Vršnjačko nasilje

Mali, a nasilni

22.01.2015

Stariji ljudi kažu da u vrijeme kada je šiba vladala u školi, kada se sa učenikom nije razgovaralo, već ga se fizički kažnjavalo za neadekvatno ponašanje, nije bilo nasilja koliko ga ima danas. Takve narodne mudrosti treba uzimati s oprezom. Možda nije stvar u šibama nego u medijima, koji tada nisu o tome toliko pisali.

U razredu ima jedan problem koji nismo uspjeli riješiti iz prvog pokušaja (prošle godine). Dvije djevojčice maltretiraju Leu svaki dan. Kad učiteljice ne vide, na odmoru i u wc-u šutaju joj ruksak, bacaju joj stvari, lupaju u vrata od wc-a kad ona ode. Čim vide da ona ide u wc, odmah i one... Na rođendanu su joj pjevale u uho: sretan rođendan glupačo! Ostali u razredu znaju i brane Leu, ali dok se ne probude učiteljice, to traje. Išli smo kod direktora, istog dana su se aktivirale učiteljice. Lea je otišla u wc sa drugaricom, a jedna od ove dvije (druga nije bila tu) požurila u wc na maltretiranje, učiteljica je vratila. Tako je i vidjela da ova ide u wc kad i Lea. Prošle godine su je maltretirale i Lea je rekla ostavite me na miru, prestanite! ili ću reći učiteljici! A ova se malo zamislila i kaže: ako ti kažeš učiteljici, ja ću reći da si me ti ošamarila iako nije istina!?!??

Lea bila šutljiva, ja skontala da nešto nije uredu, jedva se oslobodila da ispriča. Lea nije ništa rekla učiteljicama, jer se prepala ove prijetnje. Njena riječ protiv ove druge, nema šansi (misli ona). Ja otišla odmah sutra i sve ispričala, one se zblaznile i obećale da će pripaziti. Bilo je malo bolje, neko vrijeme, onda opet, još gore, svaki dan.

Sve dok nam od rođendana nije ispričala nove detalje. Dva najvažnija:

1. jedna od ove dvije odglumila kajanje, izvinila se i rekla budimo drugarice. Lea nasjela. Ova kaže: reci mi šta ti se sviđa a šta ne. Lea rekla. Sutradan ova sve što se Lei ne sviđa počela da radi. Lea došla iz škole pognute glave. Kaže kako je moguće biti ovako zao i pokvaren sa 9 godina?

2. obje problematične sjele na njenu klupu i pitaju: pipaš li ti svoje sise?!?!? Lea se zabezeknula i prepala, kaže: šta??? A njih dvije je počele hvatati i štipati za sise.

Dok mi je to pričala, sva je drhtala. Otišli smo kod direktora, muž rekao da neće za sada zvati policiju, da se uzda u školu.

Ja poznajem dobro mamu jedne od njih, mama ima pet djece. Obično kad zagusti, ja nazovem mamu i mama to sredi i bude ok neko vrijeme.

Ovaj put sam isto uradila, ali djevojčica rekla Lei: mene nije briga što tvoja mama zove moju mamu, jer mene nije briga za moju mamu, ja nju uopšte ne volim, ne volim ni moje sestre, ali nažalost to je moja familija i nema mi druge.

Nisam to rekla ovoj mami, ali ću joj reći ako se sretnemo. Ta curica je jako jako ljubazna sa mnom. Lea je pitala što si ljubazna s mojom mamom a mene maltretiraš? Ona rekla: s tvojom mamom moram ostaviti dobar utisak!?!?!?

Jučer sam čekala ovu pred školom samo da joj kažem da se ne približi slučajno Lei i da se drži strogo distance, ali nije došla u školu.

Uglavnom, valjda će sada biti pod kontrolom, kontrolisaćemo.

Lea stalno pita zašto mene. Onda je i njih pitala.

Jedna rekla: zato što si ti jedinica i možeš da imaš sve što hoćeš. A druga je takva manje više sa svima, najviše s Leom. Svako malo pukne film nekome u razredu pa je napraši.

A Lea je sada trenutno najbolja učenica u razredu, hvale je za crteže, šalju je da pomaže učiteljicama, mislim da to smeta ovim dvjema. Ostali u razredu cijene Leu.

(Iz pisma majke djevojčice čije je ime promijenjeno.)

Leina priča tiče se svih: učenika, roditelja, nastavnika, stručnih saradnika i direktora škola, kao i cijele društvene zajednice u kojoj djeca odrastaju. Šta bi bilo korisno da znaju o nasilju među vršnjacima? Prije svega to da neka djeca pokazuju određene oblike nasilnog ponašanja tokom različitih faza svoga odrastanja.

Vikanje, udaranje, lupanje, vrijeđanje, protestovanje, u manjoj ili većoj mjeri, prisutni su kod većine djece u različitim razvojnim fazama, ali srž nasilnog ponašanja čini namjerno nanošenje boli, bez obzira da li je ona fizička ili psihička.

Prijateljska zadirkivanja, razmirice, svađe ili nesporazumi, ali i nasilno rješavanje sukoba među prijateljima iste moći, nenamjerno nanošenje boli i sl. nisu po definiciji nasilno ponašanje. Nasilno ponašanje među djecom je ono koje za cilj ima da povrijedi i nanese bol (fizičku i/ili psihičku) drugom djetetu, koje to pokašava izbjeći. U tome su važni faktori intenzitet i trajanje, moć nasilnika, ranjivost žrtve, manjak podrške, posljedice.

Nasilno ponašanje može da bude reakcija na neko neugodno iskustvo, ali kada takvo ponašanje postane uobičajeni način na koji dijete reaguje, odnosno na koji rješava probleme, onda govorimo o poremećaju u ponašanju. Agresivnost može postati i stabilna crta ličnosti. Tada govorimo o osobi koja ima izraženu sklonost ka brzom napadačkom reagovanju prema različitim osobama ili stvarima i u različitim situacijama. Da bismo nasilno ponašanje okarakterisali kao zlostavljanje, potrebno je da to ponašanje ima i dodatne karakteristike, prije svega ponavljanje i usmjerenost na istu osobu.

Zašto su neka djeca nasilna?

Jedan razlog je taj što možda ne znaju da je takvo ponašanje loše. Ona prosto oponašaju svoju braću, sestre, roditelje ili, pak, ljude kojima se dive. Nasilna su jer ne znaju za bolji način komunikacije sa okolinom i vršnjacima. Dešava se da ih na to podstiču prijatelji, unutar vršnjačke grupe u kojoj se javlja nasilno ponašanje. Ponekad je to reakcija na tešku fazu u životu, simptom nekog problema. Istraživanja pokazuju da nasilna djeca vrlo često dolaze iz porodica u kojima se primjenjuje fizičko kažnjavanje, pa su usvojila fizičko nasilje kao način rješavanja problema.

Faktori rizika za nasilno ponašanje dolaze iz porodičnog i školskog okruženja, vršnjačke grupe, sa medija, ali faktore rizika predstavljaju i karakteristike djetetove ličnosti. Porodično okruženje koje predstavlja riziko-faktor je ono gdje vlada hladan emocionalni odnos roditelja u ranom razvoju djeteta, bez pravog saosjećanja za dijete i njegove potrebe, ili gdje su roditelji popustljivi i ne postavljaju granice, nedovoljno nadziru dijete i ne pružaju mu adekvatno vođstvo, tolerišu agresivno ponašanje, te fizički kažnjavaju dijete.

Školsko okruženje u kojem postoji nedostatak bliskosti i prihvaćenosti svih učenika te međusobnog poštovanja između nastavnika i učenika, i obrnuto, dovodi do nasilnog ponašanja u školi. Nereagovanje nastavnika i stručnih saradnika na nasilna ponašanja učenika i loš nadzor u određenim dijelovima škole (igralište, hodnici...) samo olakšavaju nasilnim učenicima da budu nasilni i zastrašuju druge učenike.

Vršnjačka grupa je ta koja slabi kočnice u ponašanju djeteta, smanjuje njegovu ličnu odgovornost, nudi različite modele ponašanja, pa i nasilnički. Mediji, s druge strane, nude sadržaje neprilagođene djetetovom uzrastu, koji eksplicitno prikazuju scene nasilja, i koji tako predstavljaju model (nasilnog) ponašanja. Ukoliko se dijete često i dugotrajno izlaže takvim sadržajima, kod njega se smanjuje osjetljivost na posljedice nasilja te smanjuje saosjećajnost.

Pored svega ovoga, osobine ličnosti djeteta su još jedan faktor koji utiče na nasilno ponašanje djece. Tu se podrazumijeva: snažan temperament, impulsivnost, potreba da se ima moć i kontrola i umanjenost sposobnosti saosjećanja.

Prvi znakovi nasilnog ponašanja mogu se pojaviti još kod male i predškolske djece u obliku napada bijesa, koji traju duže od 15 minuta i u okviru kojih dijete niko ne može da smiri, čak ni roditelji. Ova djeca često imaju nasilne ispade bez razloga, impulsivna su, energična, nemaju straha. Za njih ne postoje nikakva pravila i stalno odbijaju poslušnost odraslima.

Ovakva djeca nisu vezana za roditelje, ne boje se ostati bez njih na nepoznatom mjestu. Uživaju da gledaju filmove sa nasilnim scenama i često su zlobna prema svojim vršnjacima.

Kod djece školske dobi može se primijetiti da imaju slabu koncentraciju, često ometaju školske aktivnosti, imaju loš uspjeh u školi i često im tuča predstavlja igru. Usljed svega toga, imaju vrlo malo prijatelja, a prijateljstva sklapaju isključivo sa drugom djecom koja takođe imaju problema u ponašanju. Imaju konstantnu potrebu da se suprotstavljaju odraslima, često su frustrirana i ne saosjećaju sa drugima.

Što se adolescenata tiče, kod njih su dominantni sljedeći znakovi: ne poštuju autoritete, te se vrlo često isključuju iz škola, imaju loš uspjeh i mnogo izostanaka, vrlo često koriste narkotike i alkohol, učestvuju u tučnjavama, krađama, uništavaju tuđu imovinu, vole gledati nasilne scene i uživaju u patnji drugih.

Pet vrsta nasilnog ponašanja:

1. Fizičko nasilje. Povređuje se tijelo druge osobe, udaranjem, šutiranjem, guranjem, davljenjem, čupanjem, zatvaranjem i zaključavanjem, otimanjem i uništavanjem stvari.

2. Verbalno nasilje. Podrazumijeva korištenje riječi da bi se povrijedila nečija osjećanja. To može biti: vrijeđanje, ismijavanje, omalovažavanje, kada se neko okrivljuje za nešto što nije uradio, ili mu se prijeti. Za ovu vrstu nasilja nasilnik i žrtva ne moraju da budu u direktnom kontaktu, oči u oči,  već se može provoditi i pomoću savremene tehnologije, kada se uvredljivi sadržaji šalju putem društvenih mreža, SMS ili e-mail poruka.

3. Socijalno nasilje. Kada se pričaju laži, odnosno šire glasine o nekoj osobi ili se nagovaraju druge da se s tom osobom ne druže te kada se isto radi putem društvenih mreža, SMS ili e-mail poruka. Žrtva se isključuje iz grupnih aktivnosti i ogovara.

4. Seksualno nasilje. Uključuje sve radnje kojima se neku osobu, protiv njene volje, dodiruje po intimnim dijelovima tijela, upućuju joj se bezobrazne riječi i pogledi usmjereni na intimne dijelove tijela, pokazuju bezobrazne slike, ili ju se tjera na seksualne odnose, te kada se bezobrazni sadržaji u vidu slika i riječi šalju, putem društvenih mreža, SMS ili e-mail poruka, kako žrtvi tako i drugim osobama.

5. Psihološko nasilje. Uključuje prijeteće poglede, grimase, uhođenje, iznuđivanje novca, ucjenjivanje, te pozivanje žrtve telefonom i nejavljanje.

Koja djeca mogu postati žrtve nasilja?

Djeca koja su najčešće žrtve nasilja odskaču od druge djece po različitim karakteristikama, kao npr.: boja kože, vjerska i nacionalna pripadnost, način oblačenja, uspjeh u školi, itd. To su često tiha, mirna, pasivna, nesigurna djeca, djeca koja imaju nisko samopouzdanje, djeca koja su anksiozna. Vrlo često imaju malo prijatelja koji će da stanu na njihovu stranu kada se nađu u nevolji. Odnosi u njihovoj porodici su takvi da ih roditelji pretjerano štite. Iz ovakvih porodica dolaze djeca koja ne znaju da se zauzmu za sebe te imaju loše socijalne vještine. Ona su podobna kao žrtve nasilja jer ne prijavljuju nasilje. Djeca koja su žrtve nasilja vrlo često misle da su to zaslužila, te se kod njih razvija osjećaj krivice. Imaju manjak sigurnosti da potraže pomoć, često nemaju dovoljno podrške od nastavnika i ostalih učenika. To su takođe djeca koja su promijenila školu, pa su nova u razredu, te imaju pretjeranu želju da se uklope, na bilo koji način. U rizičnu skupinu spadaju i nadarena, ljubazna djeca, djeca nižeg socijalno-ekonomskog statusa, djeca sa poteškoćama u razvoju, djeca razvedenih roditelja te djeca žrtve porodičnog nasilja.

Kada je riječ o karakteristikama djece koja predstavljaju moguće žrtve nasilja, bitno je da se napomene to da je njima potrebno pristupati sa velikim oprezom i ne vršiti generalizacije, u smislu da se, naprimjer, svako dijete koje je nadareno ne gleda kao žrtva nasilja.

Posljedice nasilnih oblika ponašanja

Djeca se vrlo teško odlučuju da prijave nasilje, tako da se nasilje nad njima, ukoliko nema tragova na tijelu, teško uočava. Međutim, roditelji i nastavnici treba da znaju da djeca na indirektan način, svojim ponašanjem, odnosno promjenama u ponašanju ukazuju na nasilje. Pored djece koja su žrtve nasilja, i djeca koja se ponašaju nasilno, kao i oni koji to nasilje posmatraju, mogu da imaju posljedice. Djecu koja trpe prepoznajemo po tome što su često tužna i depresivna, imaju nisko samopoštovanje, nesigurna su, karakteriše ih anksioznost i strah, ne ide im se u školu, ili se boje ići u školu i vraćati se, pa mole roditelje da ih voze i dovoze iz škole, ili mijenjaju put do škole; kada treba da idu u školu dobijaju temperaturu, žale se na bolove u stomaku i glavobolje, često nisu raspoložena, znaju zaspati plačući, a da za to nemaju određeni razlog, povlače se u sebe, prestaju da jedu, imaju noćne more, a ponekad i nesanicu, odbijaju da razgovaraju sa roditeljima i postaju drska prema njima, kući se vraćaju sa poderanom odjećom ili torbom, pocijepanim knjigama, imaju neobjašnjive modrice i ogrebotine, ponekad i sama postaju nasilna, počinju zastrašivati drugu djecu, imaju problema sa koncentracijom, te, vrlo često, popuštaju i u školi. Neke žrtve su toliko uznemirene da pokušavaju ili počine samoubistvo.

Studije su pokazale da su u mladalačkom dobu takve osobe depresivnije od svojih vršnjaka. Duža izloženost nasilju ostavlja na njih duboke posljedice, koje kasnije utiču na emocionalni, društveni i profesionalni razvoj. Djeca koja su žrtve nasilja često ne žele da prijave nasilje, pa čak i kada se nasilje nad njima otkrije, vrlo teško progovaraju o njemu.

Koje posljedice nasilno ponašanje ostavlja na dijete koje se nasilno ponaša?

Takva djeca su vrlo često i sama bila izložena nasilju, bilo u školi, porodici ili negdje drugdje. Imaju lošiju pažnju i koncentraciju, često ometaju školske aktivnosti i imaju loš uspjeh u školi. Opčinjena su nasilnim filmovima, videoigricama, imaju malo prijatelja te su vrlo često neprihvaćena zbog svog ponašanja. Druže se sa drugom djecom koja su takođe nasilna i konstantno vole da se suprotstavljaju odraslim osobama. Često se osjećaju frustrirano i djeluju kao da ne saosjećaju sa onima nad kojima su izvršila nasilje. Sklonost ka nasilju, ukoliko se ne zaustavi, ostavlja dugoročne posljedice i na nasilnika. Takva djeca često postaju agresivne osobe kad odrastu i ulaze u sukob sa zakonom. Djeci koja se ponašaju nasilno takođe treba pomoći, a ne samo ih kažnjavati. Ako im se ne pomogne, ona će odrasti u nasilne odrasle ljude i nasiljem će rješavati svoje probleme.

Grupa djece koja se najčešće zanemaruje u preventivnom radu jeste grupa posmatrača, iako i na njih čin nasilja može da ostavi određene posljedice. Kao posljedicu toga što su prisustvovala nasilju, mogu imati povećanu anksioznost ili strah. Ukoliko su često izložena posmatranju nasilja takođe mogu u budućnosti postati tolerantnija prema različitim oblicima nasilnog ponašanja, te na taj način postati neko ko neće biti u mogućnosti da na adekvatan način odreaguje i pokuša pomoći žrtvi na bilo koji način.

Šta treba da se radi kada se nasilje desi?

Svako nasilje treba da se prijavi pravovremeno, kako bi se adekvatno reagovalo i spriječilo dalje nasilno ponašanje. Ono što djeca nad kojom se vrši nasilje ne treba da zaključe jeste da zaslužuju nasilje, jer nasilje ne zaslužuje niko.

Žrtve nasilja obično osjećaju sram, jer je neko nasilan prema njima. Sram ne treba da osjeća žrtva, već onaj ko vrši nasilje, jer ta osoba ima problem. Djeca ne bi trebala sama da se suočavaju sa problemom nasilja, već treba da traže pomoć odraslih i to onih u koje imaju povjerenja, a to mogu da budu: roditelji, razrednik, omiljeni nastavnik, stručni saradnici u školi, direktor ili neko drugi.

Ukoliko roditelj sumnja da je njegovo dijete žrtva nečijeg nasilnog ponašanja, potrebno je da ga ohrabri da mu ispriča sve što može. Dok dijete priča, roditelj treba da se pridržava sljedećeg:

– da sluša svoje dijete i neprekida ga i da mu pruži priliku da detaljno, koliko je u stanju, opiše događaje koji su vezani za nasilje,

– da razvija atmosferu povjerenja u kojoj se dijete, zbog toga što je žrtva nasilja, ne okrivljava, kako bi prijavilo svaki oblik nasilja koji se nad njim provodi,

– da ne ohrabruje dijete da uzvraća nasiljem prema osobi koja vrši nasilje.

Zastrašivanje, kao oblik nečijeg ponašanja, ne treba da se zanemaruje, već je potrebno reagovati odmah, čim se dijete prvi put povjeri da je doživjelo tu vrstu nasilja. Roditelji treba da se informišu o simptomima koji se javljaju kod djece koja su doživjela nasilje i da se potrude, ukoliko neki od njih prepoznaju, da potraže pomoć stručne osobe (npr. stručnog saradnika u školi, psihologa u nekoj zdravstvenoj instituciji).

Ukoliko roditelj sumnja da se njegovo dijete nasilno ponaša, potrebno je to pokušati zaustaviti, tako što će:

– razgovarati sa djetetom i objasniti mu posljedice nasilnog ponašanja,

– povećati svoju prisutnost u djetetovim aktivnostima, više se baviti djetetom,

– ukoliko se primijeti model nasilnog ponašanja u porodici, uticati na te ljude da se drugačije ponašaju, kako dijete ne bi prisustvovalo nasilnim scenama u porodici,

– razgovarati sa djetetovim nastavnicima i stručnim saradnicima u školi, kako bi se i od njih dobila podrška u promjeni ponašanja djeteta,

– hvaliti svoje dijete svaki put kada se ne ponaša nasilno, odnosno, kada neku konfliktnu situaciju nenasilno riješi.

Što se tiče radnika škole, dovoljno je da se pridržavaju pravilnika o postupanju u slučajevima nasilja, gdje je jasno definisana njihova uloga, i gdje se nalaze detaljno opisani koraci koje profesionalci u školama preduzimaju, a koji su u skladu sa oblikom i posljedicama nasilnog ponašanja.

Naravno, tamo gdje usvojeni pravilnici postoje. Tamo gdje ne postoje, treba da se angažuju na njihovom usvajanju.

I na kraju

Što se Leinog slučaja tiče, iz konkretne priče sa početka ovog članka, u pitanju nije riječ o običnom nasilju, već o zlostavljanju.

Žrtva je dijete koje se adekvatno ponaša, ali koje je povučeno i želi da bude prihvaćeno u odjeljenju. Usljed potrebe da bude prihvaćeno (na šta ukazuje i to da je djevojčica Lea zvala zlostavljačice na rođendan), ona ne prijavljuje kontinuirano nasilje nad sobom, vjerovatno u strahu da se ne zamjeri djevojčicama koje ju zlostavljaju.

Kada je borba protiv nasilja u pitanju, ovo je jedan od problema, jer žrtve obično trpe određeni vremenski period i kada se to odrazi kako na njihovo fizičko stanje tako i na psihičko, te kada i drugi saznaju, žrtva već ima dovoljno problema i sa njom treba da radi neko izvan škole, psiholog kliničkog usmjerenja. Zato je veoma važno da se u školi razvija atmosfera povjerenja na relaciji odrasli – dijete, kako bi se druga djeca, posmatrači nasilja, aktivirali i prijavljivali nasilje nad drugima.

Nasilno se ponašaju djevojčice koje, prema podacima iz priče, imaju problema u ponašanju, a jedan od njih je manipulacija drugima, izostanak emocija, uživanje u patnji drugih, kao i nesposobnost da se shvati ozbiljnost posljedica sopstvenog ponašanja. Kod jedne od njih u priči ima i materijala da se zaključi da potiče iz disfunkcionalne porodice. Ovdje imamo dosta elemenata da razmišljamo u pravcu koji nas izvodi iz konteksta same škole. Zašto? Zato što je ovo simptomatologija sa kojom ne mogu na kraj da izađu nastavnici i stručni saradnici u školi, već profesionalci iz centara za mentalno zdravlje i centara za socijalni rad. Koliko god je pravovremena intervencija važna, toliko je važno i ko interveniše. U ovom slučaju potreban je stručan, klinički rad, i sa djevojčicom Leom, žrtvom zlostavljanja, i sa djevojčicama koje su je zlostavljale. Takođe je važno pružiti podršku i roditeljima i jedne i druge strane i sa njima raditi na osnaživanju njihove uloge u vaspitanju djeteta.

Iako djeluje na kraju pisma da se situacija smirila, ova priča nikako nije završena. Dežuranje roditelja djeteta žrtve nasilja pred školom nije rješenje. Jedino rješenje jesu tretmani, tj. stručan rad sa djecom koja se nasilno ponašaju, kao i sa djecom koja su žrtve nasilja. Žrtve je potrebno osnažiti, a ne napraviti ih još više pasivnim i početi ih pretjerano štititi. Roditelji ne mogu da žive život svog djeteta, već trebaju da ga, u ovom slučaju uz pomoć stručnih osoba, osnaže da se u životu bori samo sa sobom.

Dakle, jedan od osnovnih koraka u borbi protiv nasilnog ponašanja naše djece jeste razumijevanje uzroka njihovog ponašanja, jer kao što se iz prethodnog teksta moglo vidjeti, svako njihovo ponašanje ima svoje objašnjenje, a najveći broj njih se nalazi u odgovornosti okruženja u kojem to dijete odrasta. Ukoliko djecu prepuštamo sredini i ne preuzimamo odgovornost za njihovo ponašanje i ona će to isto raditi svojoj djeci. Onda se možemo zapitati kako će naše društvo izgledati za koju godinu.

(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 8. Potražite Školegijum na trafikama.)

Pročitali ste ovaj tekst i želite još? Prelistajte i druge iz Školegijuma br. 8:

Dvije mature pod jednim krovom

Viza za budućnost

Čuvar izgubljenih stvari

...i mnoge druge.

Ivana Zečević