Slučaj Cazin

Je li pametnije misliti tuđom glavom?

29.01.2015

Da li učenike islamske vjeroispovijesti, prema njihovim navodima, diskriminiraju na osnovi vjere u njihovoj školi, Gimnaziji Cazin?

 

Scena iz filma Wolf (1994)

Ne bi se moglo reći da je odjeknula, ali se svakako pročula vijest da učenike islamske vjeroispovijesti, prema njihovim navodima, diskriminiraju na osnovi vjere u njihovoj školi, Gimnaziji Cazin.

Slučaj je sljedeći: 31. decembra je na portalu cazin-danas.com objavljena vijest sljedećeg naslova: „Ko zabranjuje učenicima da klanjaju u Gimnaziji u Cazinu“. Niko se nije izjasnio, niti odgovorio na ovo retoričko ko iz naslova. Na istom portalu, 23. januara, objavljen je prilog cijelom slučaju: „Učenici gimnazije Cazin obratili se javnosti: 'U ovoj školi se vodi borba protiv Islama'." Pored tekstualnog dijela, objavljeno je video obraćanje tri učenika ove škole (jedan još uvijek pohađa Gimnaziju, dok se iz očitovanja druge dvojice ne može jasno znati da li su i dalje učenici), uz obraćanje bivšeg profesora i uposlenika cazinske gimnazije, Muhidina Husića.

Stavovi izneseni u ovom videu su sljedeći, parafraziram:

  • preko 100 učenika ove škole se ispisalo sa vjeronauke, što znači da se ovdje vodi borba protiv islama. (Muhamed Hadžialić, učenik Gimnazije Cazin)
  • Zašto nije zabranjen kutak za pušače? (Muhamed Hadžialić)
  • Učenici su se organizovali i uputili inicijativu za mesdžid u školi, odnosno prostor gdje mogu obavljati svoje dnevne vjerske dužnosti. Zahtjev je odbijen. (Muhidin Husić, bivši profesor Gimnazije Cazin)
  • Nije stiglo nikakvo razumno objašnjenje zašto se ne bi mogla naći prostorija za klanjanje i obavljanje namaza u školi. Nekim su učenicima upućene i prijetnje u smislu izbacivanja iz škole. Učenici se boje reakcija protivnika. (Amir Delalić, učenik četvrtog razreda)
  • U ovoj se školi vrši terorizam. (Muhamed Jušić, učenik Gimnazije Cazin)

Najprije, šta zakon kaže o ovom zahtjevu?

Zakon je, očekivano, nejasan.

S jedne strane stoji da sloboda vjere ili uvjerenja uključuje pravo svake osobe, odnosno crkve i vjerske zajednice, da može očitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno. (Citirano prema Zakonu o slobodi vjere)

Sa druge strane, isti član zakona ograničava tu slobodu: predviđno je praktikovanje vjerskih obreda u svojim ili zakupljenim, odnosno iznajmljenim zgradama ili prostorijama koje, prema posebnim propisima, ispunjavaju uslove za okupljanje većeg broja osoba, na otvorenim prostorima vjerskih objekata, na grobljima, te domovima i imanjima svojih vjernika. (Zakon o slobodi vjere)

Ukratko: sloboda vjere je zagarantovana, kao i njeno prakticiranje, ali na mjestima predviđenim za to. Škola ispunjava uslove za okupljanje većeg broja osoba, ali nije iznajmljena zgrada, niti je otvoreni prostor vjerskog objekata, niti je groblje, niti privatni dom i imanje nekog vjernika, nego je mjesto gdje se podučavaju učenici i redovno se prati i vrši procjena njihovog obrazovnog napretka. Pri tome je rad škole javan i to sa ciljem omogućavanja pristupa znanju kao osnovu razumijevanja sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi. (Citirano prema Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju).

Ali, u tom istom zakonu ostavljena je mogućnost da se ovakav zahtjev ipak formuliše, jer škola može unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga. (...) Škola ne može poduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja vlastitih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja. Učenici koji ne žele pohađati vjeronauk neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljnu poziciju u odnosu na druge učenike. (Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju)

Iako je dosta neprecizan, ovaj se član zakona jasno odnosi na pohađanje nastave vjeronauke, jer se na kraju i završava s uputama kako se odnositi prema učenicima koji ne žele pohađati vjeronauk. Budući neprecizan, on dozvoljava da ga se zaobilazi, ili zloupotrebljava, ostavljajući lokalnim zajednicama da ga široko tumače, kazujući da se pitanja uloge i aktivnosti škole, njezinog ustrojstva, načina rada i kućnog reda u školi bliže uređuju općim aktima škole, sukladno važećim propisima, izrađenim uz konzultacije s učenicima, roditeljima i nastavnicima.

Učenici cazinske gimnazije, dakle, pokušavaju zakon zamijeniti kućnim redom i općim aktima, previđajući (a to se uvijek čini kad se posegne za zloupotrebom) uslov: sukladno važećim propisima.

Ti su propisi nejasni. I zato je potrebno pažljivo razmotriti argumente, motive, i procijeniti omjer štete i koristi. Pitanje mesdžida u obrazovnim, javnim ustanovama je osjetljivo, naročito u sredini koja je formalno i deklarativno sekularna, a suštinski i dubinski nije. Dozvoljeni su mesdžidi za studente, naprimjer u Studentskom domu Bjelave u Sarajevu, ili prostor/učionica za obavljanje vjerskih dužnosti na prostorijama fakulteta, naprimjer na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.  I takvih primjera ima još.

Argumenti učenika koji su izašli pred kamere nisu uvjerljivi. Najprije, logički su slabi: tvrdnja da se škola bori protiv islama ničim nije poduprta. Ne vidi se ni veza između neprodužavanja ugovora profesoru i potrebe da se otvori mesdžid. Nije ponuđen niti jedan materijalni dokaz, ne vidimo peticiju s potpisima „90% učenika koji su se izjasnili za“? Ne znamo ni o kakvom se kutku za pušače radi, a obično je pretjerivanje ovaj slučaj dovesti u vezu s terorizmom. (Terorizam nužno uključuje strah, užas, nasilje, fizičko i psihičko uništavanje. Terorizam je smišljena upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi širenja nesigurnosti i usađivanja straha, prisiljavanja ili zastrašivanja građana sistematskom primjenom sile. A u konkretnom slučaju ničeg od toga nema.)

Direktor Gimnazije Cazin, Bahrudin Jušić, rado je dogovorio na pitanja koja sam mu postavio, s jednim ciljem, da svima da do znanja da on kao rukovodilac škole neće i ne želi donositi nikakve odluke po pitanju otvaranja mesdžida u školi. Pri tom je naglasio da potiče iz islamske porodice, iz porodice koja prakticira vjeru i da pitanja vjere vrlo dobro razumije.

Sve što su mene pitali, rekao sam da isto pitaju ministarstvo. Jer zapravo zakon ni u jednom slučaju nije jasan, a ove stvari želim rješavati i svima predlažem da ih rješavaju kroz zakon. Učenike koji traže mesdžid u školi, uputio sam u ministarstvo, a tamo će dobiti odgovor. Jer ministarstvo daje platu meni, a njima besplatno školovanje. A prije svega sam razgovarao sa službenicima Islamske zajednice BiH. I jasno je da bi se i ta institucija trebala oglasiti, jednom i javno. Mislim da moj stav ovdje nije bitan. Jer u ovoj školi nastupam kao direktor, a ne kao Bahrudin Jušić. Kao profesionalac kažem da o tome neću i ne želim odlučivati. Tek desetak učenika želi tu prostoriju, ostali ne. Čak se ni vjeroučitelji nisu usaglasili. Jer ako damo mesdžid, šta sljedeće možemo očekivati?! Uostalom, džamija je udaljene od škole tek dvije minute, rekao je direktor Jušić, naglasivši da nisu istiniti ni navodi da u školi postoji kutak za pušače.  

Zar učenici zaista nemaju prečih potreba i većih problema od uštede ta dva minuta? Zadovoljni su kabinetima hemije i fizike, imaju zubara i ljekara u školi, prostranu i svijetlu dobro opremljenu salu za fizičko? Nastavnici su pravedni, časovi zanimljivi, u nastavi koriste kompjutere, imaju WiFi, jedu jeftinu i kvalitetnu užinu, imaju osiguran prevoz? Hoće li, ako dobiju mesdžid, ta dva minuta utrošiti na pitanja i o drugim pravima koja su im uskraćena?

O. Zukić