Izvještaj sa Prve konferencije „Platforme dijaloga“

Novi ulog u obrazovanje, kulturu i mlade

25.04.2015

Predsjedištvo BiH i Ujedinjene nacije u okviru zajedničke inicijative pokrenuli su projekat „Dijalog za budućnost“, a 23. ovog mjeseca simbolično su uručena sredstva za odabranih 40 projekata u ukupnoj vrijednosti od milion i po KM, koji će se implementirati u narednih 18 mjeseci. Školegijum vam donosi izvještaj sa Prve konferencije.

Foto: oslobodjenje.ba

Šteta je buditi se nenaspavan u proljeće i ne moći vidjeti kako okolina prima topliju dimenziju od one koja je dosađivala posljednjih mjeseci. Iako se trudim biti budna, sada nemam vremena da gledam, žurim da što prije pređem plato mermernih pločica, hodam hitrim koracima gledajući u pod i nadam se da ulicom neće naići niko poznat i vidjeti me. Predosjećam kako bi me bilo stid što sam tu.

Prvi put ulazim u Parlament BiH. Sviđa mi se stepenište. Uvijek primjećujem mjesta na kojima bih snimila kadrove svog filma. Ove bi bile pogodne za scenu sna u kojem junakinja ima noćnu moru – trči uz njih, trči jer je gore spas, olakšanje, ali nikako da se popne. Stepenice se same pojavljuju, množe, a njoj zapinje dugačka svilena haljina smaragdnozelene boje. Veliki strop dao bi dobar efekat eha ubrzanog i napetog disanja.

Dobro jutro! kaže ljubazno djevojka sa recepcije dajući mi fasciklu i agendu programa Prve konferencije Platforme dijaloga „Dijalog – put ka budućnosti“. Primjećujem da na akreditaciji piše „UČESNICA“.  Drago mi je zbog pozitivnog prvog dojma.

Idem prema sali u kojoj će se održati konferencija i očekujem da bude puna ljudi koji će u narednim mjesecima raditi na projektima koji su podržani. Na metalnoj pločici zlatne boje okačenoj na vratima piše Kongresna dvorana. Stvarno je dvorana! Opet jako visoki strop, dovoljno svijetao prostor, zaobljeni redovi klupa u kojima ponegdje neko sjedi. Gledam brzo i krećem se sporo da bih imala više vremena procijeniti gdje ću sjesti. Razgledam. Peti red mi se čini dovoljno daleko i krećem prema njemu. Odjednom se sjećam fotografije sa političarem koji rovi nos ovdje negdje. Gdje? Moram biti brza, odlučiti se i sjesti, osjećam pritisak da me svi gledaju. Promjenim smjer kretanja i sjednem u četvrti red u predzadnju stolicu. Tu on nije sjedio, znam po kadru fotografije iz sjećanja.

Uskoro, klupe se pune, u prvim redovima nema slobodnih mjesta; osim prvog reda koji je potpuno prazan, naravno. Ulaze Čović, Ivanić, Izetbegović. Ulazi još cijela grupa ljudi s njima, svi su u odijelima, svi gledaju u stolice u prvom redu; niko u nas a mi svi u njih. Isti su kao na TV-u. Sad je podij pun kamermana i fotografa. U tišini svi čekamo da oni uhvate pravi kadar.

Dobro jutro poštovani gospodine Čoviću, Izetbegoviću, Ivaniću, i... i dame i gospodo! – nabroja blagim glasom moderatorica. Nekoliko trenutaka poslije gledamo video o projektu zbog kojeg smo se okupili – Dijalog za budućnost, slušamo mlade ljude koji govore kako im nije bitno ko je koje nacije, koji jezik govori... Gledam prvi red, i oni prate video; razmišljam kako ih sigurno boli vrat kad iz one pozicije gledaju onako visoko.

Podijeljeno je milion i po miliona konvertibilnih maraka za implementaciju projekta... pogriješi moderatorica i skrenu mi nakratko pažnju na svoj govor.

Ekselencija... Pogledam – za govornicom stoji Mladen Ivanić. Njemu je zadovoljstvo što nas pozdravlja; u svom govoru citira mladu djevojku. Kaže da će se Predsjedništvo truditi da bude prisutno u projektu ali zna da neće biti lako. I još kaže da je cilj da budemo dio normalnog svijeta. Dobro, pomislih.

Tada dvojica muškaraca unesoše sto sa cvijećem na kojem Ivanić i Y. Afanasiev, regionalni koordinator UN-a, potpisaše Deklaraciju Platforme dijaloga.

Aplauz. Moderatorica proziva mlade uspješne ljude da dođu za govornicu. Kenan Hadžimuratović iz Tuzle, srednjoškolac i aktivista, Danijela Topić, studentica i aktivistica i Haris Dedović, urednik časopisa Karike. Kenan pozdravlja Predsjedništvo, priča kako on obnaša funkciju, i zaključuje kako je Bosna satkana od nečeg što nisam čula od satkane Bosne. Haris priča o svojim putovanjima, iskustvima; Danijeli je žao strategije za mlade i toga što mladi misle da se vlasti ne bave njima sistemski. Kakva zabluda!

Publika počinje postavljati pitanja, razvija se dijalog. Jedni druge oslovljavaju imenima, zaključujem da se poznaju i pitam se zašto o tome ne razgovaraju na kafi ili na Facebook-u nego u Parlamentu pred svima.

Bakir je za govornicom. Pripremila sam se da zapišem teze onog što kaže; njegov govor je već pri kraju a moj papir prazan, pa zapisujem što govori u tom trenutku iako to nije osnovno: Imate prelijepu zemlju... Čujem: mi, ne i on; prelijepu zemlju?! Zar nisu teme mladi, kultura i obrazovanje?!

Ljudi podižu ruke kao znak da žele postaviti pitanje. Bakir već sjedi na svojoj stolici, daleko od mikrofona. Ustaje Samir, predsjednik Asocijacije srednjoškolaca, iz publike i buni se; pita gdje je populacija invalida na ovoj konferenciji, pita Predsjedništvo kako mogu reći da je do mladih ne do njih kad mladi ne mogu kupiti rampe u škole. Na drugom kraju sale djevojka također negoduje na govor posljednjeg izlagača. Moderatorica sada pokušava preuzeti kontrolu, poziva sve učesnike da gledaju ka budućnosti, jer se i projekat tako zove, a ne u prošlost...

Poslije pauze za kafu, nikoga više nije bilo u prvom redu. Po programu su ostale tematske diskusije o kulturi i obrazovanju.

O kulturi su govorili Ahmed Burić, književnik i novinar, koji je izložio svojih 12 ideja koje mogu doprinijeti razvoju kulture u BiH, i Natalia Trivić, direktorica Dukatfesta, koja je pričala o nivoima komunikacije između aktera na kulturnoj sceni.

Diskusija o obrazovanju trajala je 45 minuta iako je bilo predviđeno 35 minuta, a mogla je još i duže s obzirom na reakcije i komentare koje je imala publika. Moderator je bio prof. dr. Nerzuk Ćurak, redovni profesor Pravnog fakulteta.

Svoje izlaganje je počeo primjerom Nelsona Mandele kada je izašao iz zatvora 1990. godine i poručio Ircima kako je moguće da se desi čudo. Nastavio je sa govorenjem kako ima velike nade i očekivanja od deklaracije koju su potpisali članovi Predsjedništva te postavio pitanje da li je obrazovanje u BiH nasilno. Sam je odgovorio da jeste i argumentovao kako nasilje nije samo onda kada neko ima jasan cilj da drugog fizički povrijedi. Postoje dvije vrste – kulturno, kada se obrazovanje tretira kao proces za afirmaciju postojećih nacionalnih narativa te strukturno nasilje koje je neki vid eksploatacije rada. Primjer za drugu vrstu je emisija Perspektiva i Ante koji je poslao poruku o nerazumijevanju koje je njemu usađeno kroz obrazovnu strukturu; Ante je primjer proizvoda jednog takvog obrazovanja. Profesor još podvlači da je obrazovanje emancipatorski proces ali je u cijeloj državi problem postojanje dominirajuće naracije i manjak razgovora. Rješenje vidi u autsajderima koji se bave pitanjem obrazovanja, te suprotstavljanju tako da se unutar vladajućih struktura koje donose odluke pronađu saveznici. Zaključuje da je obrazovanje odani sluga političkog naloga i predlaže da se u nastavu uvede praksa da učenici iz Sarajeva posjećuju učenike u Banjaluci i obrnuto.

Iz publike se prvi javlja predsjednik Vijeća učenika iz Mostara jer mu je zasmetalo što je Ante opet naveden kao primjer ali bez detaljnijih informacija. Želi da svima opiše kakvo je stanje u školi koju pohađa Ante i kaže da je to jedna od škola sa sistemom dvije škole pod istim krovom uređena tako da se nastava odvija u dvije smjene gdje je Srednja prometna škola u prvoj smjeni, a Mašinsko-saobraćajna u drugoj. Nakon što se završi nastava za prvu smjenu, učenici Srednje prometne imaju 20 minuta da izađu iz zgrade jer onda ulaze učenici Mašinske koji pohađaju nastavu po bošnjačkom NPP-u.

Drugi, pozitivniji, primjer je Gimnazija čiji je i on učenik, gdje su također dva NPP-a ali se nastava odvija istovremeno: učenici imaju jedan ulaz, dijele iste hodnike, profesori su u jednoj zbornici, sekcije se organizuju za sve učenike zajedno, što on vidi kao najbolje rješenje jer tu padaju sve predrasude. Razmišljam kako je neko mogao da jednom sedamnaestogodišnjaku usadi misao da s nekih drugim dijeli hodnik!

Za riječ se javila i direktorica Koledža ujedinjenog svijeta iz Mostara i pohvalila se što su njihovi đaci pripadnici 49 različitih nacionalnosti, te sumirala kako ona najveći problem vidi u tome što ni ministri obrazovanja ne komuniciraju međusobno.

Direktorica gimnazije Meša Selimović iz Tuzle je istakla problem prisutnosti politike u školama, činjenice da politika bira direktore, školske odbore, prima i otpušta nastavni kadar.

Direktor Agencije za visoko obrazovanje na nacionalnom nivou također je istakao kako je bitno da se raspravlja o obrazovanju i da se ono unaprijedi.

Predsjednik Asocijacije srednjoškolaca u BiH je predstavio projekat na kojem počinju raditi a koji ima za cilj izmjenu zakonske regulative o visokom obrazovanju, po kojoj se može konkurisati na upis samo na jedan fakultet jer se kopije dokumenata ne vrednuju, pozvavši sve zainteresovane da ih podrže.

Ovdje su dostupne informacije o 40 projekata koje je UN agencija podržala, a čiji su predstavnici, njih pedesetak, na Konferenciji simbolično obilježili preuzimanje sredstava.

Koliko će vrijediti milion i po KM nakon provedbe projekata na trima temama koje se velikim dijelom isprepliću? Koliko će trajati snimanje filma u kojem ova država ima kulturu, kvalitetno obrazovanje i samim tim kvalitetne i sposobne mlade ljude? Hoće li to biti noćna mora praćena zvucima teških uzdaha, i čiji bi oni bili? Koliko je stepenica do spasenja? Hoće li članovi Predsjedništva odlaziti poslije govora a prije diskusija?

Hoće li između milion i po konvertibilnih maraka i rezultata nakon određenog vremena stajati znak jednakosti?

Školegijum redakcija