Na bojnom polju

Vjeronauka, vjeroučitelji ili politika?

12.01.2012

Izvještaj sa događaja s obrazovnom temom i političkom idejom

U subotu, trećeg decembra 2011. godine, u Sarajevu je održan Prvi kongres vjeroučitelja islamske vjeronauke BiH. Kongres je trebao okupiti vjeroučitelje i vjeroučiteljice, ujedninjene u želji da se predmet vjeronauke održi u obrazovnom sistemu sa statusom kakav je imao u posljednjih 20 godina, kao i da usvoji Deklaraciju vjeroučitelja kao zajednički dokument prava i obaveza bh. vjeroučitelja. Sve u svemu, riječ je o događaju koji bi trebao svjedočiti o obrazovnom sistemu u BiH – ili makar jednom njegovom dijelu. Međutim, kongres se djelomično pretvorio u političku manifestaciju. Ne treba ni spominjati da je riječ o organizacionoj palici Islamske zajednice u BiH.

Zamjena teza

Radni dio kongresa podrazumijevao je seriju predavanja profesora, stručnih savjetnika, akademika i zastupnika političkog tijela. Predavanja su bila stručnog tipa i pokušalo se objasniti zašto je vjeronauka nužan element svakog obrazovnog sistema i zašto se – ni pod koju cijenu! – ne smije svesti na fakultativni predmet, niti biti zamjenjena alternativnim riješenjem. Predočena su istraživanja javnog mnijenja, ankete su se provodile u školama kako bi se ispitao stav roditelja i djece povodom njihovih vjeroučitelja (kakav je način ophođenja s djecom, kakvo znanje djeci prenose, jesu li zadovoljni onim što učenici nauče itd.). Naročito je zanimljivo bilo uvodno izlaganje monsinjora Petra Jukića, pročelnika Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, koji je citirao izjavu pape Benedikta XVI: „Ovo je vrijeme diktature relativizma“, želeći reći kako se danas sve stavlja pod upitnik, pa čak i vjera. Međutim, pojedinim izjavama „relativiziralo“ se pravo manjine da odabere predmet koji njima odgovara. Nekoliko je puta spomenuta činjenica kako 99% učenika želi vjeronauk i da je to većina koja odlučuje. Mr. Nezir Halilović, stručni savjetnik za vjeronauku pri vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta IZ-e u BiH, u svom je izlaganju rekao da se radi o „bolesnoj potrebi manjine da nameće svoje prohtjeve“. Iako u svim izlaganjima nije dovedena u pitanje „želja manjine“ za alternativnim predmetom, ipak se govorilo o tome kao o nužnom zlu i pokušaju „istjerivanja vjeronauke“ iz bh. obrazovnog sistema.

Kongres je politiziran i izlaganjima prof.dr. Ferida Muhića, predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, koji je spomenuo da „bez vjeroučitelja ne bi bilo Bošnjaka“. I Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, dao je naglasiti da je situacija „u regionu“ takva da se „Bošnjaci trebaju ujediniti i držati zajedno“, spominjujući neuspjeh Srbije da uđe u EU. Tako se – još jednom – nacionalni identitet izjednačio sa vjerskim, stvarajući vrlo jasnu poruku: Bošnjaci trebaju ostati ujedinjeni, Bošnjaci ne trebaju da se razilaze po pitanju vjere, Bošnjaci ne smiju da žele neke alternative.

Šarolikost jednoumlja

Izlaganjem reisu-l-uleme u BiH, Mustafe Cerića, definitivno je događaju prišivena politička etiketa. Neupućenom posmatraču ne bi bilo jasno burno reisovo izlaganje kako Bošnjaci ne smiju dati svoju zemlju, svoju vjeronauku itd. Neupućenom posmatraču moglo bi se činiti da je riječ o nekom historijskom zasjedanju na kojem se odlučuje sudbina države. U usvojenoj deklaraciji govori se o etičkoj dimenziji vjere kao promoviranju „kulture mira, suživota i tolerancije“. Međutim, čini se da je etičnost opet ustupila mjesto grupisanju i suzbijanju u redove „onih istih“. Neupućenom se posmatraču može činiti da je u ovom tekstu najmanje riječ o funkciji i ulozi vjeronauke u bh. obrazovnom sistemu. Tako je bilo i na kongresu.