Dnevnici iz prosvjete

Treća priča

Stažu moć, trudu bananica

Ime i prezime autorice poznato redakciji

17.04.2015

Prepričajte nam jedan svoj radni dan, od ustajanja do povečerja, podijelite s đacima, roditeljima i kolegama ono što vas muči, raduje, nervira... Budite sasvim iskreni i pomalo tajanstveni, i iznenadite se koliko vas ljudi iz vaše blizine neće prepoznati.

(5:00) Prvo se glasno začuje alarm. Zatim čujem tihe korake i ugledam drago lice moje nane. Nana nas budi sve. Prvo mene, a onda sat vremena kasnije moje roditelje. Ustala je prije alarma jer se miris kafe i toplote iz kuhinje širi do moje sobe. Kroz san čujem rečenicu: Vrijeme je za školu. Tako me budi svakog jutra. I uvijek kaže školu, kao i ja, jer nikako da stavim znak jednakosti između škola i posao.

(5:15) Pijemo kafu. Ona drži tespih u ruci i poluglasno izgovara molitvu. Ja pijem kafu i šutim.

Drago dijete, za šta si ti učila školu? – pita me dok fildžan drhtavim rukama primiče usnama.

Ko još ustaje ovako rano?

Oni koji imaju prednost da rade, govorim. Brzo ispijam kafu, spremam užinu koju mi je napravila, poljubim je i izlazim vani. Ostaje pred kućnim vratima i maše mi.

(5:30) Već sam na autobuskoj stanici. Mrak. Hladno. Cvokoćem. Ruke ne mogu staviti u džep kaputa jer držim tri velike kese pune plakata, papira i crteža za današnje časove. Ovog jutra ih je više jer danas imam ogledni sat. Polako pristižu i ostali koje svakog jutra viđam. Hladno je i dalje je mrak. Jedino što sada cvokoćemo zajedno.

(5:45) Ulazim u poluprazan autobus.

Pusti me već jednoooooom, pusti meeeeeeeeeeeee... dočekuje me folkuša i uvijek ljubazno lice vozača.

Spuštam prvo kese i torbu pa onda sjedam. Do odredišta imam sat vremena vožnje, sasvim dovoljno da odspavam. Svakog jutra to kažem, ali nikada ne uspijevam. Ili mi to ne dozvoljava užasno iritantna muzika ili glasni razgovori. Pokušavam se ušuškati i pronaći makar jedan djelić toplog mjesta u mom kaputu, ali uzalud. Temperatura u autobusu hladnija je od one koju sam ostavila na polazištu. Na sljedećoj stanici ulazi debeli muškarac. Iako u autobusu ima dovoljno mjesta, on sjeda tačno kod mene. Zašto od toliko mjesta bira baš ovo na kojem se nalaze moje stvari?! S velikim mukama i osmijehom na licu ipak napravim prostor za njega. Moje lice sada se ne vidi od sadržaja kesa. Ostatak puta provodim u borbi da čovjek ne zgnječi moje papire i plakate. Uvijam se, dižem kese, premještam ih i molim se da stignu neoštećene.

(6:45) Dolazim u grad. Izlazim iz busa kao bokser poslije teškog meča. Pregledavam sadržaj kesa. Sve je ostalo savršeno, osim moje kose i haljinice. Do početka nastave imam još sat vremena. Do škole hodam jer želim razbiti tremu koja me cijelu obuzima. Na oglednom času pažljivo se mjeri i zapisuje ritam i tok sata: od rasporeda stolova, izgleda table i učionice, pozdrava, pripreme, nastavnih sredstava i pomagala, vremena predviđenog za aktivnosti, prijelaza između aktivnosti, pitanja i zadataka koja se postavljaju do komunikacije sa učenicima. Sve ovo ponavljam dok idem prema školi.

(7:15) Već sam u školi i pijem kafu. Sama. Svakog jutra dolazim prva, iako putujem sat vremena, a nekima je škola deset minuta hoda. Prošle godine su me zvali nabrijanom neudatom štrebericom. I ove godine sam zadržala istu etiketu. Tumačim je ovako: savjesna djevojka kojoj je mnogo stalo da dostajanstveno zaradi plaću. Tako sebe vidim. Zaista volim školu i đake i ne marim mnogo za komentare kojih je svakog dana sve više. Želim da svaki čas održim onako kako sam napisala u pripremi, da ispunim cilj i zadatke nastavne jedinice. Mnogo truda ulažem u pripreme i trudim se da svaki čas budem drugačija, inovativnija, ne bih li ih motivirala za čitanje i učenje. Svakog jutra pravim novi raspored sjedenja. Užasava me jednoličnost i raspored po kojem đaci sjede u tri reda. U tom rasporedu završila sam osnovnu školu, gimnaziju i fakultet. To radim svakog jutra jer nastavnica koja koristi isti kabinet ne voli novotarije u nastavi. Tako mi je i rekla. Uostalom, svaki dan me počasti novim metodičkim pristupom, jer sam ja mlada a ona ima staža koliko ja godina. Možda nemam iskustva, ali đacima se sviđaju moje ideje i u-raspored. Tako su ga nazvali jer su klupe poredane u obliku slova u. Zbog njih mi ne predstavlja problem raditi to svakog jutra. To mi je umjesto aerobika.

(8:00) Na prvom času sam peti razred. Dok upisujem čas u dnevnik, gledam polusnena lica đaka. Trebamo raditi priču Majčin dar. Iz kese vadim čarobni štapić. Oni mogu poželjeti šta god, ali tako da završe rečenicu: želim, želim...

Oduševljeni, prihvataju igru. Žele novi mobitel, iPod, stan, džip, barbiku, golfa 7, peticu iz matematike, helikopter, kuću, laptop, veći džeparac. Sve ide po planu, smijemo se dok jedan dječak ne kaže: Želim, želim... ljubav i pažnju. U razredu je grobna tišina. Prekidam je i prilazim tamnoputom dječaku: Velide, zar te mi te volimo i ne pružamo ti pažnju? Milujem ga po kosi u nadi da ću izmamiti osmijeh na njegovom licu. Uspijevam, ali nakratko. Ostatak časa provodim misleći na njegovu želju.

Na malom odmoru se iz petog moram prebaciti u deveti razred i napraviti potpuni preobražaj. Od lica divne učiteljice Lane, moram namjestiti lice učitelja Paprike.

(8:50) Drugi je čas, danas vježbamo glasovne promjene koje smo radili na prethodnom času. Uzalud. Ne zanima ih to. Ne čuju me. Ipak, iz zadnje klupe:

Kad će nama trebati paletalizacija?

Nije paletalizacija, nego palatalizacija.

Jao, razlike... (Smijeh)

Njihov odnos prema nastavi pokušavam opravdati magarećim godinama. Učitelj Paprika bi znao šta da radi. Ja imam samo njegovo lice, ali ne i stav. I sretna sam zbog toga. Ne uspijevam realizirati nastavnu jedinicu onako kako sam je zamislila i to upisujem u svoj rokovnik. Šta bi rekli da me vide oni koji su mi dali trodijelni nadimak. Sigurno: Štreberica do zadnjeg slova.

(9:35 - 9:55) Veliki odmor. Uzimam užinu koja je jutros bila topla. Hljeb je hladan, ali osjećam njegovu toplinu. U zbornici me ispituju o oglednom času, jedni potvrđuju dolazak, drugi jedva čekaju šesti čas, treći se smješkaju. Jedna iz skupine trećih govori:

Kako ćeš ti ispuhati za koju godinu...

Intonacija njene rečenice je zajedljiva. (To ne postoji u jeziku, ali ova nedovršena rečenica je po značenju užasna, a po smislu zla.) Šta će tek reći nakon časa? Izašla sam vani ranije kako je ne bih slušala. Prilazi mi stariji kolega.

Nešto te gledam kako nosiš taj dnevnik?

I, šta zaključujete? (Ovdje izgleda svi sve gledaju. Kakva mi je haljina? Jesu li pocijepane štrample? Ima li ostatka užine na zubima?)

Znaš, i ja sam nosio tako dnevnik kada sam bio ko ti?

?!

Zašto me gledaš tako? Pa takav - mlad, pun energije i elena, željan da radim u školi.

Zašto sada niste? Niste toliko stariji od mene, zar ne?

Ah, draga moja. Samo će ti se kazati kad budeš imala staža koliko i ja.

Staž... s. t. a. ž.!

Ključna riječ: staž. Njegovim rječnikom prevedeno: Ono što nabrijana neudata štreberica nema i zbog čega je treba gledati kao niže biće.

9:55 Na trećem času sam sedmi razred. Prijelazni. Dva su prošla, još dva i počinje moja predstava. Nastavna jedinica: pluskvamperfekat – davno prošlo vrijeme. Tako ću se i ja osjećati poslije šestog časa. Iz druge kese vadim plakat i sliku dječaka koji žuri na voz da stigne kod svoje bake. Đacima se sviđa moj nevješti crtež. Za rečenice kažu da su čudne. Podvlačimo te čudne konstrukcije i objašnjavam da je to pluskvamperfekat. Na tim čudnim konstrukcijama obrađuju cijelu lekciju. Već znaju zadatke: jedna grupa značenje, druga tvorbu, treća funkciju i upotrebu. Nakon izvršenih zadataka, provjeravam urađeno. Ovo su đaci zbog kojih se budim, ovo su đaci o kojima sanja svaka studentica – buduća nastavnica. Atmosfera je radna, svaka grupa ima svoje zadatke i trudi se biti najbolja, a pri tome će čak i pomoći suprotnoj grupi. Iz kese vadim bombone i dijelim ekipama. Nismo ni čuli zvono.

(10:45) Ponovo sam deveti razred, samo u drugom odjeljenju, gorem od onog na drugom času. Za ovo me fakultet nije spremao. Đaci su nemirni i nezainteresovani. Zasta je tako. Pokušala sam na različite načine da ih uključim da sami rade i istražuju. Rezultati su: projektna nastava (niko ne izvrši zadatak), programirana nastava (od materijala naprave brod ili avion), poluprogramirana nastava (naprave brodić ili aviončić), problemski sat (ovo problemski shvate doslovno). Prezentaciju ili foliju gledaju samo da nađu grešku, a film će pogledati samo ako se puca. Moja metodiko, gdje li si sada?

Iz kese vadim bombone i kažem im da će ih dobiti ako otkriju koja se glasovna promjena izvršila u riječi bombona. Lukavo i  baš pedagoški, ali pali. Otkrivaju. I deveti su đaci, govorim sebi dok u rokovniku stavljam nejasan znak između drugog i četvrtog časa.

Mali odmor

Uvijek me zanimalo kako neki uspiju da u intervalu od pet minuta, koliko traje mali odmor, popiju kafu, ispuše cigaretu, odu do toaleta... Ja jedva da ispratim jedno odjeljenje iz učionice i dočekam drugo. Vjerovatno je do staža. J

(11:30) Peti čas. Još samo jedan do mog velikog nastupa. I đaci su na meni primijetili nervozu. Srećom, nastavna jedinica su vrste igranog filma pa ne moraju gledati u mene cijeli čas. Prvi dio časa rezervisan je za gledanje inserta iz različitih vrsta filmova, a drugi izvlačenje zaključaka i osobina na osnovu njih. Iako su poprilično nemirni, ovaj čas im se sviđa. Voljeli bi da svaki bude ovakav. Na kraju mi nude bananicu. Zaslužili ste, govori mi dječak za glavu veći od mene. Bananicu brzo odlažem u jednu kesu.

(12:25) I šesti čas uskoro počinje. Na vratima kabineta, poput jagorčevina načičkane glave i osmijesi mojih đaka šestaka. Iza njih vidim smrknuta, vesela i ozbiljna lica mojih kolega. Svi su tu i predstava može da krene.

Pozdravljam sve prisutne. Najavljujem nastavnu jedinicu, sve nestaje. Nastavnici i njihovi rokovnici, našiljene olovke, šaputanja i pogledi tope se poput snijega. Ostajemo samo đaci i ja. I naš prijatelj Guliver, naravno. Da ne dužim, na evaluacijskim listićima svi su zaokružili sunčano: Puno sam naučio/naučila! Bilo je ugodno, lijepo i zanimljivo.

Svima je bilo sunčano, osim ženikojaimastažakojagodina.

Znaš, mala, ovo je škola, a ne vrtić. Glup mi je ovaj listić na kraju i zadatak birajmo najbolju preporuku.

Ne pokušavam joj objasniti. Ovaj put me neće zgaziti kao bubu.

(13:30) Nakon zvona, moji đaci me grle i zahvaljuju što postojim i što baš njima predajem. Riječi nemam. Suze same teku. Ne trebaju mi pohvale, unapređenje ili zvanja. Njihov zagrljaj je moja najveća nagrada. (Brišem suze dok izlazim iz kabineta, jer ovo nije vrtić, nego škola. Ovdje osjećajima nema mjesta. To je nova metodička lekcija koju sam naučila od nastavnice koja ima staža ko ja godina.)

Život u pluskvamperfektu

(14:00) Smirila sam se, puderom prekrila crvenilo na licu i pokucala na vrata pedagogice. Dočekala me sa velikim osmijehom na usnama.

Kada si došla, vidjela sam kako držiš dnevnik.

(Oh, ne. Ponovit će se historija s odmora. Spuštam pogled.)

Po tome sam znala da ti je mjesto u školi. Imam ja godina, znaš, i puno sam časova prošla. Ali ovo danas... ovo u svom radnom vijeku nisam doživjela. Moj izvještaj je prepun superlativa. Igra me oduševila.

Zahvaljujem se na njenim riječima i izlazim.

(14:30) Odlazim iz škole. Opet biram da hodam iako je hladno. Do sljedećeg autobusa imam 45 minuta i želim da prošetam i razmislim o današnjem danu.

(14:45) Na autobuskoj stanici sam. Hranim golubove ostacima svoje užine. Nana kaže da je to sevap. Radim to jer znam da u ovim danima nemaju mnogo hrane. Gledam ih. Uzmu svoj komadić i idu dalje. Nisu kao ljudi. Moje filozofiranje prekida muzika koja dolazi iz autobusa: I tebe sam sit kafanooooooo...

Ponovo isti autobus, isti nasmijani vozač i iritirajuća muzika. Smijem se i ulazim u autobus noseći svoje kese ponovo kući.

(15:00) Pored mene sjeda jedna žena. I ona nosi svoje kese. Naše treće sjedište je zatrpano kesama, kesama, kesama. Pogledam je i nasmijem se jer se sjetim stihova Autobuske žene Radmile Lazić. Nepoznata žena uzvraća mi osmijehom. Nakon nekoliko sekundi, ponovno smo namrgođene i gledamo svaka na svoju stranu. Dijelimo istu muku, baš kao i žene iz Radmiline pjesme.

(15:15) U glavnom gradu smo i dalje. Gužva u saobraćaju je nesnošljiva i svi su nervozni. Autobus se odjednom zaustavlja. Nastaje panika i graja. Hiljadu pitanja, jedan odgovor: pukla guma. Jedni psuju, drugi viču na šofera, đaci se smiju, penzioneri govore da toga nije bilo u Titino doba. Uzimam svoje kese i izlazim vani. Hladno je. Čekamo autobus na -10.

(15:45) I dalje čekamo.

Ama, šta više čekamo, upita jedna žena.

Čekamo Godoa, uzvrati jedan visoki srednjoškolac.

A on je novi šofer, jel?

Grupa srednjoškolaca se smije. Okrećem se leđima i smijem se. Zapravo, ne smijem se, nego plačem od smijeha. Autobuske šale - neprocjenjivo.

Kako niste čuli za Godoa?

Ama nisam, dijete drago. Ja nosim mrs samo ponedjeljkom.

Opet se smiju i ženi je neugodno. Ovo je bilo jako loše s njihove strane. Na svu sreću, dolazi autobus po nas.

(16:00) Krenuli smo. Pokušavam skinuti kaput, ali uzalud. Iz jedne kese vadim knjigu koju sam jučer počela čitati. Torbe, kese, cekeri guše sa svih strana. Ona žena sjeda opet pored mene. Počinje pričati o bezobrazluku, cijenama karti, autobusima, iako vidi da čitam. Prekidam čitanje. Ne slušam je pažljivo, ali odobravam u nadi da će brzo završiti kako bih se vratila knjizi.

(16:45) Dolazim kući, nakon duge i isrcpljujuće vožnje. S vrata me pitaju:

Kako je bilo u školi?

Super, govorim poluglasno.

Na stolu me čeka ručak i šolja mog omiljenog čaja.

(17:00) Moj odmor traje 45 minuta. S roditeljima nikad ne pričam o školi. Naša konverzacija o tome svedena je na navedene rečenice. Ne pričam, jer znam da bih dobila lekciju o tome kako sve ne trebam vezati srcu. Razgovaramo o pokvarenom autobusu i o šali srednjoškolaca. Uspijevam navući osmijeh na njihova lica. I sretna sam. Znam koliko su truda uložili u moje školovanje i čega su se sve odrekli da bih ja imala diplomu. Dopuštam sebi luksuz i ostajem još 15 minuta s njima iako znam da sam, zbog pokvarenog autobusa, u zaostatku s vremenom.

(18:00) Uzimam stvari i odlazim u sobu pisati nove pripreme. Sutra po rasporedu imam četiri časa i dopunsku nastavu. Ideje za časove najčešće smišljam sama, ali nakon današnjeg dana, tražim pomoć prijatelja – interneta. Metodički priručnici koje imam zastarjeli su i za današnje potrebu su neadekvatni. Inovativne ideje za inovativne nastavnike i nisu neko rješenje koje trebam za sutrašnje časove. Kopam ponovo po svojim studentskim spisima ne bih li našla kakvu preporučenu knjigu. Uzalud.

(19:30) Napisala sam dvije pripreme koje mi se ne sviđaju. Silazim do kuhinje da uzmem jabuku u nadi da ću dobiti nove ideje. Započinjem ponovo razgovor sa svojima. Nana zabrinuto gleda u moje blijedo lice i žali se da ujutro ništa ne jedem. Vraćam se i ponovo sjedam za svoj radni sto. Istražujem, pišem, brišem i konačno pripreme počinju dobivati smisao. Ostalo je još da nacrtam i napravim mape za sutrašnje časove. Poslije jabuke mi je sve krenulo.

(23:00)

Spremam novonastale crteže i plakate u kese. Izbacujem današnje, sada već stare plakate. Na dnu kese vidim bananicu. Na trenutak zastajem, skidam šuškavi papir i uzimam prvi komadić:

– E, sad si je tek zaslužila.

Foto: E. Kurtović

Najnovije

Kad se male ruke slože

Učionica čuda i radosti

Elma Velić-Bešić

Osnovci o Galileu

Galileo Galilej i nastava historije

Amir Nesimović

Prijateljstvo kao metodičko sredstvo

Jer za prosvjetu treba imati dušu

Srđan Plavšić

Motivacija za odlazak

Ćao luzeri, odoh ja u Njemačku

Elma Velić-Bešić

Ženski pisci u školskoj biblioteci

Nefer zid

Ernad Osmić