The Great Flood

Šta gledaš da vidiš

24.01.2015

Građa i funkcija oka su složene i zadivljujuće. Oko se stalno prilagođava količini svjetla koja u njega ulazi, fokusira predmete u blizini i u daljini i stvara neprekidne slike koje se smjesta prenose u mozak. Šarenica (iris) kontrolira količinu svjetla koja ulazi u oko otvaranjem i zatvaranjem. Veličinu zjenice (pupile) kontroliše mišić sfinkter zjenice koji otvara i zatvara šarenicu (iris). Najosjetljiviji dio retine (mrežnice) je malo područje koje se zove makula (pjega) koja se sastoji od više stotina međusobno povezanih nervnih završetaka. Velika gustoća nervnih završetaka čini sliku oštrom, isto kao što i film visoke rezolucije ima zbijenija fotoosjetljiva zrnca. Mrežnica (retina) tada pretvori sliku u električne impulse koje vidni nerv nosi u mozak.

Ono što se desi nakon što električni impulsi dođu do mozga, mnogo je složeniji proces, koji, sudeći prema onome što se dešava u ovom velikom svijetu, najčešće i nije zadivljujući. Globalizacija, količina informacija, proklete mogućnosti izbora i nove tehnologije čine da gledamo brže nego što mislimo. 

A onda niti vidimo kako treba,  niti mislimo.

Ekipa Centra za kulturnu i medijsku dekontaminaciju, zahvaljujući Američkoj ambasadi, dobila je priliku da raširi svoje vidike, putujući po Bosni i Hercegovini. Svjesni da i sami često upadamo u matricu kojoj se prepuštamo, široko otvorenih očiju i načuljenih ušiju, slušamo mlade ljude sa kojim se družimo kroz serijal radionica u kojima zajednički pokušavamo primijeniti nešto što bi trebalo biti zastupljenije u obrazovnom procesu a projektno se zove medijska pismenost, kultura ili kako već.

Mi ne zovemo – najčešće dolazimo sami.

Destinacija je Gornji Vakuf – Uskoplje.

 

Šta vidite?

Šta je vaša prva asocijacija nakon što ste pročitali ime grada?

Očekujete standardnu priču o podijeljenosti, kako biste mogli zauzeti stranu. Još jednu u nizu storija o fenomenu dvije škole pod jednim krovom. Ništa od toga. Automatski prestanite sa čitanjem i otiđite očnom ljekaru. Ako bude sve uredu sa prenosom impulsa koje vidni nerv nosi u mozak, onda je više strujni problem, dole dublje u sistemu, što bi rekla filmska replika.

- Šta ima?

Obično svaki susret sa mladim ljudima počinjem ovim pitanjem. Nije u pitanju frazetina koju izgovaramo onako usput i ne čekajući odgovor, koji je obično – nema ništa, već vrlo smisleno pitanje.

- Nema ništa –odgovaraju u glas.

- Pa šta ćemo onda da radimo ako se u vašem gradu ne dešava ništa?

- E, baš ste našli grad u kojem očekujete da se nešto dešava. Ovdje je sve mrtvo, dosadno. Par kafića i to je sve.

Nismo prvi put s dragim prijateljima iz Omladinskog centra (http://www.omladinski.org/) sa kojima smo već imali priliku raditi. Sjajna je to ekipa mladih ljudi koje okupljaju Adnan Gavranović i Jasminka Drino-Kirlić, žena koja zaslužuje cijeli tom knjiga za ono što je uradila za djecu u vrijeme svog radnog vijeka u obrazovanju (i nakon radnog vremena) a što čini i sada kada uživa zasluženu penziju.

Duboki naklon s poštovanjem.

Vratimo se u učionicu  u čijem ćošku tutnja bubnjara, šireći pored topline i opojni miris drva.

- Dobro, dakle, vi tvrdite da u Gornjem Vakufu-Uskoplju nema ništa?

- Nema, nema perspektive nikakve. Samo da završimo školu i odlazimo…

- Znate li gdje ćete?

- Kako ko, neko u Sarajevo, neko dalje, van BiH.

- Hoćete da kažete da vi, koje poznajemo i znamo da ste sjajni, mislite da ovdje ne postoji ništa što bi se moglo raditi i od toga živjeti?

- Nema!

- Ok. Hajde da probamo ovako. Uz pretpostavku da ste otišli odAvde, odAnte i odJove i da sada živite bilo gdje. Da studirate ili radite. Sračunajmo koliko novca treba da biste pokrili osnovne troškove. Smještaj u tuđem gradu, hrana, obuća i odjeća, režije a gdje su izlasci i drugo…

- …

- Šta je sad? Pa to su realne pretpostavke. O tome niste razmišljali.

- Nismo.

- Znači, jasno nam je da nam je potrebno mnogo para a da baš i nije realno očekivati da nas za sve to pokrivaju starci?

- Tako je.

- E hajmo se sada vratiti na licino mjesto. Tu gdje jesmo. Gornji Vakuf- Uskoplje. Šta biste ovdje mogli raditi?

- Pa nema ništa, rekli smo već.

- Polako. Postoji li nešto specifično kod vas a da nema nigdje drugo.

- E, ima onaj čiko što jedini pravi one stare mlinove za kafu!!!

- Super, šta je sa onim silnim ljudima kraj puta što prodaju kupus?

- …

- Šta je? Zašto šutite?

- Pa nas svakako zovu kupusari. Ovo je kraj poznat po kupusu.

- Ok. Mislim da imamo hit.

Onda se razvila diskusija o tome šta i kako. Kako posložiti priču. U međuvremenu se desila ideja da se uradi i priča o parku, koji je zapušten i nije osvijetljen. Koji ne služi svojoj svrsi a od kojeg se (čaršija priča) već planira napraviti parking i tržni centar. Dotakli smo se i zanimljivosti, tipa jedinstvenih stećaka kojih na ovom području ima 590. Toga da je ovo jedno od najstarijih mjesta u Bosni uvakufljeno aktom bosanskog plemstva u osmanlijskom periodu.

Mnogo lijepih i zanimljivih priča vežu se za ovaj kraj ali nema ko da bilježi. 

Rimski historičar Plinije Stariji je tako u antičko doba zapisao da se na planini Vranici godišnje vadilo oko 50 tovara zlata i da je na tom poslu bilo angažovano mnogo radne snage, robova i slobodnih Ilira. Zato su Rimljani smjestili punkt Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona–Sirmium.   

Zamišljam kako bi bilo divno da znamo, da to neko napiše, ispriča, snimi. Da se od toga napravi brend, da ljudi dolaze. Da ljudi imaju razlog i interesovanje da putujući negdje isplaniraju kafe-pauzu. Da prošetaju, da vide, posjete. Iskopine, muzej, stećke…

Za vrijeme mog zamišljanja, uz gore pomenutu idiličnu a toplu bubnjaru u kojoj pucketaju drva, ekipa je odradila i tehnički dio radionice i otišla na zadatke. Meni su u međuvremenu proradile uspomene, pa se sjetih fenomenalnog slatka od tikve koje se pravi u ovim krajevima. Prčvajz supa i još bezbroj drugih tradicionalnih jela koja nećete pojesti u ovdašnjim lokalima. Ima pica, pileći sendvič i hamburger.

 

Ekipe se vraćaju sa terena. Puni utisaka i dobrog raspoloženja. Oduševljeni su kadrovima koje su snimili u parku. Odlični su im bili i sagovornici.

- Uletio nam je neki čovjek, isto da smo ga dogovorili. Dođe, izvadi bocu i poče da pije.

Ubjeđivali su nas da se tu okupljaju narkomani. Rekli smo im da se to ne može reći tek tako a da nemamo potvrdu za takvo što. Sada je imaju. Pronašli su šprice u parku. Ponosni su što imaju dokaz, tužni što su upravu. Druga ekipa nije pronašla čiku koji pravi mlinove, ali su se sjetili jednog drugog koji pravi čanke.

Ne znate šta je čanak??? Drvena zdjela. Ona iz koje ste po brojnim lokalima širom BiH jeli puru ili kiselo mlijeko. E, ta iz koje ste jeli je vjerovatno iz Gornjeg Vakufa. Oduševljeno pričaju o tome, kako je on jedini koji proizvodi razne veličine čanaka. Kako ih prodaje širom BiH, ali po cijeloj Evropi. Kako nema nikoga ko bi radio sa njim a posla ima. Ima i para.

- Šta bi s kupusom?

Razgovarali su sa svojim vršnjakom koji pomaže roditeljima prodajući kupus kraj ceste. U tom trenutku, sezona kiseljenja kupusa još nije bila u punom jeku. Cijena vreće 8KM, u sezoni će porasti na 10. Dnevno se proda između dvadeset i trideset vreća. U sezoni više. Posla na njivi ima, težak je, ali svaki posao je takav.

Oduševljenje spoznajom. Samospoznajom. Gledamo ih. Gledamo se. Gledamo…

Građa i funkcija oka su složene i zadivljujuće...

 

Video priloge možete pogledati na:

http://efm.ba/reporta%C5%BEa-legenda-o-zajedni%C4%8Dkom-parku

http://efm.ba/kupus-canak 

Foto: E. Kurtović

 

 

 

Zoran Ćatić