Žohar u žitu 27

Ćao, Elizo

16.12.2014

Dok sam još išla u muzičku školu, nisam voljela vježbati. Za klavir bih sjedala često samo zato što moram. Sve bi mi brzo dosadilo. Ali eto. Završila sam zato što sam si obećala da hoću.

Četvrti red, devetnaesto sjedište, Bosansko narodno pozorište, Zenica, napolju kiša, ljudi obučeni u najljepše kapute i cipele, svi se smiju (osim onih što sjede, a preko njih prelaze ljudi da dođu do svog mjesta...), koncert Rundek Cargo Trio. Najbolji koncert na kojem sam ikad bila.

Do koncerta ima još vremena. Iza pozorišta, u pozorištu ima neki restoran, kažu. Moju pratnju čine tri luda stara čovjeka (Šalim se, imaju po osamdesetak godina. Opet se šalim. Ne znam koliko imaju godina. Vjerovatno od dvadeset i pet, pa do trideset i pet.) i mlada žena sa kojom ne možeš ne biti optimista, jer nosi zelene helanke i majicu na tačkice.

Zafrkavaju me kako ne pričam i plješću mi kad nešto progovorim. Lijepo mi je. Penjem se za njima uz stepenice i žamor postaje sve glasniji. U nos mi se uvlači miris cigareta i dobrih parfema.

WOW.

Drugi svijet. Konobari sa leptir-mašnama, za stolovima sjede intelektualci, u ćošku sjede Haris Burina i neka žena. Zidovi uz prozore su klavirske tipke. Pokušavam se prilagoditi u tu sliku pa suptilno ispravljam leđa i dižem glavu, vjerovatno malo i pućim usne. Sjedam u fotelju i onda ustajem i skidam kaput.

Hoćete li da odnesem Vaš kaput na vješalicu? – Trenutak mi treba da shvatim da se momak meni obraća. Izgubljeno gledam u njega. Zašto me persira? Ja njega ne bih persirala, samo je pet-šest godina stariji od mene. Ovo nije uredu. Ipak, dajem mu kaput i tužno tonem u fotelju. Sve mi se sve manje sviđa. Ljudi okolo se usiljeno smiju i vidi se da foliraju. Svako malo pogledam u Harisa Burinu i budem tužna što se on jedini ne uklapa u tu sliku, a on bi jedini trebao.

Konobar donosi pića. Zapinje za nešto, tacna mu se zaljulja, čaša se prevrće i vino se prosipa po fotelji. Čujem gromoglasan smijeh. Okrećem se i vidim neke ljude kako mu se smiju. Osjetim knedlu u grlu, ali ništa ne radim.

Spušta glavu i popravlja štetu. Jedan od staraca iz mog društva ga pokušava razveseliti. Vidim da je i njima malo sve to čudno. Od negdašnje vrećice za čaj pravim mali origami ždral. Ostavljam ga na sredini ispeglanog stolnjaka i nadam se da će ga onaj momak naći.

*

Smijem se šalama koje zbijaju starci. Sjedišta su raštrkana. Ja sjedim sa J, djevojkom u majici na tačkice. Koncert će brzo početi. Ponovo sam sretna. Brzo sam zaboravila knedlu u grlu i zbog toga se sad malo mrzim. Na scenu izlaze Darko Rundek, Isabel i Dušan Vranić-Duco. Pljesak. Smijem se. Osjećam se kao da su mi svi ljudi oko mene prijatelji. Sve je tako intimno, a isto tako i veliko.

Počinju svirati. Već na drugoj pjesmi mi se plače. Smijem se i proučavam ljude oko sebe. Na bini su postavljene male tribine i oko Tria sjede ljudi. Svi se smiju i svako hvata neki ritam ili pjeva. Srce mi treperi i čvor stoji u grlu ponovo, ali, sada je nastao od sretne pljuvačke.

Za pola sata puš-pauza, kažu. Kad ono, za pet minuta puš-pauza. Zar je moguće da vrijeme tako brzo prolazi? Svi izlaze iz sale. Niko se ne nervira. Svi prepričavaju svoje osjećaje. Gledam lica ljudi. Oči se svima sjaje. Ispred mene su momak i djevojka mojih godina, a iza dvije žene koje mi mogu biti prabake. Svi su lijepi i sređeni. Pratim jednog momka sa blago frčkavom kosom i naočalama koje bi Harry Potter nosio da se sad bori sa Voldemortom. Pogledaj me, hej! Nećeš. Dobro. Ne moraš. Samo sam ti htjela reći da si prelijep i da bih voljela da si mi momak, jer očito voliš umjetnost i znaš izabrati naočale. Dobro. Ne moraš me ni pogledati.

Na holu me čak ne nervira ni to što mi svaka druga osoba puše dim u lice. Špijuniram onog momka i još uvijek se ježim od Isabeline violine.

Drugi dio koncerta je još čarobniji. Duco je sve prevario rekavši nam da ustanemo. To je bila zadnja pjesma. Koji prevarant! Svaka osoba stoji, vrti se između sjedišta, pleše, vrišti tekst pjesme, smije se... Nešto najčarobnije što sam ikad vidjela. I eto. Kraj. Nema više.

Momak sa naočalama se izgubio, ja došla kući i pustila naizmjeničnu listu pjesama Rundeka. Pred očima mi šeta Isabel u haljini, momak sa naočalama, tužni momak sa leptir-mašnom, pljace ispred pozorišta, psi lutalice na parkingu, lijepi kaputi i pravi i lažni osmijesi na našminkanim licima.

Dugo nisam mogla zaspati.

&

Dok sam još išla u muzičku školu, nisam voljela vježbati. Za klavir bih sjedala često samo zato što moram. Sve bi mi brzo dosadilo. Ali eto. Završila sam zato što sam si obećala da hoću.

Završila sam početkom juna i od tad pa skoro do oktobra, moj klavir je bio off.

Odjednom... Testovi kreću. Ispitivanja svaki dan. Posla u školi sve više. Sjedim na krevetu. Preko puta mene sjedi klavir. Gleda me i smijulji se. Nemoj me gledati. Interes velikih sila za zbivanja u Bosni je postajao sve veći ooooh prestani me gledati! Spuštam historiju i ustajem. Na stolici koja se vrti, bez rukohvata, na kojoj sam prije svirala, koju zovem klavirska stolica, stoji hrpa odjeće. Kupim je i bacam na krevet. Sklanjam pokrivač  sa klavira. Note su tu, na njima debeli sloj prašine a tipke su skoro masne, iako sam juče brisala prašinu. Dobro, mogla sam ga makar čistiti ako sam već odlučila ne svirati. Prelazim prstima preko C, pa Cis, pa D, pa Dis, pa se vraćam, pa sviram čitavu oktavu. Skroz se grbim i držim uho odmah do ruke koja svira. Potpuno sam zaboravila zvuk. Prsti su mi zakržljali.

Sjećam se kako su mi za vrijeme ispita u Muzičkoj na rukama postale izražene vene kao kod momaka koji dižu tegove. To mi je bilo kul.

Ne znam svirati ništa. Ne sjećam se ničega. Ništa ne znam napamet. Skoro plačem i hvata me panika da sam potrošila tolike godine uzalud. Iz kutije pored vadim stare note. Idem probati sa nečim lakšim. Eh. Ćao Elizo. Vadim starog Beethovena i Za Elizu. Bila sam toliko ponosna kada mi je profesorica dala da sviram. Svirala sam je u prvom razredu, a obično se svira u trećem. Ne, ne hvalim se!

E, Dis, E, Dis, E, H, D, C, A – uključuje se lijeva ruka... Tnnn. Dlake na rukama skaču gore i sva se ježim. Ledena sam i smijem se kao budala. Usta mi se suše, grizem usnu i ubrzavam tempo sve do onog pravog. Sviram kao na koncertu. Blago njišem ramena naprijed-nazad, žmirim, a note vidim pred očima. Dinamiku savršeno izvlačim, čak i onaj prijelaz na kojem sam zabrljala na koncertu. Uključi pedal. Možeš ti to.

Poco rit. – Uspori. Usporim i stišam se, a onda se vratim u tempo i sve tako. Posljednje usporavanje... E, C, H, A i osminska pauza.

Čujem se kako dišem. Osjetim kako se smijem. Pritišćem dlanovima vrele obraze i tiho i sretno uzvikujem. Osjetim kako mi se stvaraju vene. Osjetim kako historiju danas više neću ni taknuti.

Pa bilo je i vrijeme da prosviram!   

Stanite! Žohara u žitu ima još:

Pedagozi su hamelj gimnazije

Ooooh pudinže, gdje si?

Finska u mom snu                              

Još uvijek ste tu? Onda čitajte i Damira Dvornikovića:

U(z) dijalog i u gard!

Ljudi uz nas

Oda šampionu

... i mnoge druge.

Ko čita, ne skita! 

Žuži Žo