Manjine u obrazovanju

Obrazovanje Roma u općini Kakanj

05.05.2015

Ko i na koji način se bavi problemom (ne)uključenosti manjinskih skupina u obrazovnom sistemu? Kako funkcioniše ovaj segment obrazovanja u Kaknju, pročitajte u tekstu Haruna Dinarevića.

Problem obrazovanja manjinskih zajednica u Bosni i Hercegovini pitanje je s kojim se svakodnevno susrećemo u medijima. Počevši od obrazovnih planova i programa koji se tiču učenika pripadnika konstitutivnih naroda u mjestima gdje su oni manjina, pa sve do obrazovanja najveće manjinske zajednice u našoj državi – Roma, ovo pitanje svojom kompleksnošću svakodnevno pred profesore, nastavnike, učitelje i sve one koji se bave obrazovanjem postavlja teške zadatke. Romi danas u školama ne mogu učiti svoj jezik. Na univerzitetima se on također ne izučava, pa nema ni specijalista koji bi ga mogli predavati. Samim tim su pripadnici ove nacionalnosti u podređenom položaju u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine.

Općina Kakanj ima jednu od najvećih romskih zajednica u Bosni i Hercegovini, te smo stoga odlučili posjetiti dvije obrazovne institucije u ovom gradu kako bismo izbliza saznali o problemima koje Romi imaju u obrazovanju. Prvo stižemo u osnovnu školu Hamdija Kreševljaković. Nakon posjete jednom času, kroz lijepo uređeni hodnik prepun cvijeća odlazimo do kancelarije direktorice škole Nedžmine Buza. Uz prijatan doček direktorica nam počinje opisivati školu. U nju ide oko hiljadu djece, dok je broj zaposlenih negdje oko stotinu. Vidimo da se radi o prilično velikoj školi. Među ovom djecom su četrdeset tri Roma iz dva romska naselja, Varde, koje je najveće kakanjsko romsko naselje, i naselja Željeznička stanica. Pošto rezultati popisa stanovništva još uvijek nisu izašli, ovu brojku ne možemo uporediti sa brojem kakanjskih Roma i tako ju staviti u pravi kontekst. Direktorica ističe da se u ovoj školi ne razgovara pretjerano o nacionalnosti učenika. Naime, nedavno je jedan učenik postao stipendista fondacije Obrazovanje gradi BiH, a neki su nastavnici tek ovim povodom saznali da je taj učenik romske nacionalnosti.

Osim standardnog obrazovanja djece, ova škola učestvuje i u obrazovanju odraslih koje su do sada uglavnom finansirale nevladine organizacije od kojih je jedna i Leda. Međutim, odnedavno je po novom zakonu Zeničko-dobojskog kantona ministarstvo obrazovanja preuzelo odgovornost za obrazovanje odraslih. Veliki broj odraslih Roma je uključen u ovaj program. Direktorica nam govori kako se obrazovanje odraslih potpuno razlikuje od rada sa djecom, te da je do odraslih mnogo teže doprijeti. I sama je prošla kroz posebnu obuku za obrazovanje odraslih osoba. Ova vrsta obrazovanja je posebno teška jer odrasli dolaze sa formiranim stavovima, pa ih je stoga teže pridobiti za usvajanje novih znanja. Često se obrazovanje odraslih Roma obavlja samo pro forme, jer, kako kaže direktorica Buza, većina kakanjskih Roma je zaposlena u javnom preduzeću Vodokom, a za radno mjesto im je potrebna diploma završene osnovne škole, pa oni često dolaze na vanrednu nastavu kako bi samo dobili diplomu. Prosvjetni radnici se tako često nađu u traženju kompromisa u savjesnom obavljanju svog posla. Sličan je slučaj i sa roditeljima koji djecu ne prijave u školu iako je po zakonu BiH osnovnoškolsko obrazovanje obavezno. Pred prosvjetne radnike se nameće teško moralno pitanje: da li prijaviti te roditelje i na taj način ionako ekonomski krhkim porodicama navući novčanu kaznu ili pak prešutiti slučaj i ne povinovati se zakonu? Najteže je uticati na svijest roditelja, govori direktorica. Kaže i da se primijeti razlika u odnosu prema obrazovanju djece kod roditelja koji su i sami prošli kroz obrazovanje odraslih i onih koji to nisu. Ipak, ona govori kako se primijete i pomaci. Prosjačenje u kojem učestvuju romska djeca u posljednjem je periodu smanjeno. Šetanjem kakanjskim ulicama, doista zapažamo da nema prosjaka. Treba istaći da ova škola uključuje i tri odjeljenja za djecu sa posebnim potrebama, te desetero djece u inkluzivnoj nastavi.

Nakon posjete osnovnoj školi krećemo do javne ustanove za predškolsko obrazovanje Mladost. Tamo me vodi Tigran Kojić, nastavnik historije i prijatelj. Na putu mi pokazuje naselje Varda, koje se prostire s druge strane rijeke, paralelno s centrom grada. Iz njega do nas jedva čujno dopire muzika. Napokon stižemo do zgrade javne ustanove za predškolsko obrazovanje Mladost. Ulazimo u kancelariju direktorice Helmine Murtić, vesele i ekstrovertne žene koja nas dočekuje kao da smo svakodnevni gosti. Ona ubrzo počinje otvoreno govoriti o problemima koje susreće u posljednjih godinu dana, otkako je na poziciji direktorice. Kaže kako najveći problem za redovno predškolsko obrazovanje romske djece predstavljaju finansije. Ova vrsta obrazovanja se plaća, a većina roditelja nisu sposobni priuštiti taj novac. Osim redovnog obrazovanja, postoji i besplatno vanredno obrazovanje koje za određen broj sati djecu treba pripremiti za osnovnu školu. Po novom zakonu od 03.03. 2015. i predškolsko obrazovanje postaje obavezno. Direktorica Murtić kaže kako je do sad predškolsko obrazovanje Roma najviše pomagala fondacija IN koja je roditelje podsticala dodjeljivanjem ručka kada djecu dovedu na nastavu. U saradnji s ovom ustanovom također učestvuje i romsko udruženje Romalen koje doprinosi svojom medijatorskom ulogom između romske zajednice i ove ustanove. Ipak, direktorica se žali da je do sada praksa otkrila problem nedolaska romske djece na nastavu. Mnoga od njih  su formalno prijavljena, ali rijetko ih roditelji zaista i dovode. Njen cilj je da po tom pitanju ostvari napredak, a ne da ostane na formalnom obavljanju dužnosti. Kontinuitet dolazaka se nameće kao problem kojem se trenutno najviše posvetila. Prošle godine je ustanovu pohađalo tek dvoje romske djece, dok ih je ove godine sedam. Direktorica Murtić objašnjava da je predškolsko obrazovanje za ovu djecu itekako važno, najviše zbog problema jezika s kojim se susreću kada krenu pohađati osnovnoškolsku nastavu. Zbog problema jezika često imaju poteškoće u usvajanju znanja, pa im predškolsko obrazovanje u tom smislu omogućava bolje startne pozicije. Za kraj ističe da i sama romska zajednica pokazuje otpor prema prilagođavanju sistemu. To nam dočarava zanimljivom anegdotom. Naime, preko zdravstvene knjižice jednog djeteta, u lokalnom domu zdravlja se liječilo više djece, iako su zdravstvene knjižice besplatne za svakog. Kada je jedan doktor vidio zdravstveni karton tog djeteta, on je prosudio da je po svemu sudeći to djete do sada trebalo umrijeti. Kasnije su mu objasnili o čemu se radi. Ustanovu Mladost napuštamo uz nadu da ćemo u budućnosti čuti što manje sličnih anegdota.

Nakon posjete dvjema obrazovnim ustanovama, odlazimo do Centra za podršku Roma Romalen. Tamo razgovaramo sa predsjednikom ovog udruženja, Mujom Fafulićem, koji je pri tome i roditelj djece koja pohađaju školsku nastavu. Iako rezultata popisa stanovništva još uvijek nemamo, gospodin Faufulić kaže da u Kaknju trenutno živi 2169 Roma. Do ovog podatka su došli vlastitim popisom. On tvrdi da zvanični popis stanovništva neće dati tačan broj kakanjskih Roma jer među ovom populacijom postoji jak strah od diskriminacije, pa se mnogi Romi nisu tako izjasnili na posljednjem popisu. U ovaj broj ulazi i 85 romske djece koja idu u školu, dok je 53 uključeno u predškolsku nastavu. Ipak, kako smo već vidjeli, ove brojke ne upućuju na kvalitet učestvovanja u nastavi, jer mnoga od ove djece nisu redovna na nastavi. Još veći problem predstavlja činjenica da oko 200 djece uopće ne ide u školu, bilo srednju ili osnovnu. Fafulić kaže da je prije 10 godina u školu išlo samo 15 Roma, dok je prije pet godina njih 114 učestvovalo u obrazovnom procesu. Smanjen broj romske djece u školama je po njegovim riječima povezan sa odlascima Roma u druga mjesta i inostranstvo, ali i sa manjim brojem novorođene djece. On također ističe da su finansije osnovni uzrok zbog kojeg roditelji ne upisuju djecu u školu. Novih radnih mjesta za Rome nema, a nezaposlenost među ovom populacijom je najveći problem. Međutim, prošle godine je udruženje Romalen u saradnji sa pomenutim Vodokomom obezbjedilo 10 novih radnih mjesta za Rome. U odnosu na broj pripadnika ovog naroda, ovo nije krucijalna promjena, ali se ukazuje kao kakav-takav napredak. Faufulić objašnjava da se kod roditelja tek budi svijest o važnosti obrazovanja njihove djece. Udruženje Romalen je uz pomoć Roma Education Fonda uspjelo obezbijediti užinu i školski pribor za romsku djecu i za dvadesetero ugrožene neromske djece u školama. Saradnja udruženja i škola je prema Fafuliću na visokom nivou.

Iz Udruženja odlazimo u lokalni kafić, gdje smo dogovorili sastanak sa Damirom Crnovićem, šesnaestogodišnjim učenikom Srednje mješovite škole Kakanj. Poznavaoci lokalnih prilika za njega tvrde da je najtalentovaniji kakanjski fudbaler u posljednje vrijeme. Damir ipak kaže kako mu je škola na prvom mjestu, a sport posmatra kao sporednu stvar. Odlučili smo se na razgovor s njim jer je još uvijek učenik, a ipak dovoljno zreo da rezonuje probleme s kojima se Romi u Kaknju susreću. Kao i svi ostali sagovornici, on finansijske probleme Roma stavlja na prvo mjesto. Međutim, kao pripadnik romske nacionalnosti, on se ne libi dio odgovornosti spočitati i samim Romima. Kaže da je problem kod mnogih roditelja učahurena svijest zbog koje ne vide važnost obrazovanja. On tvrdi da jedan dio roditelja ne bi slao djecu u školu čak ni kada bi imali uslove za to. Teško mu pada i što ga mnogi njegovi vršnjaci zadirkuju jer ide u školu. Oni ne vide nikakvu korist od obrazovanja. Kako bi i vidjeli, pitamo se, kad su šanse za pronalaženje posla za njih tako mizerne? Čini se da finansijski problemi i zatvorenost romske zajednice stvaraju jedan začarani krug iz kojeg još uvijek treba pronaći izlaz. Nakon razgovora sa nama, Damir se upućuje prema stadionu gdje ima trening.

Gorući problem obrazovnih planova i programa se pred ovakvim problemima, kakvo je obrazovanje Roma, na trenutak čine manje važnim. Kada se susretnete sa dilemom ići ili ne ići u školu, druga obrazovna pitanja se momentano ostave po strani. Za mnogu djecu je ovo osnovno ljudsko pravo još uvijek upitno. U Kaknju se, kako vidimo, ipak radi na tom problemu. Taj proces je pun prepreka, a djeca na obrazovanje ne mogu čekati.

Harun Dinarević