Učimo od onih kojima je škola i odgojna ustanova

Od video igre, preko šume do odgovornosti

02.07.2015

Naučiti đake gradivu koje je predviđeno za školsko obrazovanje najčešće je teško postići ako pri tome želimo da uživaju dok uče. Kako i na koji način videoigre mogu pridonijeti motivaciji za učenjem? Međutim, djeci mlađeg uzrasta treba pokazati i da akademski uspjeh nije jedini put do sreće u životu – kako ih u sklopu obrazovnog sistema dovesti u situaciju da vide da se praktične stvari koje znaju uraditi, vrednuju? Ako ste već odrasli a nisu vas ovome naučili, ne brinite, i za vas postoji rješenje koje vam može dati značajnu ulogu u zajednici; Školegijum vam donosi primjere ovakvih praksi.

(Foto: npr.org)

Učenje kroz videoigre

Portal npr.org nam donosi zanimljiv razgovor sa Gregom Toppom, autorom knjige Game Believes in You, koji objašnjava na koji način funkcionira učenje kroz videoigre. U vremenu kada je sve popularnije koristiti nove tehnologije u učionici, Greg tvrdi da je ovaj moderni, popularni način zabave za djecu ustvari jedna od prastarih metoda za procesiranje, istraživanje i razumijevanje svijeta. Drugim riječima, dobra videoigra je ona koja će nas natjerati da se trudimo i istrajemo. Čak i kada ne postignemo dobar rezultat, nigdje neće pisati da smo pokušali već 86 puta te da bi bilo bolje da odustanemo. Videoigre djeci pružaju nov pristup materijalu: direktan i personaliziran. Ukoliko osjećaju da su blizu ostvarenja cilja, bit će motivirana da nastave pokušavati, sve dok ne uspiju. Jedan od najvećih izazova sa kojima se suočava škola jeste činjenica da želimo da đaci nauče što više i da pri tome vole školu. Ove dvije stvari su oduvijek u konfliktu jedna sa drugom. Zbog toga, smatra on, trebamo razmišljati o novim idejama, novim načinima da djeci svakodnevno predstavimo školsko gradivo. Ukoliko im pružimo direktan i personaliziran pristup, te im damo šansu da pokušavaju nešto savladati sve dok ne uspiju, djeca će steći zdraviji stav o tome što su sposobna uraditi, te će imati veću želju da nastave učiti.

 

Vrtić u šumi ponedjeljkom

Krajem maja smo na portalu npr.org pronašli još jednu zanimljivu priču (koju možete i poslušati ovdje) o učiteljici u Vermontu koja je, inspirirana pričom o školi u šumi u Švicarskoj, odlučila za svoje petogodišnje đake organizirati vrtić u šumi ponedjeljkom, nedaleko od škole, gdje imaju svoj kamp. Prvih deset minuta sjede na svojim mjestima u tišini, sa zadatkom da pokušaju primijetiti šta je to što se promijenilo u odnosu na prethodni ponedjeljak. Nakon toga su slobodna da se igraju, trče i viču, a pravila su jednostavna: paziti na sebe, paziti na drugare i drugarice i ne udaljavati se od kampa. U učionici ih učimo izolovanim vještinama i činjenicama, koje ona poslije sama slažu. To nije loš način da nešto naučite, međutim, svijet ne funkcionira tako. Svake sedmice im se pridruži bar jedan roditelj-volonter, kao i još jedan učitelj. Bitno je da djeca kojima dobro ide u školi shvate da nije sve u akademskom uspjehu. I da djeca kojima ne ide u školi vide da su stvari koje im idu od ruke također bitne u životu. Učimo ih istrajnosti i samokontroli. Taj dan su, recimo, dvojica dječaka na svoju inicijativu pokušavala napraviti malu branu, dok su ostali tražili grančice pomoću kojih će napraviti slovo S.

 

Jestiva učionica Stephena Ritza

Guardian je prije skoro godinu dana objavio priču o nastavniku jedne škole u siromašnom dijelu južnog Bronxa koji je, nakon nezgode sa saksijom narcisa, došao na ideju da sa svojim đacima sadi povrće unutar škole. Danas je njegova ideja prerasla u projekat koji podržava škole širom svijeta u namjeri da osnuju vlastite agrikulturne programe kako bi djecu naučila zdravoj ishrani, ekološkoj osviještenosti i životnim vještinama. Ispočetka smo radili samo sa ukrasnim biljkama u zapuštenim dijelovima škole, napravili smo mjesta gdje se svima sviđalo boraviti. Nakon toga smo počeli saditi povrće u školi, a ubrzo smo napravili i zidove gdje smo sadili biljke. Jestivi zid u kabinetu biologije za mnoge je đake predstavljao razlog da uopće dođu u školu: prisutnost na časovima je porasla, sa 43 % na 93 %. Sa biljkama je rasla i posvećenost, kao i uspjeh đaka. Kada djeca shvate odakle hrana dolazi, drugačije gledaju na svijet. Većina djece ovdje ima užasnu ishranu, najčešće jedu jeftinu brzu hranu. Njihove generacije vjerovatno neće nadživjeti roditelje, upravo zbog onoga što jedu. Stephen Ritz je svoje đake umjesto u potrošač(ic)e pretvorio u proizvođač(ic)e, dajući im šansu da steknu vještine koje će im biti korisne u životu i učeći ih strpljenju i hrabrosti.

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija