Školegijum prijevod

Kako odgojiti moralno dijete?

19.01.2015

Iako neki roditelji uspjehe svoje djece doživljavaju kao svoje, za većinu uspjeh ipak nije prioritet. Mnogo nam je više stalo da naša djeca postanu dobra, suosjećajna i susretljiva.

Kako biti dobar roditelj? Neki trikovi da naša djeca postanu uspješna već su nam poznati. Studije, recimo, pokazuju da kada roditelji hvale djecu zato što se trude, umjesto što su nadarena, djeca razvijaju jaču radnu etiku i postaju motiviranija.

Iako neki roditelji uspjehe svoje djece doživljavaju kao svoje, za većinu uspjeh ipak nije prioritet. Mnogo nam je više stalo da naša djeca postanu dobra, suosjećajna i susretljiva. Istraživanja pokazuju da je američkim roditeljima evropskog, azijskog, hispano ili afričkog porijekla bitnije da odgoje brižno nego uspješno dijete. Isti je slučaj sa zemljama širom svijeta: u 50 zemalja u kojima je provedeno istraživanje o vrijednostima koje ljude vode kroz život, među najbitnijima nije bio uspjeh, nego brižnost.

Međutim, bez obzira što je to jako bitno u životu, naučiti djecu da brinu za druge nije nimalo jednostavno. Istraživanje koje je provedeno u Izraelu i u kojem je učestvovalo skoro 600 porodica pokazalo je da roditelji koji cijene dobrotu i suosjećajnost često ne uspijevaju odgojiti djecu koja dijele iste vrijednosti.

Da li su neka djeca prosto dobra? U posljednjih sam desetak godina proučavao nevjerovatan uspjeh ljudi koji pomažu drugima ne očekujući ništa zauzvrat. Pošto sam otac dvije kćerke i sina, sve više me zanima na koji način se razvija sklonost ka dobročinstvu.

Genetičke studije blizanaca pokazuju da je naša sklonost ka davanju i brižnosti nasljedna u omjeru između jedne četvrtine do više od polovine slučajeva, što znači da odgoj u ovom smislu može odigrati veliku ulogu. Dokazi o tome kako roditelji podižu dobru i velikodušnu djecu pokazuju upravo suprotno od onog što mnogi, pa čak i oni najdobronamjerniji, roditelji rade kada hvale dobro ponašanje, reaguju na loše i prenose svoje vrijednosti djeci.

Djeca su do druge godine u stanju osjetiti moralne emocije, odnosno osjećaje koji su potaknuti dobrim ili lošim. Kako bismo pokazali da je brižnost ispravno ponašanje, istraživanja pokazuju, pohvala je efikasnija od nagrade. Nagrađivanje djece može značiti da će ona biti dobra tek ako im ponudimo nešto zauzvrat, dok im pohvala govori da je dobrota istinski dovoljna sama po sebi. Ali na koji način trebamo hvaliti prve znake velikodušnosti naše djece?

Mnogo roditelja vjeruje da je bitno pohvaliti dječije ponašanje, a ne samu djecu – na taj način će dijete naučiti da takvo ponašanje treba ponavljati. Poznajem jedan par koji pazi da svom djetetu kaže: To što radiš je zaista dobro, a ne: Ti si jako dobra osoba.

Međutim, da li je to pravi pristup? Istraživačice Joan E. Grusec i Erica Redler napravile su jako dobar eksperiment u kojem su posmatrale šta se dešava kada pohvalimo ponašanje umjesto karaktera. Nakon što su sedmogodišnjaci i osmogodišnjakinje osvojili klikere u jednom takmičenju, a nakon toga ih poklonili siromašnijoj djeci, komentar koji je upućen djeci bio je: Bože, dali ste im mnogo klikera.

One su nasumično djeci dodijelile različite vrste pohvala. Neka su djeca pohvaljena na osnovu onog što su uradila: Jako je lijepo što si dao/dala klikere siromašnijoj djeci. To je jako lijepa gesta. Druga su pohvaljena na osnovu karaktera koji je potaknuo takvo ponašanje: Ti izgleda voliš pomagati drugima kad god možeš. Da, ti si dobra osoba koja voli pomagati.

Nekoliko sedmica kasnije, kada im se opet pružila prilika da nešto poklone, djeca koja su pohvaljena na osnovu svog karaktera pokazala su se darežljivijom nego djeca koja su pohvaljena na osnovu ponašanja. Ta im je pohvala pomogla da darežljivost osvijeste kao nešto što predstavlja njihov identitet; kroz svoja djela su naučila da su osobe koje vole pomagati. Ovakvi rezultati se nadovezuju na novo istraživanje psihologa Christophera J. Bryana, koji je otkrio da, kada je u pitanju moralno ponašanje, imenice imaju bolji efekat od glagola. U eksperimentu gdje je djecu između 3 i 6 godina htio nagovoriti da pomognu u jednom zadatku, došao je do rezultata da je fraza budi pomagač/pomogačica bila između 22 do 19 % uspješnija od fraze u kojoj ih je ohrabrivao da pomognu. Prepisivanje/varanje je smanjeno za 50 % kada su djeci date instrukcije Molim vas, ne budite varalice, umjesto Molim vas, nemojte varati. Ukoliko se naša djela vide kao odraz našeg karaktera, skloniji smo odabrati ono što je moralnije i plemenitije. Kako vrijeme prolazi, to postaje dijelom našeg karaktera.

Pohvala je posebno bitna u kritičnom periodu kada djeca razvijaju osjećaj identiteta. Kada su istraživačice Joan E. Grusec i Erica Redler hvalile karakter petogodišnjaka/inja, pozitivni efekti nisu bili dugotrajni. Moguće je da su djeca bila premlada da internaliziraju moralno ponašanje, odnosno da ga prihvate kao dio svog karaktera. Međutim, do desete godine razlika između pohvale karaktera i djela skoro prestaje da postoji. Povezivati velikodušnost sa karakterom, čini se, najbitnije je u dobi kada imaju 8 godina i kada vjerovatno počinju da jasnije shvataju pojam identiteta.

Pohvala dobrog ponašanja je pola posla – jednako je bitan i naš odgovor na loše ponašanje. Kada djeca učine nešto loše, najčešće osjete jednu od ove dvije emocije: sram ili krivnju. Iako većina nas misli da su ove dvije emocije jako slične, istraživanje koje je provela psihologinja June Price Tangney otkriva da ove dvije emocije imaju različite uzroke ali i posljedice.

Sram je kada mislimo da smo loša osoba. Krivnja je kada mislimo da smo uradili nešto loše. Sram je negativna ocjena koja se odnosi na ono što smo i može biti poražavajuća po nas. Kada se djeca srame, osjećaju se malim i bezvrijednim, a reagiraju tako što ili napadaju metu (fizički ili verbalno) ili se totalno povlače i bježe od neke situacije. Za razliku od toga, krivnja je negativna ocjena neke radnje koja se može popraviti dobrim ponašanjem. Kada djeca osjećaju krivnju, često ih peče savjest ili im je žao; osjećaju empatiju prema osobi koju su povrijedila i nastoje ispraviti svoju grešku.

U studiji koju je vodila psihologinja Karen Caplovitz Barret, zamolili su roditelje djece između jedne i dvije i pol godine da ocijene sklonost svoje djece ka osjećajima srama i krivnje kod kuće. Djeci je data platnena lutka kojoj bi otpala noga dok su se igrala s njom. Djeca koja su sklona osjećaju srama izbjegavali bi istraživačicu i ne bi sama priznala da su pokvarila igračku. Djeca koja su sklona osjećaju krivnje najčešće bi pokušala popraviti lutku, prišla bi istraživačici i objasnila šta se desilo. Posramljena djeca su izbjegavala situaciju, a ona koja su se osjećala krivom pokušavala bi popraviti stvari.

Ukoliko želimo da naša djeca budu brižna, trebamo ih naučiti da osjećaju krivnju, a ne sram kada urade nešto loše. U osvrtu na istraživanje o emocijama i moralnom razvoju, psihologinja Nancy Eisenberg kaže da se sram pojavljuje kada roditelji izraze ljutnju, uskrate ljubav ili pokušaju pokazati svoj autoritet kroz prijetnje kažnjavanjem. U tom slučaju, djeca mogu pomisliti da su loše osobe. Zbog straha od ovakvog ishoda, neki se roditelji suzdržavaju od toga da uspostavljaju disciplinu, a to može voditi ka zaostatku u razvoju moralnih standarda kod djece.

Najefikasniji odgovor na loše ponašanje jeste izražavanje razočarenja. Profesorica Eisenberg i David R. Shaffer u odvojenim su studijama došli do zaključka da se brižna djeca odgajaju tako što roditelji izražavaju razočarenje i objašnjavaju djeci zašto je neko ponašanje pogrešno, kako je utjecalo na druge i kako se može ispraviti. Tako su djeca u stanju razviti standarde koji će ocijeniti njihova djela, ali i osjećaj empatije i odgovornosti prema drugima, kao i osjećaj moralnog identiteta koji će im pomoći da postanu osoba koja će pomagati drugima. Kada izražavamo razočarenje, izražavamo neslaganje sa lošim ponašanjem, ali i velika očekivanja i šansu za  poboljšanje – Ti si dobra osoba, iako si uradio/uradila lošu stvar, znam da ćeš drugi put uraditi ono što treba.

Iako je bitno da kritikujemo loše ponašanje i hvalimo dobar karakter, odgojiti dobro dijete ne podrazumijeva tek čekanje prilike da reagiramo na nešto što je naše dijete uradilo. Roditelji treba du budu proaktivni kada je u pitanju predstavljanje vrijednosti djeci. I mnogi među nama griješe u tome.

Psiholog J. Philippe Rushton je u klasičnom eksperimentu sa 140 djece u osnovnoj školi djeci dao nagrade nakon što su pobijedila u jednoj igri. Data im je opcija da ih zadrže ili poklone siromašnijoj djeci. Međutim, prije toga, djeca bi gledala učitelja koji je igrao istu igru – nekad sebično, a nekad velikodušno. Nakon igre bi održao govor o važnosti uzimanja, davanja. U nekim slučajevima, uopće ne bi držao predavanje. Njegov primjer pokazao se jako bitnim – djela su govorila više od riječi. Kada se ponašao sebično, djeca su radila isto. Riječi nisu značile previše i djeca su poklanjala manje nakon što su vidjela njegov primjer, bez obzira da li je on pričao u korist ili protiv sebičnosti. Kada se on ponašao velikodušno, djeca su poklanjala isto, bez obzira da li je pričao u korist velikodušnosti ili protiv nje, darovala su 85 % više od prosjeka u oba slučaja. Kada je pričao u korist sebičnosti nakon što se ponašao velikodušno, djeca su poklanjala 49 % više od prosjeka. Djeca uče o velikodušnosti tako što posmatraju ono što rade njihovi uzori, a ne tako što slušaju šta oni kažu.

Nakon dva mjeseca, istraživači/ce su opet posmatrali istu djecu kako igraju istu igru. Htjeli su da saznaju da li će primjer ili predavanje biti presudno, te da li će se djeca uopće sjećati onog što se desilo dva mjeseca prije toga.

Pokazalo se da su najdarežljivija djeca bila ona koja su vidjela da učitelj daruje, a da nakon toga ne održi nikakvo predavanje. Nakon dva mjeseca, ova su djeca bila darežljivija za 31 % od one koja su svjedočila istom ponašanju, ali koja su čula predavanje u korist darežljivosti. Poruka ovog istraživanja je jasna i glasna: ukoliko na djelu ne pokažete šta je darežljivost, samo propovijedanje vam možda neće biti od koristi kratkoročno. Pričanje o tome kako je darežljivost dobra dugoročno je mnogo manje uspješno od pokazivanja darežljivosti na djelu i bez ikakve poruke/objašnjenja.

Često mislimo da je karakter ono što potiče naša djela, ali kada se radi o odgajanju moralne djece, moramo imati na umu da naša djela isto tako određuju naš karakter. Kao što psiholog Karl Wick voli reći: Na koji ću način znati ko sam dok ne vidim šta radim? Kako ću znati šta je ono što cijenim dok ne vidim kuda idem?

Originalni tekst: Raising a moral child - http://www.nytimes.com/2014/04/12/opinion/sunday/raising-a-moral-child.html

Autor: Adam Grant

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija