Iz dječije perspektive

Žohar u žitu 38

Ćao, žohari. Hvala vam

Žuži Žo

16.06.2015

Žuži je primljena na svoj Hogwarts, oprostila se od drugih žohara iz škole i položila ispit da može bez roditelja ići na koncerte.

Enes Kurtović

Fizičko. Stojim u ćošku, pazim da me ne udari lopta i gledam žohare. Osjetim knedlu u grlu. Nema šanse. Već dvije godine ih prilično ne volim. Sada idem i u glavi mi se vrti film svih nekoliko super trenutaka u gimnaziji. Oh, gimnazijo. Nedostajat ćeš mi. Ovo govorim bez imalo ironije. Dobro, možda malo.

Dobila sam pismo iz Hogwartsa. Ustvari, dobila sam mail iz Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru. Postat ću drugi insekt. Ili, postat ću žoharka u novoj školi. Ne znam koliko nas je bilo na početku natjecanja. Najbolje zvuči preko dvjesto, ali primljeno nas je samo trideset. Dobila sam stipendiju za najbolju školu u državi.

Čini mi se da u gimnaziji niko nije vjerovao da ću uspjeti. Kada sam im rekla da ću aplicirati, jedna žoharka me je pitala koji mi je prosjek, ja sam rekla 4,5 – smrkla se i pitala koliko ću morati plaćati da idem tamo. Kada sam rekla da ću imati stipendiju ako me prime, pitala je zašto bi me primili, zašto sam uopšte posebna.

Sad stojim i gledam je. Sjedi pogrbljena i bulji u telefon. Neće da radi fizičko, jer joj je mrsko. Nasmijem se i, možda prvi put u životu, osjećam ponos. Samopouzdanje i jedvačekamdatevišenikadnevidim osjećaj.

Naježim se, jer shvatim da ću za dva mjeseca biti u novom gradu, bez ikog svog sa preko sto ljudi iz čitavog svijeta, sa još toliko ljudi iz čitavog regiona... Živjet ću s njima, učit ću ono što volim, naći ću nove prijatelje, možda i momka, putovat ću, bit ću sretna.

Da, čime sam ja to zaslužila. Ničim. Ali, jedva čekam.

Ovo želim od osmog osnovne, tu školu vidim kao svoj Hogwarts i tako će i biti. Napokon sam se izborila za sebe.

Slegnem ramenima. Ponovo sam tužna, jer gledam u žohare koje volim. Napokon sam našla one s kojim sam slobodna i vesela i sad ih moram ostaviti.

S mamom sam se dogovorila da ću na ČOZ donijeti tortu i počastiti razred, zahvaliti se za prijateljstvo u protekle dvije godine, najbolja sjećanja, iskustva, pomoć... Ovo ima puno ironije, ali opet. Bila sam uzbuđena i kada su me svi grlili na kraju, osjećala se kao potpuno prihvaćena žoharka. Barem na trenutak.

Onda sam ušla na Facebook i vidjela kolaž slika koji je postavio D, moj budući kolega-žohar-prijatelj u Mostaru: slike iz učionice, puno balona, torta s natpisom Volimo te D, slike sa svim prijateljima, u komentarima Da bar ne ideš. Ah, sretan sam zbog tebe, ali... Sretno! Volim te!

Bila sam ljubomorna.

Ma nisu ni moji žohari toliko loši. Ja sam imala velika očekivanja (ne kolika i Pip, ali opet...) Dvije godine su prošle za dvije minute. Gotovo.

Dižem telefon i pravim selfie s N-om, žoharom kojem je mama dolazila na informacije. Poruka gimnaziji, šta kažeš N? Kimne glavom i digne srednji prst u isto vrijeme kad i ja dva prsta. Oboje se nasmijemo. Sad se smije. Nije pao godinu. Uspio se izvući. Sve je sredio. Naravno, i dalje je ostao lijen, ali dovoljno proračunat i mudar da zna da je bolje sad se izvući, nego provesti ljeto izvlačeći se.

Prilaze mi žohar i žoharka s kojima sam se najviše družila. Nezgrapno se zagrlimo. Ako bude koji fin momak tamo, dovedi mi ga. – I meni curu. Ma hej, doći ćemo mi tebi. I ti ćeš nama. Ideš u Mostar! Budi sretna! – protrese me i još jednom zagrli.

Shvatim da nisam jedina Žuži u gimnaziji. Gledam njih dvoje, N-u, onu žoharku u ćošku što čita knjigu, žohara koji zbija šale na svoj račin, ali koji kada ga niko ne gleda šuti i izgleda tužno... Mogu se kladiti da su se i oni osjećali kao i ja. Samo, nisu bili sretni kao ja. Dali bi sve da odu negdje, da upoznaju nove ljude, one koji misle kao oni, da se spase od ove monotonije učenja napamet, zabrane kreativnosti, slobode mišljenja osim kad je to mišljenje očekivano... Oni su ostali tu, a ja idem.

Osjećam grižnju savjesti. Zašto ja? Da, zašto ja. Zašto ne mogu svi imati priliku za (pravilno) obrazovanje?

&

Žuži, hoćeš ići s nama?

Gdje?

Pa idemo roštiljati, za kraj godine! Idemo svi, samo moraš uplatiti 5 KM za roštilj i sve ostalo.

Ma ne znam baš... Kad? Gdje? Javit ću vam...

Ovo mi je zadnja prilika da budem sa žoharima. Otići ćemo na livadu, puno ćemo hodati, jesti, pričati... Idem.

Obrijem noge do koljena, jer odlučim da ću obući helanke i gore običnu majicu. Ujutro ne mogu naći helanke pa moram obući šorc do pola butine – hajde trči sad brijati i to. U deset je dogovor, ja iz kuće izlazim pet do deset, a do tamo mi treba deset minuta. Ruksak bacam na leđa, sjetim se da nisam stavila dekicu, skidam ga, stavljam dekicu. Trčim napolje, bacam pogled na noge i vidim veliki kvadrat dlaka iznad koljena. Prvo počnem paničariti i onda stanem i počnem se smijati. Ma hajde, koga briga!

Nisam zakasnila, jer su drugi kasnili još više. Ruksake, meso, sokove (nigdje alkohola. Ne znam kako to. Može biti da su u flaše za vodu stavljali rakiju, a da nisam skontala) stavili smo u auto jedne žoharke. Njen tata, ona i još jedna žoharka su otišli tako. Nas dvadesetak ostalih smo krenuli pješke, da preko brda i dolina dođemo na livadu pored potočića i roštiljamo.

Uzbuđena sam. Skakućem i pokušavam pričati sa svima. Skoro svi su pospani. Ali, probude se kad dođemo do podnožja brda. Idemo gore. Znaš ti gdje idemo? – Znam.

Vodila nas je žoharka, inače planinarka. Putić širok kao moja jedna patika, okolo sve žara, visoka trava, prašuma. Kada smo se popeli, svi su disali kao stogodišnji dedo, osim planinarke, kojoj je to bilo ništa.

Žuži! Daj vodu!! – okrenem se i vidim žoharku kako stoji zgrčena i povraća. Eh, dobra nam je kondicija. Ruke mi drhte dok otvaram vodu. Polijevam je i baš je smočim, pa se svi smijemo. Ona se taman ispovraća i dok objašnjava da je prije nego što je krenula jela ribu iz konzerve, po danu kad je u 10 ujutro 30 stepeni, druga žoharka počinje povraćati, jer je vidjela prvu kako povraća.

Tu imamo mali zastoj, ali i njoj brzo bude bolje.

Došli smo. Livada je prelijepa. Zelena trava, brzi potok, stotinjak metara dalje, vodopad i bazen, odbojka na pijesku na drugoj strani...

Dva žohara postavljaju roštilj. Skinuli su majice i šepure se po livadi u šorcevima. Svađaju se oko toga koliko treba staviti uglja. Žoharka im prilazi i govori koliko treba i oni joj odbruse sa Šta ti znaš! – i, eto tu mene gdje govorim Kako joj to možeš reć? Zašto ne bi znala? Misliš da ne zna zapaliti vatru samo zato što je cura? Kako... – Oj, Žuži... Ti i tvoj feminizam. Hajd, dobro. Izvini.

To je bila najcrnja tačka izleta, jer je ostalo bilo savršeno. Valjda su svi na početku bili nervozni, jer je prošlo više od sat vremena otkad su bili na internetu... odvikavanje pada teško.

Gledam ih kako uzimaju cigare i izgledaju krajnje smiješno. Samo je jedna žoharka zna držati. Ostali nezgrapno prevrću po rukama, pa im ispadne, pa je ubace u usta, pa fućkaju, pa uglavnom, više drže u ruci nego što puše. Zaključim da se samo foliraju, jer nikome nije do pušenja. Samo su na početku izgradili poziciju, jer valjda znaju da cigara odmara, a oni su se umorili dok su hodali.

Žuži, daj vode! – Ko povraća!? – Ne povraća! Zapalili se ćevapi! – skačem i vidim kako vatra kulja preko ćevapa – Nemam! Popila sam! – svi vrište, skaču, smiju se, i onda jedan žohar grabi vodu iz potoka i poljeva preko ćevapa dok plamen ne nestane.

Svi se smijemo. Na kraju, ćevapi su bili iznenađujuće dobri.

Pronašla sam svoj sport. Badmington. Ko god je igrao sa mnom, pitaju koliko igram. Profesionalka. Tri žohara su se nakon što smo pojeli prvu turu ćevapa skinuli u gaće i najavili da odoše da se kupaju. Sva trojica su visoki i žgoljavi. Trče i izgledaju kao djeca koja bježe iz logora. Grozno poređenje. Svi im se smijemo, ali naravno, idemo za njima.

Skaču u vodu i onda pršću nas na obali. Smijemo se, a još se više smijemo kada jedan žohar izađe i pokaže nam bijelu traku na vrhu gaća koja je sad žuta. Ma hajde, makar je bilo fino!

Opet smo jeli, neki su išli igrati odbojke, ja sam se držala badmingtona. Pjevali smo, ležali na dekicama (zanimljivost: svi smo deke zvali dekicama, nemam pojma zašto), jeli, pili, ljenčarili, šetali, plesali...

Oko šest smo počeli spremati sve. Smeće smo skupili u pet reklamnih kesa. Šta sad?

Ustanem i odem do najbliže kuće i pitam čiku ima li u blizini kontejner. Kaže da nema. Pitam šta ćemo sa našim smećem. On mi da dvije velike kese za smeće i kaže da ih donesem njemu. S žoharom stavim kese u kese i odnesemo ih čiki. On nas pusti u dvorište i kad smo mu se zahvalili, on se nasmijao i zahvalio nama, jer ljudi često roštiljaju tu, ali uvijek ostave smeće za sobom.

Žohar i ja smo si ponosno nabacili petice i otišli se spremiti do kraja.

Ulazim u kuću i ne osjećam noge. Sve mi bridi. Najviše obrazi, od puno smijanja. Uzmem mobitel i otvorim jedinu aplikaciju koju sam taj dan koristila – brojanje kilometara, koraka – otkad sam krenula, pa sad do kuće, prešla sam preko osam kilometara i napravila preko 10.000 koraka. Ovo je nevjerovatno!

Istuširam se, obrijem onaj kvadrat, pojedem dvije breskve i imam osjećaj kao da sam došla u apartman nakon dugog dana plivanja i sunčanja na moru. Samo što se osjećam još ispunjenije.

Ćao, žohari. Hvala vam. 

&

13. 6. 2015. Koncert Elementala u HKD Zenici. To je vjerovatno jedini bend na ovim prostorima koji pravi muziku koju obično ne slušam, ali zbog njih baš volim i slušam.

Imam kul roditelje, pa kad izađem u sto godina, izađemo na isto mjesto. Tako je bilo i sinoć. Zajedno smo otišli na koncert. Ne želim da me pogrešno shvatite, ali, koliko god ih voljela i voljela provoditi vrijeme sa njima, ipak sam tinejdžerka.

Koncert počinje u osam. Mi smo došli oko sedam i ispred HKD-a već bili u sedam i petnaest.

Hajde da se popnemo da vidimo salu. Hajde. Puste nas i uđem u salu i odmah se osjećam kao da sam zakoračila u one glupe američke filmove o maturi. Sala ima super pod. Naravno, još je ljepša kad nekoliko koraka od tebe sjedi Remi i zijeva, a na bini bend probava Vertigo.

Ukočim se i s kezom pogledam tatu. On mahne rukom i kao suptilno, ali previše očito, mahne glavom prema Remi da se idem slikati s njom. Uhvati me nervoza i izađem. Neka. Neću.

Prvi ljudi su počeli dolaziti oko pola osam. Prosjek godina – sedamnaest. Uočim tri Nirvana majice, još sedam majica sa drugim bendovima. Šorcevi i poderane štrample, patike-rok-cipele, svako u ruci kutiju Marlbora i ne znam otkud im, ali boce piva. Mama me pita je li me stid što sam s njima. Odmahnem glavom i nasmijem se. Baš nije. Možda malo. Ona loša strana u meni, ako je ima, na trenutak je pomislila kako bi bilo super biti dio takvog društva, ali sam se onda sjetila da sam, kada sam ih vidjela kako sjede na betonu, pomislila: Hajde što puše i piju, nego sjede na hladnom betonu, otić'e im bubrezi; i što flašicu sa tekućinom za dezinficiranje ruku nosim u Reciklaža torbi napravljenoj od plastičnih kesa.

Oko petnaest do osam krenuli smo da uđemo, ali su nas vratili i rekli da će početi puštati tek u osam. Ah, tako znači to funkcioniše. Na karti piše osam, ali ne piše ulaz...

Nekoliko trenutaka nakon što smo se odmaknuli, van je izašao čitav bend, ljudi su se došaptavali i s divljenjem gledali Remi, a bend je uz neke šale samo ušao u njihov kombi i odvezao se.

Tata kaže da su otišli na večeru. Pravi rokeri. Fakat (urbani rječnik, i ja to znam) će koncert početi u deset. Koncert je stvarno počeo u deset, ali do toga ima još, koliko sam upućena, dva sata, pa pratite.

U osam smo ušli i sjeli na klupe uz zid. Bilo je tolišno ljudi da su svi mogli sjesti. Gledala sam ljude, već primijetila nekoliko prelijepih momaka i u glavi počela praviti kojekakve scenarije. Evo jedan: Plešem i momak mi priđe i kaže kako super plešem i kako bi volio da se upoznamo.

Idem dalje, jer ovo postaje jadno.

Hej? Izvni, je li to torba napravljena od kesa?? – lijevo do mene sjedi djevojka i uzbuđeno pokazuje na moju torbu.

Buljim u nju i ne mogu vjerovati da mi se neko samo tako obratio. Nasmijem se i kimnem glavom. Uzmem torbu i primaknem je da je opipa.

Aah i ja sam imala takvu! Dobro, ne istu... Sličnu! Ja sam M usput, a ovo je A. – malo se izmakne i da mi prostora da se rukujem sa njenom prijateljicom.

U tom trenutku dolazi tata izviđač i kaže da se može biti i na balkonu i da je odozgo još bolji pogled. U nekoliko sekundi se dešava telepatija na relaciji mama-tata-kćerka i mama kaže Pa ti ostani, vidimo se kasnije!

Buljim u njih i ne vjerujem da će me pustiti. Ustanu i odu, tek da bih ih za pet minuta vidjela na balkonu kako sjede na takvom mjestu da binu nije moguće vidjeti a da ne vide mene.

M je prva godina građevine, a A ekonomije. Iz Zenice su. Izgledaju mlađe od mene, ali su prave metalke, rokerke – ne razumijem baš taj fazon (evo opet).

Nisu obučene tako, ali mi pričaju o takvoj muzici, tračaju narod Zenice kako je sramota da nas na ovakvom koncertu ima ovolišno... M kaže kako je prije skoro dvije godine upoznala momka na internetu, povezao ih metal (kao muzika, ne kao materijal za pravljenje nakita, koje M obično pravi). Ona iz Zenice BiH, on iz Knina HR. Vidjeli su se preko Skypea, uživo, ona bila kod njega, on kod nje... Oboje žive s roditeljima, ali oni nemaju ništa protiv. I sad su zajedno.

Ta dva sata, dok Elemental nije došao, prošli su za sekundu.

Žedna sam. Tata mi je dao ovaj papirić. Kako to ide? Samo to dam i oni mi daju šta ću piti ili moram i platiti? – pitam

Samo daš papirić, on je valjda već platio...

Prolazim kroz masu i mislim na to kako je smiješno da ne znam kako funkcionišu tiketi za piće. Eh.

Dobro veče – oj, budalo, gdje ćeš reći dobro veče. Gledaj ovog lika. Je l' ti on izgleda kao neko kome trebaš reći dobro veče? Ne, ali znaš da ne smiješ suditi na osnovu izgleda. Znam, ali svejedno, od tebe je stariji najviše deset godina. Svejedno. Jednu vodu... Običnu. Hvala... Ćao.

I, koncert kreće. Pričam s curama, skačemo, proučavam ljude oko sebe, smijem se njihovim pokretima pa onda plešem još smješnije, skačem, vrištim tekstove pjesama, repam, skačem... Mokra sam i sretna.

Elemental sviraju bolje nego na CD-u (možda i ne, ali su mi tako zvučali u toj buci.) Stalno su zbijali šale, plesali... I da, sala se napunila – valjda su svi osim nas znali da će kasniti.

Ni o čemu ne razmišljam. Nikad nisam toliko plesala. Nikad nisam bila toliko slobodna (čak mi nije ni smetalo to što kad pogledam gore vidim mamu i tatu kako me promatraju, ali kao ne promatraju. Prvi vid slobode.)

I, koncert završava. Kraj. Završena i zadnja pjesma na bisu. M mi se dere u uho da joj u telefon zapišem prezime. Zapišem, ali mi krivo, jer sam je htjela ja pitati, da se iskupim za to što je prvih desetak minuta morala iz mene izvlačiti odgovore.

Na izlazu mali zastoj. Osjetim kako me neko tapše po ramenu. Okrenem se i vidim momka višeg za glavu od mene kako bulji, u mene. Nešto promrlja, a ja ne čujem, ali zaključim da hoće da prođe, pa se izmaknem i pokažem rukom. On se nasmije i odmahne glavom i opet nešto kaže. Ja opet ne čujem. M se počne smijati i kaže da me pita za broj. Osjetim kako se crvenim i alarm u meni vrišti da pobjegnem.

Nisam odavde! – Šta? – Nisam iz Zenice! – Pa odakle si? – Eh... (pali se alarm možda je serijski ubica) Mama i tata me čekaju ispred. Moram ići! – bulji u mene. – Ja sam Žuži! – pružim mu ruku i snažno je protresem. On napravi nekakvu tužnu facu i kad se rukujemo, još mi jednom nabaci pet. Nisam čula kako se zove, jer sam brzo uhvatila M i A za ruke da istrčimo napolje.

Napolju smo se smijale i grlile i dogovorile da se obavezno opet vidimo.

Ništa nisam čula narednih sat vremena. Mama mi je rekla da sam položila i da će me ubuduće puštati da sama idem na koncerte, jer je vidjela kako čuvam svoju torbu, pijem vodu... Ja sam im rekla za onog momka pa smo se svi smijali.

Kad sam došla kući, nisam osjećala noge, ali sam se osjećala kao da bih mogla pretrčati maraton. Umjesto maratona, legla sam i zaspala i prije nego što sam legla. 

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Crno je iza roze naočala

Fontoplumo

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Za sada caruje dosada

Fontoplumo

Sudbina nadarene djece zarobljena politikom

Djeca s ničije zemlje

Anisa Mahmutović

Ususret najavljenom štrajku prosvjetnih radnika

Doprinos roditelja kvalitetu obrazovanja

Marko Ban

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Formativno, sumativno, uzaludno ili praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje

Fontoplumo