Komentar

O rodu, jeziče, da ti pojem

26.06.2015

Čiji sve vješti prsti šibicare nad đačkim knjižicama u Kotorskom?

Roditelji djece iz Kotorskog kod Doboja, kojoj je u đačkim knjižicama i dokumentima o završenoj osnovnoj školi upisan bošnjački umjesto bosanski jezik, prema pisanju Al Jazeere, odbili su primiti svjedočanstva. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, kaže se u istoj vijesti, saopštilo je da su škole u tom bh. entitetu, uvodeći Bošnjacima bošnjački jezik postupile poštujući tvorbena pravila srpskog jezika.  

Duško Lukić, direktor Osnovne škole Milan Rakić iz Rudanke, kojoj pripada područna škola u Kotorskom, objašnjava, kako prenose agencije, da je od resornog ministarstva dobio instrukcije da se ovaj predmet piše kao bošnjački jezik, što je u skladu sa nastavnim planom i programom.

Na osnovu novog nastavnog plana koji se primjenjuje od avgusta prošle godine, nastava se prati na jezicima bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda.

 

O čemu se tu radi?

U članovima 11. i 12. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske (Broj: 01-1214/08 PREDSJEDNIK Datum: 16. jul 2008. godine NARODNE SKUPŠTINE, potpis Mr Igor Radojičić) stoji:

Član 11.

(1) U osnovnom obrazovanju ne može se vršiti diskriminacija djece, nastavnika i ostalog osoblja škole na osnovu rase, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kojoj drugoj osnovi.

(2) Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 12.

(1) Nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi se na službenim jezicima konstitutivnih naroda, uz korišćenje oba službena pisma ćirilice i latinice.

U Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini,[1] koji je nadređen entitetskim, u članu 7. piše:

Član 7.

Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.

U amandmanuLXXI na Ustav Bosne i Hercegovine stoji:

1. Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.

Kako su Lukićevi nalogodavci od jezik bošnjačkog naroda došli do bošnjačkog jezika? Tako što su u priču uveli nekakva tvorbena pravila. Nije holandski, nego holanđanski, nije norveški nego norvežanski, nije poljski nego poljački, tako nekako... Čista gramatika, nema to veze s politikom, hoće da kaže eresovsko ministarstvo prosvjete. Ono to kaže između ostalog i zbog člana 15. zakona po kojem djeluje (pomenutog, Radojičićevog):

Član 15.

(2) U školi nije dozvoljeno političko organizovanje i djelovanje, kao ni korišćenje školskog prostora u te svrhe, u vrijeme održavanja nastave.

Ministarstvo, otjelovljeno u krotkom i poslušnom direktoru Lukiću, odabralo je da poštuje pravila umjesto da poštuje roditelje. Još važnije, nepotrebno zaoštravajući pitanje naziva jezika, koje je političko pitanje, ono koristi školski prostor za političko djelovanje. Već i stoga bi i resorni ministar i Duško ni Lukić jeo ni Lukić mirisao trebali da odgovaraju zbog kršenja zakona.

Pitanje o nazivu jezika, bosanski vs. bošnjački, političko je pitanje, na koje je bošnjački nacionalizam i njegova lingvistička konjica dala odgovor, uzimajući ono za koje je zaključila da ima više strateškog potencijala u nastavku rata kulturalnim sredstvima. Konkurentski srpski nacionalizam sada se ponaša kao onorazmaženo dijete koje u vrtiću primjećuje igračku tek kad neko drugi uzme da se igra s njom. Da mu je do naziva bosanski bilo stalo, naime, ne bi ga svojevremeno brisao iz naziva gradova.

Pri tome, u ovom nadmetanju šibicara, važno je niti jednog trenutak ne izgubiti iz vida suštinu: ne radi se o različitim jezicima nego o različitim imenima za jedan jezik. Oba nacionalizma nastoje da tu činjenicu vješto sakriju, minirajući svako sa svoje strane most na kome bi do susreta i pomirenja moglo doći.

Zašto oni to rade?

Motiva ima više i različiti su, a među glavnima su ovi:

– skretanje pažnje sa stvarnih problema u obrazovanju, od nekvalitetnih programa i udžbenika, urušenog sistema vrijednosti, loše infrastrukture i rigidne ideološke zloupotrebe djece;

– skretanja pažnje sa klasnog na nacionalno, čime svaka od nacionalnih elita nezadovoljstvo svoje siromašne populacije preusmjerava sa svojih biznisa na fukaru s druge obale;

- opravdavanje, kada je o akademskoj zajednici riječ, privilegija stečenih zahvaljujući nacionalizmu.

Da nije tako, reforma obrazovanja već bi odavno krenula sa bosanskohercegovačkih univerziteta, ujedinjenih oko naučnih standarda a ne oko stranačkih ciljeva.

Foto: E. Kurtović


[1] Usvojen Na osnovu čl. IV. 4.a) i II.4.  Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma, održanoj 27. juna 2003. godine, i na sjednici Doma naroda, održanoj 30. juna 2003. godine.

N. Veličković