavljenica. Sitnim slovima: oslobođena usmenog odgovaranja.

Gledam zaprepašteno. Štipa me za obraz i kaže: Oprostit ćeš mi, sada moram naći druge učenike kojima je rođendan bio preko vikenda. Nećemo njih zaboraviti!

Odlazi. Sjetim se putokaza i vraćam se do stepeništa.

Suteren (def. prostor čiji je pod ispod razine okolnog tla, djelomice ukopan u tlo, za razliku od podruma): teretana, laboratorij, bazen.

Okolno tlo/prizemlje: hol, menza, ordinacija, fiskulturna sala i teatar.

Prvi sprat: učionice (na letku pored pogledaj raspored učionica) i prostorije uprave škole.

Potkrovlje: biblioteka i čitaonica i prostori za razonodu + galerija – prostorija za slikanje i odvojena prostorija za orkestar.

Penjem se stepenicama za potkrovlje. Srce mi treperi, jer samo ono što sam pročitala zvuči super. Prolazim pored nekih maturanata koji sjede na stepenicama. Čestitaju mi rođendan.

Ogromna količina svjetlosti me zasljepljuje. Stajem na blistavi parket. Osjetim miris knjiga. Gledam oko sebe. Redovi polica prave sjene. Zidovi su stakleni i nevjerovatno koliko ima svjetla. Prolazim pored nekoliko mladih osoba koje tu rade. Pozdravljaju me i čestitaju mi rođendan. Dolazim do čitaonice. Uz prozore su velike šarene vreće za sjedenje i stolice. Neki učenici već sjede. Pričaju, ne toliko tiho, ali nikome ne smeta. U sredini su dugi stolovi sa laptopima i svjetiljkama. Dolazim do prolaza koji vodi do prostorije za razonodu. Uz jedan zid: fotelje na razvlačenje. Pored ormar bez vrata. U njemu čista posteljina. Nemoj me zezati. Nije valjda da se može malo i odspavati?!

Na drugom kraju, tu su stolovi s društvenim igrama i odmah pored vrata koja vode na veliku terasu – kafić.

Na jednom od stolova je Historija škole. Uzimam debelu knjigu. Otvaram je i vidim velika slova. Ništa ljepše nego debela knjiga sa velikim slovima!

Ukratko: škola je oduvijek ovakva, ali. Ovakvom je vide samo oni koji napune šesnaest godina. Do šesnaestog rođendana, u drugoj si dimenziji. Sve ti se čini bezveze, profesori neljubazni, učenici gnjavatori, sve ružno, vlada strah, a onda... Sve se promijeni. To je neka vrsta ispita.

Pitam se zašto još uvijek nije zvonilo za nastavu. Odgovor u knjizi: Nastava počinje u deset sati, ali je škola otvorena 24 sata. Slobodna za sve učenike i one koji trebaju smještaj. Prijašnje obje smjene su zajedno. Svaki učenik bira svoju grupu predmeta, pored nekoliko obaveznih – od kojih možeš birati stepen koji želiš pohađati...

Uzimam svoj ruksak. Vadim plan koji nekim čudom imam.

Plan za ponedjeljak:

Biologija 10:00 – 11:00 h

Pauza 15 minuta 11:00 – 11:15

Bosanski jezik – čas čitanja 11:15 – 12:15

Pauza 15 minuta 12:15 – 12:30

dva sata u toku koja neki imaju TZO, muzičko, likovno, vrijeme za čitanje, spavanje... – ja imam: 12:30 – 13:30 - plivanje, 13:30 - 14:30 – odmor

Matematika  14:30 – 15:30

Pauza 15 minuta 15:30 – 15:45

Engleski jezik 15:45 – 16:45

U toku čitavog radnog dana, kantina radi. Tačnog vremena za jelo nema.

Nije mi teško čekati do deset sati. Zajedno sa još dvanaest učenika ulazim u opremljenu učionicu.

Žohari sjedaju, profesorica se smije. Želi li neko čaj?  Gledam oko sebe. Svi kimaju glavom. Za pet minuta svi na svom stolu imaju šolje brusnice (jer je brusnica na meniju) i keksiće.

Počinjemo sa nastavom. Žohara nema puno, pa svako malo neko prekida profesoricu ne dižući ruku, ali pitajući nešto vezano za lekciju.

Žoharka ustaje i prilazi tabli. Nije čak ni pitala može li. Pokazuje profesorici šta joj nije jasno. Profesorica objašnjava i žoharka se zadovoljna vraća na mjesto.

Atmosfera je opuštena. Nije mi hladno. Svako malo se smijemo. Stvarno učimo. Za pet minuta zvoni da je prošlo šezdeset minuta. Ne vjerujem.

Prilazim profesorici.

– Je li se ovo stvarno dešava ili sanjam?

– Pa naravno da sanjaš.

Nastavite sa čitanjem dnevnika Žuži Žo:

Pravi nastavnik

Baloner

 

 

 

Žuži Žo