Reportaža

Ugostiteljsko-trgovinska škola Doboj

12.01.2012

Zbunjeno gledajući u objektive fotoaparata, naši domaćini govore šta bi mijenjali u školi i šta bi učinili da nastava postane korisnija i zanimljivija

< >

Na vratima jedne od učionica stoji rukom napisano „Kabinet odbrane i zaštite“ – predmeta odavno nema, ali je duh prošlosti prisutan u enterijeru škole: sredstava nema za renoviranje, pa još uvijek svijetle stari lusteri, sjedi se u starim klupama...

Naida, Dražena, Kristijan, Emina i Amela pohađaju srednju školu u Doboju. Učenici su II i III razreda Ugostiteljsko-trgovinske škole i znaju da im je na nastavi dosadno. Većina učenika želi ići s časova i svoje vrijeme provoditi na drugom mjestu. Teško izražavaju svoje stavove pokazujući čemu ih obrazovni sistem uči. Svoje povjerenje pokazuju Radmili Cvijanović, psihologinji i Miroslavi Jerinić-Đukić, pedagogici škole, pred kojima otvoreno govore i kojima vjeruju. Razgovor s učenicima odvija se u kabinetu psihologa škole, gdje učenici i učenice nestrpljivo čekaju da im se odgovori na pitanje zašto sjede baš tu, za vrijeme nastave, s ljudime koje prvi put vide.

Promjene su tražene...

Zbunjeno gledajući u objektive fotoaparata, naši domaćini govore šta bi mijenjali u školi i šta bi učinili da nastva postane korisnija i zanimljivija: «Neke bi profesore poslala u penziju, jer diktiraju i ispituju kao da ovo nije škola nego ispovjedaonica», rekla je jedna o učenica, dok je njenoj kolegici bilo važno da napomene kako je učenje stranih jezika zapostavljeno usprkos tome što bi to trebao biti jedan od najbitnijih segmenata obrazovanja. «Iako pohađamo trgovačku školu, nama je strani jezik jednako važan kao i učenicima koji idu u gimnaziju», rekla je učenica trećeg razreda.

Predsjednica Savjeta učenika škole voljela bi da profesori s učenicima više pričaju o njihovim problemima, da ih razumiju i da više uče. Rado citira jednog od profesora koji kaže da je nivo znanja koje učenici imaju dno dna. Naravno da, kao i u drugim školama, postoje profesori koji vode računa o obrazovnoj, ali i odgojnoj strani škole. Tako đaci često spominju profesoricu hemije, koja je, iako u kasnim radnim godinama, spremna da s učenicima podijeli njihove probleme i utiče na njihovo sazrijevanje.

Kako razgovor odmiče, nije bilo potrebe za pitanjima. Oslobođeni uvodnog grča, učenici nižu prijedloge i primjedbe, žalbe i pohvale.

«Profesorica hemije je jedna od rijetkih s kojima pričamo bez straha od posljedica. Ona predlaže puteve kojima treba da idemo kako bismo brzo i efikasno rješili probleme», rekla je jedna od učenica tgovačke škole. U saradnji s upravom škole, Savjet učenika trudi se organizovati humanitarne akcije i pomoći učenicima koji su siromašni ili napraviti akciju u kojoj će za predstojeće praznike obradovati mališane slatkišima.

Direktor škole Pašić smatra da bi se obrazovni sistem trebao mijenjati na način da učenici škole imaju više prakse nego je to sada predviđeno, ali i (s druge strane) da ne može svako biti zaposlen kao ugostitelj ili trgovac, što je sada slučaj. Svake godine iz škole izlaze trgovci i ugostitelji, a u prodavnicima i restoranima rade ekonomisti, medicinari... Škola ima kuhinju i restoran gdje učenici sami spremaju i služe jela.

Sa druge strane, Radmila Cvijanović se požalila kako današnji obrazovni sistem predavanja svodi na obično teoretiziranje, definiranje i formuliranje. Učenici teoriju gravitacije uče iz udžbenika - i nauče, ali pogrešno. Dobiju drobru ocjenu, ali ta ocjena nije vjerodostojan pokazatelj.

«Nikada nijedan profesor nije podigao olovku iznad stola i ispustio je. Nikada nije rekao da je pad te olovke na stol omogućen zahvaljujući sili gravitacije. To je praksa koja mora biti sastavni dio obrazovnog proseca. Nastavnici moraju teorijski dio konkretizirati. Potrebno je primjerom opravdati definiciju, u ovom slučaju, gravitacije».

...a da li su moguće?

Pomoć od vlasti je jednaka za sve škole. O materijalnim troškovima škole brine se Općina Doboj, a plaće dolaze iz Ministarstva prosvjete. Po Zakonu o srednjoškolskom obrazovanju škole mogu naplatiti do 50 KM upisninu od učenika; u pravilu je da svi naplaćuju 50. I to ne zato što to škole traže, već što Općina insistira prijeteći da neće biti novca za grijanje objekata. Učenici i roditelji su inertni, smatraju da ovo ne mogu promijeniti tako da godišnje daju novac. Ako se zna da je najmanje 3000 srednjoškolaca u dobojskim školama, znači da najmanje 150 000 KM u općinski budžet uplaćuju đaci.

Usprkos svim manjkavostima - činjenici da 60 % učenika koristi prevozno sredstvo za dolazak na nastavu, da zanimanje ugostitelja i trgovca nije popularno, da je teško naći posao, da su materijalna, tehnička i didaktička sredstva nedovoljna, direktor navodi uspjehe na državnom i regionalnom nivou koje postižu učenici i profesori škole, posebno ističući nedavni uspjeh u Sarajevu: prvo mjesto na Četvrtom takmičenju srednjih ugostiteljsko-turističkih škola BiH.

N. I. - O. Z.