Studenti sarajevske ALU pričaju:

Ako hoćeš, možeš sve znati

03.12.2014

U novembru je i ove godine održana izložba studenata i studentica završne godine svih odsjeka Likovne akademije u Sarajevu. Tim povodom razgovarali smo s nekoliko izlagača da vidimo kako im je bilo na ALU, zašto su je upisali, šta su naučili, je li moglo bolje, šta dalje?

U novembru je i ove godine održana izložba studenata i studentica završne godine svih odsjeka Likovne akademije u Sarajevu. Povod je uvijek isti – godišnjica osnivanja Akademije. Tom prigodom na izložbi bude proglašen i najbolji rad, a njegov autor/autorica dobije nagradu koja nosi naziv po Aliji Kučukaliću, profesoru s ALU koji je poginuo početkom rata u Sarajevu. Kučukalić je autor brojnih kiparskih djela, između ostalih i i Figure na stolici koja ukrašava plato sarajevske Skenderije, a koja je Sarajlijama poznatija kao Teta razapeta.

Tim povodom razgovarali smo s nekoliko izlagača da vidimo kako im je bilo na ALU, zašto su je upisali, šta su naučili, je li moglo bolje, šta dalje.

Tarik Rizvanović: Prednost nam je što nemamo ništa

Prije rata u BiH postojala je samo jedna likovna akademija, ona sarajevska. Danas, pored nje, likovne akademije imamo u Širokom Brijegu, Banjoj Luci i Trebinju. Međutim, naši sagovornici su sarajevsku Akademiju upisali iz svih, samo ne iz nacionalnih razloga. Tarik Rizvanović – jer je iz Sarajeva (bar otkad je u ovaj grad izbjegao kao dječak, zadnjim autobusom iz Srebrenice) i jer studira produkt dizajn za koji kaže da ga nigdje drugo u BiH nema. On je ovogodišnji laureat nagrade Alija Kučukalić. Na ALU je došao iz srednje ekonomske: Ja sam od osnovne škole volio umjetnost, a ekonomsku sam upisao jer mi je bila najbliža, mogu spavati ujutro, ali sam u slobodno vrijeme crtao. Tek sam oko trećeg razreda počeo s dizajnom automobila, mada je to bilo tad još amaterski. Dodatni podstrek dala mu je priča o svjetski uspješnim dizajnerima automobila porijeklom iz BiH kakvi su Kemal Curić i Omer Halilhodžić: I onda,kad oni mogu, što ne bih mogao i ja?


I na Akademiji je nastavio pretežno sam sticati znanje. Omjer institucionalno i vaninstitucionalno stečenog znanja je 10 na prema 90 posto u korist ovog drugog. Što nema na Akademiji, ima na internetu: Danas ne postoji izgovor da nešto ne znaš. Ako hoćeš, možeš sve saznati. A na Akademiji, u vezi s autodizajnom nema ništa, čak ni profesora: Naši profesori većinom se bave namještajem. Nemamo profesora koji bi bio stručnjak u nekoj drugoj grani industrije, recimo u autoindustriji, tako da mi je bilo pravo čudno kad su mi dozvolili uopšte da radim to, jer kako će me ocijeniti neko ko nije stručnjak u toj oblasti? Mada, dizajn je općenito teško ocijeniti.

Za upis na produkt dizajn, bez obzira kojom njegovom granom mislite da se bavite, potrebno je veliko predznanje i samoedukacija: Studenti misle ako su na Akademiji, da će ih profesori sve naučiti. Mi nemamo, recimo,kurs AutoCAD-a ili nečeg pa da ti pokaže kako se to radi, kod nas se podrazumijeva da ćeš to sam naučiti.

Kroz kontakte sa stranim studentima i profesorima, shvatio je da ALU ima prednosti u odnosu na neke svjetski relevantne akademije, bar kad je produkt dizajn u pitanju: Mi sve radimo u skici prvo rukom, što je dosta individualno, tad ne kopirate nikog, i to je baš ono što je vaše. Onda taj crtež radite u 3D tehnologiji, dok se u Švedskoj koriste predefinisani oblici, pa onda kad rade projekt, desi se da svi isto naprave.

U to se, osim na švedskom, uvjerio i na svom austrijskom iskustvu: Jedna od najpozitivnijih stvari kod nas je ta što mi nemamo ništa. Mi smo skoro bili u Austriji na jednoj radionici, dvije sedmice, preko ALU, petero nas studenata, i ljudi nama govore da smo mi puno kreativniji i u smislu kako dizajna tako i izrade; i puno bolje improviziramo, jer vani, na većim fakultetima, vi možete sve napraviti na CNC mašinama, 3D printerima, 3D skenerima i prvu ideju koju imate, napravite i – gotovo, to je to. Mi ovdje, da bismo došli do nečeg što stvarno možemo napraviti, moramo promijeniti 10 do 15 ideja, samo na jednom projektu, i tako dođete do dobrih rješenja, ne samo dizajnerskih već i mehaničkih, naprimjer, da se nešto može drugačije otvarati i zatvarati.

A studenti iz Austrije zavidni su sarajevskima i na samoj zgradi: Bili smo na fakultetu u Salzburgu i oni imaju novu zgradu i ne daju im ništa ni da okače na zid, ni da šaraju... Kako možeš imati fakultet umjetnosti, da ništa nisi isprljao? Oni su malo ljubomorni na to što mi imamo zgradu u kojoj smo slobodni da radimo šta hoćemo.

Ono što nedostaje jesu sponzorstva studenata, za koja bi se Akademija trebala više truditi, kao i za praktični rad u firmama tokom studija: Sad da ja ne izmišljam šta ću ja raditi, dođe ta firma i radimo kod njih šta treba. Mi stičemo radno iskustvo, Akademija novac. To nama fali, nemamo dovoljno iskustva rada u firmama, kako se šta radi, jer sve izmišljamo. Ne susrećemo se s realnim problemima koji se javljaju u proizvodnji...

Produkt dizajner, bar kako ga Rizvanović zamišlja, a kako ih i na Akademiji uče, mora biti istovremeno i praktičan i etičan. Za dizajn kaže da mora proizlaziti iz funkcionalnosti i da se mora razmišljati o sociološkim i bihevioralnim karakteristikama korisnika. Tu su i ekologija i odgovornost pri odabiru materijala: Mi etiku više gledamo kroz ekologiju i koliko mi dizajniramo za sadašnji trenutak a koliko za budućnost. Uredu je napraviti nešto lijepo, ali ako ti ne znaš odakle taj materijal potiče, ako ga proizvodi neko za jedan dolar dnevno da bi ti to nešto dobio i ti to staviš i kažeš,evo, super proizvod, onda to nije uredu.

Materijali i pribor za studij produkt dizajna većinom se ne mogu nabaviti u Sarajevu, a i skupi su. Nadaju se da su radnici u njihovoj proizvodnji pošteno plaćeni: Glina za modeliranje košta 12 eura po kilogramu. Kad smo radili ovaj model automobila, meni za model treba 15 do 20 kg, plus carina, prevoz, trake, jer toga kod nas nema, jedna traka je šest eura. Dizajnerski marker nema kod nas kupiti. To su markeri koji imaju određen stepen boje. Recimo, imam marker sa 24 nijanse sive, vi kad radite time pretapa se jedna nijansa s drugom i dobijete kao da ste digitalno crtali, jer bukvalno gradaciju možete praviti. Taj jedan set od 24 markera je 160 dolara, za svaku boju možete kupiti po 72 markera, pa kome se množi neka množi. Ali zato mogu dugo trajati. Ja sam, recimo, kupio neke markere na drugoj godini i danas ih koristim.

Rizvanović još nema namjeru tražiti posao. Prvo, kaže, treba da magistrira.

Semir Osmanhodžić: Godine nisu prepreka

Semir Osmanhodžić je naš drugi sagovornik. On je iz Gračanice i jedan je od najstarijih studenata na Akademiji koji fakultet završavaju u roku: Završio sam Srednju ekonomsku školu. Nakon pet godina, a kad su se stekli finansijski uslovi da studiram, krenuo sam da upišem ekonomiju, onda sam vidio da sam mnogo zaboravio i odem na Likovnu akademiju i vidim prijemni u augustu, tako da sam imao tri-četiri mjeseca da se pripremam. Prvi put nije bio primljen, ali ga to nije demotivisalo, naprotiv: Kad sam se pripremao za prvi prijemni, vidio sam koliko uz volju mogu svoj talenat razviti. Kad sam se vratio kući, pripremao sam se godinu dana za novi prijemni.

Osim finansijske situacije, njegov put je bio težak i zato što je iz provincije: Dosta je teško u manjim gradovima, jer ja, recimo, kad sam došao u Sarajevo, nisam znao da postoji Srednja umjetnička škola. Ti su ljudi već spremni za Akademiju. To je četiri godine pripreme za prijemni, a ja sam na prijemnom saznavao šta treba za prijemni. Teži mi je bio put. Ja sam upravo pred prijemni počeo da slikam. Imao sam neke pokušaje i prije, ali nisam imao materijala. U knjižarama je bio samo školski pribor, to je bilo teško nabaviti. Podrška nastavnika i profesora je bila slaba, nacrta se nešto i to je sve. Da mi je neko imao neku knjigu dati, ja bih to proučio... U gradskoj biblioteci je bilo pet-šest nekih knjiga, onako uopšteno o slikarstvu. Kad nabavim neke materijale, čim mi ih nestane, prestanem da radim, pa odem u Tuzlu, tamo ne mogu u tom trenutku da nađem, i to me sprečavalo da se bavim aktivnije.

Želja je bila samo slikarstvo, a razmišljanje o egzistenciji je presudilo da upiše nastavnički smjer: Prvo sam htio slikarstvo, ali sam upisao nastavnički smjer jer je to isto, samo što imam neke pedagoške predmete i mogu raditi u školi.

Danas je četvrta godina i ponosan je na Akademiju: Za razliku od većine fakulteta, jedino s Akademije kad izađeš, bar nešto znaš konkretno raditi. Kad neko izađe s ekonomije, on opet ne zna popuniti uplatnicu, isplatnicu, ovdje je ipak, koliko-toliko, bazirano na praktični rad.

Bez obzira na znanje i praksu, budućnost je više nego neizvjesna: Likovno je u osnovnim školama svedeno s dva časa na jedan čas sedmično, čime se umanjuje kreativnost kod djece. Prošle godine mi smo držali jedan čas. Meni pola sata treba da objasnim šta ću crtati i kako se to radi, tako da su nastavnici sad dosta skučeni. Ja sad kad završim, morat ću godinu dana stažirati, znači besplatno raditi. Dobro bi bilo da se donese neki zakon gdje je škola obavezna da plati stažiranje. Studenti se susreću s problemom da neće da krenu u školu jer ne mogu da plate pripravnički. Smanjili su broj časova a svake godine izlazi 12 novih studenata, plus gdje su druge akademije?


Od samog slikarstva ne želi da živi: Ako se odlučim da živim od slikarstva, onda sam samog sebe zarobio. Neću moći slikati šta ja hoću. Mada, uvijek su slikari radili po narudžbama...

A to što želi da slika opisivo je kroz djela Henrija Matissea i Claudea Moneta: Više volim slikare koji promoviraju neki moral ili nešto lijepo. Recimo Henri Matisse je želio da kad gledate njegovu sliku, da vas ona odmara. Claude Monet je slikao prirodu. To je ono čemu ja težim.

Slikarstvo nije toliko skupo, kao, recimo, produkt dizajn. No, iako nije skupo, dobro je štedjeti, a to omogućava upotreba nekih alternativnih materijala te preparacija postojećih: Od materijala ništa ne treba bacati, pogotovo papir, ali se u upotrebi materijala treba voditi osjećajem. Koristiti ono šta ti treba za određeni rad, a ne da po svaku cijenu prođeš jeftinije.

Ono što na Akademiji nedostaje jeste prostor za rad. Njih deset sa četvrte godine rade u jednoj omanjoj prostoriji gdje je nemoguće raditi na većim formatima, a i profesori bi, kaže Semir, mogli biti sa znanjem darežljiviji a ne da ih doživljavaju kao konkurenciju.

Albina Tursunović: Beogradsko jetkanje

Albini Tursunović iz Srebrenika sarajevska Akademija je također bila najbliža, a i jedino je tu mogla upisati čistu grafiku, bez pedagoške grupe predmeta, jer ju ne privlači rad sa djecom. Peta je godina. Na izložbi se predstavila radom Ulazak u EU. Na radu su prikazana vrata i jedna stolica: Osnovna namjera bila je da predstavim ovo stanje kod nas u BiH, koje je katastrofa, i neku želju za nečim boljim. Radim enterijere inače i ta vrata koja ste vidjeli na radu predstavljaju ulazak u nešto bolje, a stolica inače predstavlja narod, ljude.

Kako je iz Srebrenika, srednju likovnu je završila u Tuzli. Grafika ju je privlačila više od slikarstva iako u srednjoj školi o grafici nije bilo riječi, osim o linorezu: Nije kao u slikarstvu, naslikaš i to je to, u grafici uvijek jedna ploča može da se štampa na razne načine.

Grafika je skupa ako hoćete da je radite samostalno, da imate svoje prese za duboki tisak i niz drugih sprava koje inače malo ko privatno posjeduje: U početku su mi bili linorezi, gdje možeš ostavljati tragove rezanja, gdje možeš da radiš isto kao sliku, s tim da sam se ja više okretala u smjeru pojednostavljivanja oblika. Sad radim drvoreze koji mogu da se štampaju i ručno. Dobijem bolji efekat i ne treba velik prostor, a ni neki novci. Prese su inače skupe, zauzimaju puno prostora i malo ko da ih ima, a ovako, kad sam se bazirala na linorez i na drvorez, to mogu ručno i treba mi samo jedan sto, mali.

Iako je okrenuta pojednostavljivanju oblika, pa njene radove laici doživljavaju kao nešto što može svako napraviti, kaže da je umijeće crtanja ipak presudno da bi se Akademija završila: Svako mora pokazati da zna crtati pa da onda radi nešto što mu se sviđa.

I na grafici je glavni problem novac: Akademija nema nikakav materijal koji od sebe može dati. Mi dajemo najviše novca za papire i boje. Za razliku, recimo, od slikarstva, gdje platna sami prepariraju, mi naša platna ne možemo sami napraviti, evo primjer da jedna boja za visoki tisak od 2,5 kg košta 50 KM i mi sad tih pet boja moramo da kupimo kako bismo krenuli da radimo nešto.

Upotreba nekih alternativnih, jeftinijih materijala je moguća, ali na prve tri godine potrebno je raditi isključivo standardnim, tradicionalnim materijalima.

Malo joj je pomogao i studentski kredit koji iznosi 2.500 KM za četiri godine studija. Brzo se taj novac potroši, ali motiviše da se ubrzano ide naprijed: Ako bih obnovila ijednu godinu, morala bih da vratim cjelokupan iznos kredita. Ovako ću vratiti 30 posto. Vraća se u prvoj godini zaposlenja.

Na Akademiji se može naučiti gotovo sve što je potrebno jednom grafičaru, ali dosta pomažu i druženja sa studentima drugih akademija: Imala sam skoro iskustvo sa studentima iz Beograda u vezi sa litografijom. Na ALU Sarajevo slabo kome da uspije litografija. Ja sam na jednom druženju, koje je bilo u Makedoniji, sa studentima iz Beograda pokušavala da vidim kako proces kod njih ide. Radi se o jetkanju kiselinom. Na cinkanim pločama, nanese se grund – zaštitna podloga – i iscrta se motiv koji se želi. I kad se osuši ta podloga, ide u kiselinu, azotnu, koja je u određenom omjeru pomiješana s vodom, i ta kiselina, gdje je iscrtano, ustvari jetka cink i tu bude udubljeno. Eh, tako je isto i kod kamena, kod litografije, oni iscrtaju crtež pa ga onda jetkaju, dok kod nas nije to postupak. Kod nas, ako se negdje začepi crtež, onda se jetka, ali se ne jetka na početku.

Abdulkerim Ljevaković: Ko je, ustvari, gluh?

Na prvi pogled, najveći problem ima Abdulkerim Ljevaković, student kiparstva. On je gluh i osoba s poteškoćama u govoru. Međutim, svoj problem doživljava kao ponos: Od malih nogu sam sanjao da završim fakultet, posebno zato što gluhi rijetko upisuju fakultete. Nikom nisam rekao o svom snu, da ne bi postao iluzija. Čuvao sam ga u sebi. Ali nisam razmišljao koji fakultet ni koju srednju školu, jednostavno samo želja da završim fakultet. U osmom razredu, kad je na konkursu za likovne radove učenika osnovnih škola u Kantonu Sarajevo osvojio prvo mjesto, stvari su postale jasnije: Shvatio sam da je to dobra mogućnost za mene. Sretan sam što sam upisao Školu primijenjenih umjetnosti. Bio sam na smjeru obrade metala. Imao sam sreću što mi je bio profesor Mensud Bektić, jedan od rijetkih majstora filigrana. Njegovi radovi nakita su zaštićeni Unescom. Osim pravljenja nakita sa srebrenim žicama, učio nas je vještinama koje imaju zanatlije na Baščaršiji, kao što je kreativan rad u bakru.

Na izložbi se predstavio ljudima od kartona. Upotreba kartona nije uslovljena cijenom materijala već onim što želi reći: Alternativni materijali imaju smisla za neke teme iz života, kao što su siromaštvo, izražavanje problematičnih psihičkih stanja kakvi su pesimizam, očaj, tjeskoba i slično. Koristio sam karton iz radoznalnosti i da bih eksperimentirao. Na kraju sam se osjećao dobro zbog novog iskustva i izražavanja. Karton nije tvrd ni jak, što može nositi simboliku nestabilnosti života, lika. S Akademije ne nosi nikakva negativna iskustva, naprotiv, na njoj se osjeća sretnim. I praksa i teorija, svi preduslovi za uspjeh u kiparstvu su tu: Na Akademiji sam dobio mnogo informacija kroz predavanja i spremanje ispita. Najbolje iskustvo se stiče kroz rad, ne iz gledanja ili posmatranja. Ne postoji ništa drugo što me više motivira od Akademije. Motiviran predavanjima i ispitima onda tragam za informacijama u literaturi i na internetu. Ova izjava je nesumnjiv plus i za Akademiju koja je Ljevakoviću na neki način nadomjestila njegov komunikacijski hendikep: Možda ne bih upisao umjetnost da nisam gluh. Umjetnost ima univerzalan način komuniciranja pa sam, uzdajući se u svoj trud i talent, vidio šansu da budem ravnopravan u umjetničkom izražavanju. Zadovoljan sam postignućima.

Umjetnost i pitanje od čega će živjeti ne povezuje: Meni život ne znači samo preživljavanje, već mi trebaju spoznaje. Umjetnost je jedan od načina dolaska do spoznaja života. Umjetnost je zadivljujuća zato što je povezana sa mnogim granama kao što su vjera, politika, filozofija, biznis, sociologija, psihologija,geografija ili historija i tako dalje.

Međutim, van kruga likovnjaka i svojih najbližih, komunikacija kroz umjetnost kao da prestaje: Ljudi iz našeg okruženja nisu pretjerano zainteresirani niti su informisani o umjetnosti. Naprimjer, kad nekim osobama kažem da sam uzeo izborni predmet Savremena umjetnost u Bosni i Hercegovini, pitaju me: Zar BiH ima savremenu umjetnost? Kad radi izložbu: Na prvom danu izložbe uvijek ima dosta ljudi, a poslije prvog dana ne iznenadim se kad zateknem izložbu bez posjetitelja. S obzirom na Abdulkerimovu posvećenost radu, opravdano je nadati se da će svoju publiku steći i van granica BiH i regije.

Kerim, kako mu često skrate ime, privlači na razgovor i o temama nevezanim za umjetnost. Gestikulacijom i mimikom on jako dobro vizualizira šta želi da kaže tako da i tu vidite kipara na djelu, jednog od rijetkih, ako ne i jedinog čiji materijal može biti i vazduh. Njegova komunikativna moć ostavlja dojam da je to ipak malo jače od znanja koje bilo koja institucija može podariti čovjeku. On komunikaciju vidi kao način egzistencije, a ne kao puku razmjenu informacija: Problem su predrasude o gluhima, zato što nas ljudi iz okruženja malo poznaju i malo se trude komunicirati s nama. Ljudi vide gluhoću kao veliki hendikep ili nešto strašno, ali nije tako, već je osnovni problem nepoznavanje komunikacije. Nije čudno što gluhi imaju problem u komunikaciji sa okruženjem. Primjećujem da i čujuće osobe isto imaju teškoće da jedni druge razumiju, onda nije čudo što se ne trude razumjeti nas sa teškoćama u izgovoru. Kad sam bio mali, nadao sam se da odrasle osobe imaju veće razumijevanje i strpljenje, da ne kažem da sam se nadao da odrasle osobe imaju veće vještine u komunikaciji.

Akademija je uspjela odškolovati Abdulkerima, vrlo uspješno, što malo koja obrazovna institucija u BiH može, izuzev ako joj svrha nije isključivo edukacija osoba s poteškoćama u govoru i sluhu. Uspjela je to, naravno, uz veliku pomoć njegovih roditelja. U svakom slučaju, na njegovom primjeru, ali i na znanju i optimizmu svih sagovornika u ovom tekstu, Akademija čini ono što bi trebala svaka obrazovna institucija: konstantno stvara podstrek za rad.

Amer Tikveša