Inkluzija na drugi način

O kakvim je poteškoćama riječ?

17.12.2014

Donosimo priču o predstavi „Ovo sam ja“, koja je nastala kao zajednički projekt Saveza organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama FBiH SUMERO i Udruženja dramskih umjetnika Altteatar.

Ljubav između Amira i Sanje je zabranjena. Ako se kriomice možda i mogu sastajati, njihova najveća želja – imati dijete – neće nikad biti ostvarena. Razlog je taj što su oboje osobe s intelektualnim poteškoćama, a Amir je, osim po toj, diskriminiran i po nacionalnoj osnovi kao Rom. Njihov san, međutim, mogu glumiti, i to su uradili 9. decembra u predstavi Ovo sam ja. Osim njih, još deset osoba s intelektualnim poteškoćama odglumilo je svoje želje, ali i stvarnost. Predstava je odigrana povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, u Katoličkom školskom centru u Sarajevu.

Teatar potlačenih

Sama predstava napravljena je tako da i u formalnom smislu govori o potlačenosti jer je korištena metodologija rada teatra potlačenih. Ničeg skupog, jednostavna scenografija, kostimografija također. Jastuk, naprimjer, savršeno dobro može poslužiti kao beba. Scene se smjenjuju tako što glumci hodaju u krug. Prvi krug je haotičan, oborenih pogleda, bez tjelesnog kontakta ljudi se mimoilaze. Prilikom najave svake scene glumci kružeći postaju jedni prema drugima sve prisniji da bi na kraju razbili krug te se sjedinili sa publikom.

Autorica predstave Alena Džebo kaže: Mi smo željeli da napravimo jednu pozorišnu predstavu koja će pokazati neko drugo lice s osoba s intelektualnim poteškoćama i neke njihove druge sposobnosti koje možda nisu tako često vidljive očima javnosti.

Radili su dva mjeseca. U prvom mjesecu su se upoznavali:

Prolazili smo jedan radionički pristup, tokom kojeg smo pokušavali potaknuti glumce da se otvore, da upoznaju neke osnove scenskog izraza, šta je to scena, šta je to scenski odnos, na koji način mogu dobiti nešto od drame i uopšte od dramskog izraza generalno. Pošto su se mnogi od njih prvi put sreli sad sa pozorištem, odnosno sa glumom, mi nismo htjeli da im natovarimo tako neki zadatak da igramo predstavu i da glume neke druge likove.

Zato se predstava i zove Ovo sam ja:

Kroz te radionice i istraživanja pokušavali smo da se dotaknemo tema koje su njima lično bitne. Da li su to teme koje se tiču njihovih prava ili onemogućavanja tih prava, zatim teme koje se tiču prijateljstva, njihovog vlastitog odnosa prema javnosti i kakav odnos javnost ima prema njima... Kroz sve te neke razgovore i istraživanja izašle su na vidjelo priče koje su vrlo zanimljive, koje su vrlo lične i to je na jedan performativan način uobličeno u samu predstavu.

Ljubav kao pokretač

Jedna od glumica koja glumi sebe je Belma Džubur: Ja sam energična osoba, po prirodi vesela, i jaka sam, i to hoću sa svojim osjećanjima i publici da pokažem kako ću ja to da uspijem. Pomaže mi ovo da budem sretna i puna ljubavi.

U skladu sa njenom željom i sa tim ko je ona, odabran joj je i odlomak pod nazivom Pozdrav ti ovaj dajem s ljubavlju u srcu autora Og Mandina.Taj monolog u cijelosti, ali i u svakoj svojoj rečenici (ako je izdvojite kao posebnu), sažima poruku predstave. Evo dijela kojeg Belma izgovara najenergičnije i sa najviše emocija: Mogu da odgovore na moje razmišljanje; mogu da ne vjeruju u ono što pričam; mogu moje oblačenje da ne odobravaju; mogu moj izgled da odbiju ali moja ljubav će istopiti njihova srca kao što sunčani zraci omekšavaju najhladniju zemlju.

Tim odlomkom predstava počinje i on je suštinski za razumijevanje edukacijske note ove predstave. Naime, iako se ljudi koji imaju intelektualne poteškoće često susreću sa predrasudama i omalovažavanjem, poruka za njih je da ne upadnu u zamku mržnje prema svijetu koji ih nedovoljno razumije jer svojom dobrom voljom i pozitivnim odnosom prema stvarnosti mogu utjecati na to da ih okruženje bolje prihvati. Koliko god su oni ti kojima treba pomoć, i mi smo ti kojima oni mogu pomoći.

Ovo sam ja je predstava koje se ne bi postidila ni brojna amaterska pozorišta koja egzistiraju u BiH, ali ona je samo korak ka tome da njeni akteri budu prihvaćeni i u drugim segmentima života, ne samo u teatru. Belma ima Downov sindrom i kaže da se zbog toga uopšte ne osjeća drugačije i uvijek kad je pozovu, ona pomaže u radu s djecom s intelektualnim poteškoćama, ali spremna je i pomoći ljudima koji nemaju nikakve probleme, osim neprihvatanja ljudi sličnih njoj:

Neka me pronađu, ja ću im pomoći, ili pričom ili da im pomognem u radu, neka rade sa mnom, neka vide... Ja ću ih podržati i saslušati do kraja.

Mi smo protiv ugnjetača, ay Carmela

Belma je i na Alenu ostavila dubok utisak:

Vrlo upečatljivo mi je bilo kad je Belma već nekako pokazala jednu nevjerovatnu energiju i snagu i rekla da je ono što je njoj pozorište ustvari snaga koju je ona osjetila u predstavi Ay Carmela, da joj je to jedna od omiljenih predstava i da bi ona prosto voljela da bude tako snažna kao lik Carmele u toj predstavi i meni je to bilo fascinantno da ona zna šta bi voljela da bude na sceni. Imala je tu potrebu da bude energična, da bude snažna, da sa scene pošalje jednu jako važnu poruku i ja sam rekla da će imati svoj monolog.

Druga glumica koju Alena izdvaja je Darija Sokolović: Drugi primjer je djevojka koja se stalno izražavala kroz ples ili pokret, ali na vrlo specifičan način, da je njoj jako bitno da je to živo, jer, jednostavno, najslobodnijom se osjećala kad pleše, a mi smo uzeli na sebe da tu njenu potrebu oblikujemo u jednu umjetničku scenu, tako da u prvom dijelu ona pleše balet i onda joj puštamo taj ritam koji nju nosi, u kojem se osjeća najslobodnije. Jako je, recimo, to teško bilo smiriti, taj pokret kod nje. Smiriti pokret, pogotovo baletski, da ona na početku izgleda kao ptić koji onda dostiže slobodu leta, to je bio proces za sebe.

Darijini hobiji su ples i pjevanje, što je, bar kad je o plesu riječ, ispoštovano i u predstavi. Dok se izliježe u plesačicu, ona trpi ismijavanje okoline (glumaca na sceni) i kad na kraju pokaže da njen ples nije ples osobe s intelektualnim poteškoćama nego samo ples kao i bilo koji drugi i bilo čiji, sa vidljivim osjećajem za ritam i animaciju drugih, onda biva prihvaćena i nagrađena aplauzom.

Kako Alena Džebo definira cilj predstave, tako i mi kroz Darijin ples, ali i kroz druge likove, vidimo da je on ispunjen:

Ono što oni govore jeste: ne identificira mene to što sam osoba s intelektualnim poteškoćama, nego mene identificira moja osobnost i moja individualnost, neka moja priča koja je možda istovremeno i tvoja priča.

Osim prezentacije sebe i svog glumačkog umijeća, u ovakvim projektima je jako važno druženje i zabava. Mirza Begić koji nam se u predstavi pokazao kao gorljiv navijač Fudbalskog kluba Sarajevo, kaže: Puno ovo znači čovjeku. Čim se nešto ovako malo s rajom radi, drugačije se čovjek osjeća.

Probajte revoluciju

Ovom predstavom, ne prvi put u BiH i ne samo u vezi s ovom populacijom, pokazano je da se teatrom potlačenih može to postići jer, ako i nije revolucija, onda je proba revolucije, kako je rekao njegov osnivač Augusto Boal. Ako nam inkluzivna nastavna i nije baš na najvećem nivou, zašto škole ne bi probale inkluziju kroz predstave?

Vrijedi još spomenuti da je predstava nosila radni naziv I ovo sam ja pa je u toku procesa njene realizacije izbačeno ono I, što govori i o osvještavanju samih realizatora projekta u vezi s osobama sa kojima rade. I ovo sam ja podrazumijeva da su oni i ono, što nekad o njima neutemeljeno mislimo. Nisu, samo su ovo što smo i mi, ljudi prije i iznad svega.

Napomena:

Predstava je nastala kao zajednički projekt Saveza organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama FBiH SUMERO i Udruženja dramskih umjetnika Altteatar, uz finansijsku podršku USAID misije u BiH.    

Drugi tekstovi autora Amera Tikveše:

Ako hoćeš, možeš sve znati

Amer Tikveša