Bolest zvana nacionalizam

Diploma obezvrijeđena maramom

09.02.2015

Iako sam ispunjavala sve uslove i imala najviše bodova, presudno je bilo moje odijevanje. Marama je bila presudni faktor; stručnost i komptencije, obrazovanje i neformalna edukacija ostali su apsolutno nebitni u procesu odlučivanja.

Jednu (je li važno koju?) osnovnu školu na području Općine Tešanj pohađaju skupa djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ovih drugih je mnogo manje. Njihovi ih roditelji nisu izmjestili u druge, hrvatske, škole, ne videći ništa sporno u tome da im se djeca školuju onako kako žive – skupa. Uz samo jedan uslov, da umjesto predmeta bosanski imaju hrvatski jezik. Menadžment škole to im je omogućio. Do 2014. godine nastavnica hrvatskog jezika bila je stručna osoba i Hrvatica, s diplomom Sveučilišta u Mostaru. Pred kraj prvog polugodišta izlazi konkurs za nastavnika hrvatskog jezika. Pošto moja diploma s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu odgovara uslovima, prijavljujem se.

Na rang-listi sam po broju bodova prije intervjua bila prva. I, onda, dođe intervju. Tročlana komisija nema pitanja, ali je zabrinuta zbog mog izgleda. Naime, nosim maramu u skladu s islamskom tradicijom. Pokrivena sam, kako bi se to u narodu reklo. Direktor škole smatra da kao takva ne mogu predavati hrvatski jezik. Zašto? Zato što bi on imao problem sa roditeljima. Izrijekom: Mirela, imaš najviše bodova, ali, ako tebe primimo, imat' ćemo problem s roditeljima. Isto mišljenje dijeli i takav stav podržava i predsjednica školskog odbora.

Iako sam ispunjavala sve uslove i imala najviše bodova, presudno je bilo moje odijevanje. Marama je bila presudni faktor; stručnost i kompetencije, obrazovanje i neformalna edukacija ostali su apsolutno nebitni u procesu odlučivanja.

Da li je marama simbol nacionalizma, fašizma, separacije, segregacije ili nečega drugoga, što bi bilo protivno zakonu, pa me stoga diskvalifikuje za posao za koji imam diplomu? Direktor me poznaje, zna da nisam osoba koja bi radila protivno interesu djece, bila ona bošnjačka ili hrvatska. Pa ipak, njegov stav je bio presudan. Moj prijedlog da pokušamo i vidimo kako će djeca i roditelji reagovati, odbijen je. Na intervjuu koji nosi tri boda dobila sam skoro ništa, i završila kao drugorangirana.

Posao je dobila kandidatkinja predzadnja na listi, sa nepuna dva mjeseca radnog iskustva, i s diplomom koja ne ukazuje na kompetencije predavača hrvatskog jezika. Zajedničko je da ni jedna ni druga nismo Hrvatice, ali je njena prednost bila u tome što na sebi nije imala znakove koji aludiraju na vjeroispovijest.

Svoj slučaj dijelim s javnošću jer želim da pokažem do koje su mjere predrasude i stereotipi sastavni dijelovi našega društva. Znam da je ovo samo jedan u moru primjera diskriminacije i nepoštivanja osnovnih ljudskih prava, bez obzira na stručnost. Ali ne mogu da se ne pitam kako je uopšte moguć. Zar upravo škola ne bi trebala biti mjesto gdje se protiv takvih stvari treba boriti? Kakvim se to instrumentima ministarstva ovakva praksa legalizuje?

Ponavljam: i bošnjačka, i hrvatska, i pokoje ostalo dijete u ovoj školi zajedno pohađaju sve druge predmete, osim dva: jezik i vjeronauka. Nastavnica engleskog jezika, pa i nastavnica matematike također su pokrivene i nesmetano izvode nastavu; niko se ne žali.

Možda bih sve to lakše prihvatila da znam stav tih roditelja, ali tu priliku neću dobiti. A ni krivi ni dužni neće, nažalost, ni djeca ni roditelji. Ni oni ni ja nismo, vjerujem, zaraženi bolešću koja se zove nacionalizam u obrazovanju. Ali nećemo još dugo ostati takvi, jer žarišta epidemije strateški su raspoređena.

Mirela Buljubašić-Mujić