U koje riječi stanu ljudske vrijednosti?!

Welcome u vakat građanske djece

11.04.2015

Produženi boravak postao je sastavni dio osnovnih škola. Njegova funkcija, prvenstveno, jeste da pruži sigurnost i radnu atmosferu djeci čiji su roditelji obavezni raditi puno radno vrijeme. Atmosfera je opuštenija, grupe šarenije, teme iskaču kao kokice iz vrele šerpe...

Seljak je izraz koji označava poljoprivrednog radnika koji ima prebivalište na selu, a za život zarađuje baveći se poljoprivrednim aktivnostima (poljodjelstvo, stočarstvoribolovlovpčelarstvo i sl.) bilo na svom bilo na tuđim imanjima.[1]

To je definicija koju nudi Wikipedia. Šta o tome kažu djeca – naša budućnost?

 

Ema (III razred) se ošišala. Danas je njen dan. Njena nova frizura privukla je pažnju svih djevojčica, ali nije jednog dječaka. Krivo joj je i ona mu bez prestanka govori: Vidi Teo, ja se ošišala. Vidi. Vidi. Valja li? Nakon nekoliko ponavljanja, Teo (III razred) nezainteresiran za bilo šta osim kuke koju je napravio sebi, uzvikuje, gotovo kroz vapaj: Šta me briga, pusti me na miru. Na to drugi dječak (Miki, II razred) dobacuje: Kakve to ima veze kad imaš seljačku odjeću opet, seljanko jedna!

– Miki, hajde objasni učiteljici šta znači riječ seljak?

Ne znam. Kako ne znaš, pa sada si E. rekao da je seljanka i da ima seljačku odjeću. Kako znaš da je seljanka, ako ne znaš šta znači riječ seljak/seljanka?

Ne znam.

Javlja se drugi učenik za riječ. Alen (II razred):

Seljak je čovjek koji nije normalan. Nije nimalo kulturan. Seljaci, uči, nemaju para. Seljaci se ne odijevaju lijepo. Seljaci imaju prljave zube, sve im je prljavo.

– Od koga si to naučio?

– Tata mi rekao.

– Kada ti je rekao, zašto?

Pa mi gledali nekakvog seljaka koji ne zna pričati na televiziji, kaže tata ja seljačine.

– I ti si ga pitao šta znači ta riječ?

Ja. A i kad sam vidio njegovu facu, sve mi je bilo jasno.

– Kako misliš facu?

Pa ono nako ko da mu se nešto gadi...

 

Pismena vježba

 

Tema: Ko su seljaci? Odgovori:

Neki ljudi koji oblače ružne stvari.

Seljaci su normalni, samo nemaju porodicu. Ja u ulici imam dva seljaka, i oni, učim ponekad rove one kontejnere.

Seljaci su ljudi koji uzgajaju farme. Imaju malo para, pa onda prodaju po pijacama to što uzgoje.

Rade na pijaci. Prodaju voće i povrće.

Seljaci su ko i mi. Mislim, normalni. Ne znam, razmišljam... ja nisam seljak jer ne živim na selu. Nisam i zato što ne prodajem na pijaci.

Oni ne nose lijepu odjeću kao mi i prose.

Meni je mama rekla da su oni ljudi. Mislim, svi smo isti. Samo, oni žive na selu.... to je razlika.

Seljaci su kao i mi. Zarađuju tako što uzgoje voće i povrće. Namještaj i krevete kupuju u gradu. Odjeća im nije kao naša, oni nose opanke.

Izvori informacija – Mama mi rekla, tata mi rekao.

 

Ne tako davno imali smo nešto što se zvalo škola u prirodi, postojalo je i ono što se definiralo kao izlet, pa su djeca imala priliku posjetiti različita mjesta, i upoznati se sa bezbroj obaveza koje su sastavni dio tog danas previše žargonski upotrebljavanog pojma – seljak/seljanka. U ono vrijeme mene su roditelji učili da je čovjek srce i duša i da je to jedina definicija, a da riječima seljak i građaninoznačavamo samo mjesto nečijeg obitavanja, ne i njegovu ljudsku vrijednost. Seljak je bio moj dedo. Moja nana – seljanka. Jednako kao i polovina porodične loze. Ljudi koji su svojim radom i trudom omogućili i obezbijedili živote svojoj djeci, oni onda svojoj, a na koncu njihova djeca – meni, kojoj ovim tekstom želim dobrodošlicu u vakat građanske djece, snobovskih roditelja, čiste odjeće, punih džepova, gladnih mozgova i dugih jezika.

Vanja Klikovac