Kuku lektire

Obraz i obrazovanje

12.01.2012

Analiza jedne pripovijetke predviđene lektirom za osnovnu školu

Pripovijetka Alije Nametka Za obraz sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu pripovijeda bezlični pripovjedač, dok u drugom dijelu najvećma pripovijeda glavni junak - Bećir Đuliman.

Prvi dio

Pripovijetka započinje sa opisom jedne sarajevske gostionice u kojoj se čitaju novine i prenose vijesti. Tu se okupljaju ljudi ''različni po zvanjima, a jednaki po željama da znaju šta ima novo'' (nav. prema Alija Nametak: « Za obraz i druge pripovijetke », Svjetlost, Sarajevo, 1995, str. 5). Ponekad u tu kafanu zabasa i kakav stranac. ''Tako je zimus ušao u ovu kafanicu Bećir Đuliman. Visok i plećat starac ušao je nešto bojažljivo i stao za vrata, ne usuđujući se sjesti na prazno mjesto na sećiji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije ljudima drago, što je došao, pa ih je ponešto smeteno pozdravio i prestrašenim korakom upravo se došuljao do praznog mjesta.'' (str. 6)

Osim što je očevidno stidan i sumnjičav, jer nije domaći, jer je muhadžir, Bećir je i gord i strastven u odbrani sopstvenog dostojanstva. Tako on, poslije nekoliko zajedljivih primjedbi o muhaždirima uopće i jednog zajedljivog pitanja (''A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi ušljiv?'') upućenog od strane domaćih, reaguje burno: ''Nisam bolovao, a nisam nikad u životu ni uši na sebi imao. Nikad nisam iz kuće u zakrpljenoj košulji, pa ni na njivu, a kamo li šta drugo. A sad ako i ima koja uš na meni to je vaša, sarajska.'' (str. 7)

Ta diskrepancija između Bećira i ''domaćih'' postaje pokretačkim motivom ove pripovijetke. Daljnji tok pripovijetke u znaku je uspostavljanja harmonije verbalno-idejnog vidokruga Bećirovog i onog koji preovladava među ''domaćim'' gostima kafane. Upitan otkud on u Sarajevu, Bećir počinje svoju priču.

Drugio dio

Bećir je iz sela Dabar došao u Sarajevo. ''U mome selu ima deset naših kuća, a preko četrdeset vlaških. Ali, eto, živilo se onako na silu komšijski. Oni nama dođu na Bajram, mi njima o Božiću, i više nikakva prijateljevanja, ko kad nam nisu nikad ni bili prijatelji. Triput su nas robili i palili, das mo se morali od temelja kućiti. Ovo ti pričam, što sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima više od sto godina.'' str. 10) Muslimani su, veli Bećir, bili u tom selu starosjedioci, dok su Srbi došli kao kmetovi. Ali Srbi su se narodili i postali moćniji. Događaj koji je sve pokrenuo bio je napad Muslimana na Srbe u Stocu. Bećir priča kako mu je Jovo Galanosa obećao kako neće biti nemira u Dabru. Ali, kada se spustila noć, počeo je osvetnički pokolj. Bećir priča da ga nije bilo strah za sebe.

''Umrijeti je ništa, samo, Bože, s dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat dođe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Bože, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, braćo moja, nije što je moje dijete, nego što je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. Šta dušman zna, što je obraz, što ponos, pa će najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi žensku čeljad uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.'' (str. 15)

Bećir je branio svoju kuću sa sinovima, ali baš onaj isti Jovo uhvatio je nekako Bećirovu kćerku i izveo je iz kuće. Svi su ostali su pobijeni, osim Bećira i (ispostavit će se kasnije) jednog njegovog unučeta koje je još bilo u povojima. Priča o napadu na Dabar završava tako što je Bećir bacio bombu ubivši svoju kćerku i napadače i pobjegao s unučetom. A Nametkova priča završava na sljedeći način. Jedan od gostiju upita Bećira: ''Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete?'', a ovaj odgovara: ''Za obraz!'' (str. 17)

Priča završava sa dva pitanja koja gosti, nakon što su odslušali priču, postavljaju Bećiru, i dva Bećirova odgovora. Da li se on ikada misli vratiti kući? ''Ako Bog da, prvom zgodom. Čim se ovo malo smiri, a zemlja se očisti od dušmana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a kuću kućiti. Još ja nisam svoje svršio. Treba ono unučeta na noge podići, a ja se još ne odričem nade, da ću imati od srca poroda.'' (str. 18) Ali sedamdeset mu je godina? ''Jedna manje, ali to ništa ne smeta. Nije meni do mladenačke obijesti, nego do krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada spomenuo Allah, pa zar da sad vlah ondje uz ono ognjište sramoti moje stare, koji su ga sve do mene znali čuvati. A džamija u selu! Bog zna, šta su pogani od nje uradili, ali ćemo je mi opet očistiti i u njoj se kupiti, da Mu šapćemo svoje molbe, da mu iskažemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet dođemo u stanje da je napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorište, pa i čitavo selo, sve, sve.'' (str. 18) To je, dakle, sve.

Bećirovo viđenje svijeta je jasno. Bećir vidi svoj svijet u dvije nijanse: Muslimani i Srbi. On u svojoj priči ne teži individualiziciji Srba. Niti humanističkoj univerzalizaciji. Podjela je jasna. Jedini Srbin kojega imenuje u svojoj priči figurira kao ilustracija najobičnijeg zločinačkog lažova. Dakle, taj književni junak može se poistovijetiti s pojmom, jasnim i homogenim. Kad se govori o napadu na Srbe u Stocu nema ni posmisli o individualizaciji. Bećirov sin ovako priča o tome: ''Šta je sinoć omrklo vlaškog uha u Stocu, nije ga ni pola osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad.'' (str. 12) A Bećiru nije zbog toga drago samo jer se boji osvete. Dakle, Srbi su Srbi. S druge strane on individualizira svoju kćerku, čime tjera svoje sluašoce (i čitaoce Nametkove priče) da saosjećaju s njome kao žrtvom: da opravda svoj veltanšaung. Ipak, u cjelini odnosa, individue su Bećiru nevažne. Suština je za Bećira u odnosu između dva kolektiva (jasna i homogena). To je odnos permanentnog rata. Bećir ne vjeruje u mogućnost mira. Rat je neminovan. U takvom svijetu, osnovno Bećirovo načelo je: treba nadjačati Srbe. Namnožavanjem i noružavanjem. Čuvati zemlju. Zato će se on vratiti. Osim snage, osnovna vrlina koju Bećir pormoviše svojom pričom jeste čast (pojam tradicionalnog morala). Obraz je važniji negoli život. Očuvanje morala je važnije nego preživljavanje. Očuvanje morala je očuvanje vrste, a očuvanje vrste je važnije od očuvanje pojedinca. Ljudski život za Bećira nije vrijednost po sebi.

Sad nas zanima Nametkova tačka gledišta. Rekli smo, Bećir vidi svijet kroz naočale predrasuda, u dvije nijanse. Ali Nametak? Ono što je jasno, jeste da nećemo moći naći među komentarima bezličnog pripovjedača detalje koji bi nam otkrili eventualni Nametkov otklon od Bećireve vizije, jer su ti komentari također bezlični, lišeni vrijednosnih ocjena. ''Sva kafana se pretvorila u uho i slušala kazivanje Bećira Đulimana, a kad je zastao, svi su s mukom odahnuli.'' Ili: ''Kafanski ljudi, koje često život sili da i više puta na dan puste da im neko prljavom nogom stane na obraz, teško shvataju starog Bećira, koji s ponosom priča o smrti svoga djeteta, koje je ubio svojom rukom, da se dušmani ne naslađuju ponizujući ga.'' Prije se može reći da autorski (moralistički) komentari idu nasuprot koljenopriklonskog stava ''kafanskih ljudi''.

Sve što nam preostaje su, dakle, odnosi među junacima pripovijetke, kroz sukobe među njima. Rekli smo na početku da je pokretački motiv diskrepancija Bećira kao muhadžira i domaćih, sarajevskih kafanskih ljudi. U prirodi tog odnosa naći ćemo i Nametkovu tačku gledišta. Jedini od tih kafanskih ljudi koji protivriječi Bećirovom pričanju jeste Selim-beg koji protestvuje kada Bećir kaže kako su begovi naselili Srbe u Dabar, tj. kako su begovi uzrok sveg zla. Niko, zapravo, ne osporava Bećirovo viđenje svijeta. Ni na koji način. To onda znači da autor nije smatrao za shodno da dovede u pitanje Bećirovu viziju svijeta, na ma koji način.

Diskrepancija između svijesti kafanskih ljudi i Bećira na kraju kao da se uklanja, kao da prelazi u harmoniju, prećutnim odobravanjem Bećirove poente. Poslije Bećirove poente nema ništa, ni najmanje naznake (od strane bezličnog pripovjedača ili od strane bezličnih kafanskih slušalaca) da je ona problematična: da je problematično ubiti vlastitu kćerku, zbog obraza. Bećir se ispostavlja kao glas koji zna, a njegovi slušaoci uši koje treba da čuju, svijesti koje trebaju da se preobraze. Bećir obrazuje svoje slušaoce. Čitaoce Nametkove priče. Dakle, didaktika.

Estetika

To što autor ničim ne dovodi u pitanje Bećirove ideje dovodi do sljedećeg. Kada pisac pripovijetke ima junaka s kojim se identificira na idejnoj ravni, kada je poruka ocrtana tako oštrim moralističkim kontrastima, onda tu ne može biti govora o umjetničkom pripovjedanju, već o didaktici koja na neoprostiv način uprošćava stvarnost.

Moral

Nametak ne nudi nov pogled na svijet, ne daje svijetu nov izgled. Bećirova poenta je Nametkova poenta. Nametkova poenta dakle nije nešto što se samo pripovijetkom može reći, već je pripovijetka samo ilustracija toga nečega odavno već rečenog u narodnoj epici. Dakle, ilustracija ratobornog jednog morala. Ako pisac ne nudi otklon od problematičnih stavova u priči, teško da će učenik to moći uraditi sam. Ili će, pak, prihvatiti i uvažiti Bećirov pogled na svijet?

Haris Imamović