Medijska pismenost

Naočare za čitanje između redova

06.03.2015

Zašto bi nastava medijske kulture u školama trebala podsticati zdravu sumnju u istinitost informativnih sadržaja?

Vijesti bez masnoće

Sulejman-paša Skopljak, jedan od likova u romanu Travnička hronka, govorio je svom sagovorniku: Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina. Travnička hronika govori o vremenu s početka 19. vijeka. Tačnije, radnja ovog romana se događa između oktobra 1806. i maja 1814. godine u Travniku, tadašnjem središtu Bosne. Riječi Sulejman-paše Skopljaka mogle bi historijski stizati iz vremena romana jer – kako piše sarajevski hroničar Bašeskija u svom ljetopisu iz juna 1766. – Pojaviše se novine. Jedan drugi izvor iz 1790. godine navodi da se u ostavštini sarajevskog muđelita (knjigovesca) Saliha, sina Abdul Muminova u njegovom dućanu nađoše i novine Sav ti Istambol (Glas Istanbula) u više primjeraka.

Ivo Andrić završava svoj veliki roman, hroniku Travnika, aprila 1942. godine u iznajmljenoj sobi, stana na prvom spratu, zgrade u Prizrenskoj ulici, koja se strmo spušta od beogradskih Terazija prema rijeci Savi. Oko njega bukti svjetski rat i toliko suprotstavljenih istina da je nedovoljno čitati samo dvoje ili troje novina. Morate sjediti uz radioaparat i pratiti velike svjetske radiostanice koje objavljuju potpuno suprotne informacije, svejedno tvrdeći da su tačne. Ništa niste odmakli od svjetine ispred dobošara iz turskih vremena, koji na bosanskom trgu objavljuje veliku pobjedu naših a poraz njihovih. I kad ga neko priupita za naše žrtve, lakonski konstatuje: O tome će dobošar na Cetinju. I iz ovog ratnog vremena, mogao je Sulejman-paša Skopljak izreći svoju misao o napisanom i istini, ali gledano iz ugla književnika on je to mogao reći u bilo kojem periodu od Gutenberga do danas. Novinarstvo je vodenica koja puno melje a malo brašna daje, pisao je Andrić svojim prijateljima a jednom je izjavio: Koliko bi možda bilo ljepše na svijetu, koliko bi bilo manje nesporazuma kad bi se novinama oduzela masna slova.

 

Pioniri medijske pismenosti

Tako smo autoritet Sulejman-paše Skopljaka iskoristili za uvod u medijsku pismenost koju jedna definicija objašnjava kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i slanja poruka posredstvom medija. Drugim riječima, kako razumjeti poruke jednog teksta u novinama ili televizijske odnosno radioemisije, kako shvatiti šta nam se kaže na omiljenom portalu ili čuvenom blogu?

Svijet je danas nezamisliv bez medija. Oni su najvažnije sredstvo javne komunikacije, forum razmjene mišljenja, mjesto gdje se susreću različiti i drugačiji pogledi, izvor saznanja i informacija, proizvođač trendova i žanrova popularne kulture te je stoga razumijevanje tih poruka bitno. Vratimo se ponovo u vrijeme radnje Travničke hronike ali prostorno desetak hiljada kilometara zapadnije. Jedna od najcitiranijih izreka vezana za novinarstvo riječi su Thomasa Jeffersona, američkog predsjednika između 1801. I 1809. godine: Ako bih trebao odlučiti da imam vladu bez novina ili novine bez vlade ne bih oklijevao da izaberem ovo drugo. Izjava se uvijek citira kad se želi ukazati na vrijednost ove profesije i bez sumnje je velika pohvala značaju novinarstva. Kako se dosada koristila i s razlogom i bez razloga, pomalo se izlizala od upotrebe.

Iako se uvijek navodio u ovom obliku, citat tu ne završava. Rečenica koja nedostaje a čini integralni dio njegove izreke kaže: Svaki čovjek trebao bi dobiti ove novine i biti sposoban da ih pročita (protumači). Dakle, u cijelosti, Thomas Jefferson je rekao: Ako bih trebao odlučiti da imam vladu bez novina ili novine bez vlade ne bih oklijevao da izaberem ovo drugo. Svaki čovjek trebao bi dobiti ove novine i biti sposoban da ih pročita.

Ni gospodin Jefferson nije bio ništa manji pionir medijske pismenosti nego Sulejman-paša Skopljak jer je shvatio koliko je bitno da javnost u potpunosti razumije novinski tekst ali i da shvati šta je u njemu rečeno tačno. Pođimo još dalje u prošlost. Teofrast Renodo (Théophraste Renaudot) osnovao je početkom 17. vijeka Biro za adrese i dopisnice u Parizu, što je ustvari bila poštanska služba za razmjenu roba, usluga i poslova. Uskoro je dodao i razmjenu informacija i pokrenuo Gazetu, neku vrstu glasnika, ali i prvu novinu u Francuskoj, čiji je glavni cilj bio obezbjeđivanje informacija onima koji traže posao. Gospodin Renodo takođe je zaslužan za novinarstvo, jer je smatrao da ova profesija mora da bude u službi istine. U predgovoru za ukoričeni godišnjak Gazete za 1631. godinu između ostalog navodi da će ta novina biti čuvana zbog korisnosti javnosti i pojedincu: jer će svako moći da uredi svoje planove u skladu sa zahtjevom vremena. Tako trgovac neće više da bi prodao svoju robu putovati u grad koji je uništen ili pod opsadom; a vojnik neće tražiti posao u zemlji u kojoj nema rata.

Teofrast Renodo je značajan i zbog još jedne činjenice. On je tražio od čitalaca da postanu izvještači i šalju mu potvrde ili demantije već objavljenih informacija. On je ovo objašnjavao interesom javnosti i javnog dobra. Skoro četiri vijeka prije interneta i danas modernog koncepta citizen journalism, on je razumio da tačnost informacije zavisi od broja izvora koje konsultujemo. Možemo putovati još dalje i dublje u prošlost naše civilizacije. Što se tiče mog činjeničkog izvještavanja o događajima... usvojio sam princip da ne napišem prvu priču na koju naiđem, pa čak i da ne dopustim da me vode moji sopstveni opšti utisci; ili sam lično prisustvovao događajima koje sam opisao ili na neki drugi način čuo za njih od očevidaca čije sam izvještaje provjerio sveobuhvatno onoliko koliko je god to bilo moguće.

Iako liči na neki skorašnji savjet za novinare istraživače, u pitanju je uvodna metodologija koju je usvojio Tukidid u 5. vijeku prije naše ere (prije 2500 hiljada godina) kao vodič za svoju knjigu – Povijest Peloponeskog rata. Kako kažu savremenici, njegov stil je bio štur, ponekad i monoton ali je postao slavan iz dva razloga. Prvo, bio je pouzdan, a drugo, uvijek je razmišljao o uzrocima događaja. I Tukidid se može smatrati začetnikom medijske pismenosti jer je insistirao na bilježenju ličnih svjedočanstava i provjeri svih podataka. Njegov bi metodološki obrazac trebalo držati na zidu svake od ovdašnjih redakcija. Upravo je to jedan od ključnih problema ovdašnjeg novinarstva jer umjesto nezavisne, pouzdane i cijele istine često imamo samo dijelove istine koji se uglavnom poklapaju sa granicama etničke, partijske ili ekonomske kontrole.

 

Njegova svjetlost u tunelu

Prije nekoliko mjeseci svečano je otvoren jedan tunel na autoputu Sarajevo – Zenica. Među zvanicama se na svečanosti pojavio i ministar inostranih poslova naše zemlje. Tu ga je doveo, daleko od njegovog resora (do najbližeg inostranstva ima još 150 kilometara, a ako se autoput bude nastavio graditi ovom brzinom, na Evropu će se priključiti za 30 godina) interes. Slikajući se za medije poslao je poruku javnosti da su upravo on i partija čiji je on predsjednik zaslužni za taj građevinski uspjeh. Isto se tako svaki uspjeh sportista okonča njihovim prijemom kod nekog od vodećih političara. Zajednička slika političara s gostima sugeriše da je taj uspjeh i politički a ne samo sportski, a to znači da su za njega podjednako zaslužni i sportisti i stranka kojoj političar pripada. Ne treba mnogo pameti za zaključak da su političari većinski sadržaj naših medija. To je s jedne strane logično, jer su oni decision makers (oni koji donose odluke). Ali je ipak važnije paziti da li se o njima u medijima govori na pravi način; na primjer, kakva im se pitanja postavljaju, da li bi ih to isto pitao i običan građanin, onaj koji čita novine ili gleda TV, onaj čiji novac, kao poreskog obveznika, one troše? Da li su teme u medijima obrađene na način da se prepozna suštinska zainteresovanost za očuvanje javnog interesa?

Ovo bi mogla biti jedna od zadaća poučavanja medijskoj pismenosti u školi. Đaci bi, učeći se da postavljaju ovakva pitanja, i da mijenjaju vlastite perspektive, mogli brzo i lako naučiti metode kojima političari putem medija manipulišu javnošću. Sve što je potrebno za početak jeste skrenuti pažnju sa sadržaja informacije na način njene prezentacije. Tada postaje jasnije kako mediji propuštaju da informišu o bitnim stvarima ili kako uskraćuju informacije od važnosti za bolje razumijevanje prostora u kojem živimo.

 

Sjaj zgarišta

Kada je prije 22 godine izgorjela sarajevska Vijećnica objavio sam reportažni izvještaj sa lica mjesta u kojem su govorili vatrogasci, zaposleni u biblioteci smještenoj unutar Vijećnice te ljudi koji su svjedočili požaru. Nazvao sam i profesora Tvrtka Kulenovića da kaže šta jedan pisac misli dok gleda u lomaču u kojoj nestaju stotine hiljada knjiga. U jednom dugom, povremeno esejističkom govoru, profesor je gradio svoju priču oko čuvene rečenice autora knjige Majstor i Margarita Rukopisi ne gore. Ta Bulgakovljeva misao učinila je taj trenutak katastrofe, na neki način, umirujućim, čak se mogao naslutiti i trenutak kada će se Vijećnica obnoviti iako smo razgovarali u vrijeme dok su zgradu, mrtvih, spaljenih prozora još uvijek osiguravali vatrogasci. Više od dvije dece nije kasnije sarajevska Vijećnica ponovo je otvorena u sjaju obnovljene fasade i fascinantne unutrašnjosti. Ovako su lokalni političari svojom skromnom retorikom opštih mjesta i jadne propagande obilježili taj trenutak:

Ovo je značajan trenutak, nedostaju riječi da se opiše ovaj trenutak, Vijećnica je odraz BiH zemlje koja ima posebno mjesto u svijetu, Ona je bila riznica naše povijesti, središte znanja i kulture.

Tako nam se otkriva logika našeg javnog prostora, koju često konstruišu mediji, gdje se političari pojavljuju samo kao pobjednici, i samo onda kada je pobjeda sigurna. Ali, dobar poznavalac medija uvijek gleda na sadržaj, šta je i kako je rečeno, a neko je slavodobitno digao ruke ili obilježio trijumf. Kaže se da je informaci jaka da prospete punu vreću perja na ulicu a demantika da počnete da sakupljate perce po perce da biste sadržaj vratili u vreću. Drugim riječima, informacija je jednostavna a demanti gotovo Sizifov posao. Tokom posljednjih protesta građana BiH, februara 2014. godine, mediji su objavljivali sve i svašta. Karakteristična je informacija plasirana na prvim stranicama o zapljeni droge tokom protesta u Sarajevu za šta su optuženi učesnici demonstracija a koja je dan kasnije demantirana na mnogo neupadljivijem mjestu.

 

Novinarstvo u mreži

Danas mnogi misle da je sa Internetom postalo mnogo lakše razumijevati medijske poruke. Novinarstvo do Interneta može se sumirati u par tačaka: mediji su prenosili istinu i odlučivali šta je vijest. Novinski članak bio je skoro završna riječ, a vijesti su putovale samo u jednom pravcu, od medija do publike. Internet je promijenio pravila igre. Mediji više nemaju monopol na istinu. Ako imaš smartphone, postaješ medij. Vijesti danas putuju u svim pravcima. Novinski članci su samo početak jednog procesa a ne njegov kraj. Čitaoci su uvijek znali više od novinara, no danas to mogu i ponosno reći, jer oni provjeravaju činjenice, doprinose sadržaju i distribuiraju ga.

Iako generalno podržavaju povjerenje u građansko novinarstvo bazirano na društvenim mrežama jer je ograničilo aroganciju i elitizam starih medija, skeptici ukazuju i na loše posljedice kombinacije Interneta i novinarstva.

Mogućnost da svako može biti i novinar i urednik podriva načela ove profesije, koja su vrlo stroga. Tekst je novinarski ne zato što je objavljen u novinama, nego zato što poštuje osnovne etičke i profesionalne vrijednosti na kojima počiva: provjerenost i tačnost podataka, višestrukost izvora, nepristanost i objektivnost. Nije sve što je napisano istina i to je pravilo svakog susreta sa medijskom porukom. Nastava medijske pismenosti trebala bi kod đaka razvijati zdravu sumnju u istinitost tekstova objavljenih u ideološki kontaminiranom javnom prostoru. Takva bi sumnja bila izraz razvijene kritičke svijesti nezavisne mlade osobe spremne da brani svoj građanski identitet.

Foto: E. Kurtović


(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 8. Potražite Školegijum na trafikama.)

Pročitali ste ovaj tekst i želite još? Prelistajte i druge iz Školegijuma br. 8:

Sigurna kota 224

Čuvar izgubljenih stvari

Svijet o obrazovanju, obrazovanje u svijetu

...i mnoge druge.

Boro Kontić