Zanimljiva dešavanja sa svjetskih univerziteta

O inovativnim biznisima, ženama i roditeljstvu

09.07.2015

Šta se desi kada prestižna američka akademija umjetnosti prema svojim studentima ne ispuni dato obećanje? Ako vas dovoljno ne šokira odgovor na ovo pitanje, pročitajte dio o govoru počasnog profesora Univerziteta u Londonu i nobelovca o ženama u labaratoriji. S druge strane, čitajte i o interesantnoj priči o roditeljstvu profesorice retorike i komunikacija na Univerziteta u Michiganu.

Zašto su studenti/ce umjetnosti na Univerzitetu Južna Kalifornija prestali/e studirati

New Yorker je prošlog mjeseca objavio priču o sedam studenata i studentica Roski škole umjetnosti i dizajna na Unverzitetu Južna Kalifornija, koji su odlučili prestati studirati umjetnost nakon samo jedne godine studija. Pažnju medija je privukla i činjenica da su studenti/ce pohađali prestižni M.F.A. program, koji je neophodan kako bi predavali umjetnost na akademskom nivou. Stvar je, dakle, ozbiljna. Naime, nakon nekoliko promjena u rukovodstvu škole te nakon što je nekoliko predavača napustilo fakultet, nova dekanesa je studenti(ca)ma – ukupno ih je sedmero na godini, objasnila kako stipendije koje su im obećane na početku neće biti moguće realizirati, kako će se za profesorske stipendije natjecati jedni s drugim (na početku su im bile zagarantirane svima), što je značilo da će se za većinu njih studentski dug udvostručiti. M.F.A. program, koji smo upisali, praktično su nam oteli usred studija. Osjećamo se izdatim, iscrpljenim, prevarenim, stoji u njihovoj izjavi. Priča donosi zanimljiv prikaz evolucije ove škole, od akademije koja educira budući nastavni kadar do akademije u kojoj se uči kako postati umjetnikom/com. Ovo je jedna od najprestižnijih akademija umjetnosti u SAD-u, postaje sve popularnija a školarina je sve skuplja. Autor ukazuje i na novi projekat škole Roski – Akademiju umjetnosti, tehnologije i inovativnog biznisa, postavljajući pitanje: Da li je umjetnost inovativni biznis? Šta preostaje umjetnicima i umjetnicama kad korporativni interes polaže pravo na kreativnost?

 

Kakav to problem imaju žene u laboratoriju?

Britanski biohemičar, Richard Timothy Hunt, dobitnik Nobelove nagrade, početkom ovog mjeseca je na Svjetskoj konferenciji naučnog novinarstva prokomentirao kako se, kada su žene u laboratoriju, mogu desiti samo tri stvari: Da se zaljubite u njih, da se one zaljube u vas i da, kada ih kritizirate, one počnu plakati, te da zbog toga preferira odvojene laboratorije, žene sa ženama, muškarce sa muškarcima. Nije potrebno mnogo objašnjavati kakvu su reakciju izazvale izjave ovog naučnika na konferenciji koju su, da stvar bude gora, organizirale korejske naučnice i inžinjerke. Hunt se donekle izvinio, nema ništa protiv žena naučnica, rekao je. Također je dao ostavku na mjesto počasnog profesora Univerziteta u Londonu, prvog univerziteta u Engleskoj koji je primao žene prema istim kriterijima kao i muškarce. Nama je zanimljiva i reakcija naučnica širom svijeta koje su, u svojim ljutitim reakcijama, koristeći hashtag #distractinglysexy (zbunjujuće seksi) pronašle način da budu duhovite. Fotografije i komentare možete pogledati ovdje.

 

Da li biti roditelj znači minimizirati rizik u životima djece?

Marika Seigel, profesorica retorike i komunikacija na Tehnološkom univerzitetu u Michiganu, donosi interesantnu priču o ulozi roditelja, slobodi djece, upravljanju rizicima u njihovim životima, kao i društvenim normama. Odgoj djece posmatra iz dvije različite perspektive: američke i estonske (dobar dio svog djetinjstva provela je u Estoniji, gdje trenutno živi i predaje na univerzitetu). Članak počinje pričom o svom djetinjstvu i slobodama koje su u Estoniji devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i danas, vidjet ćemo, bile najnormalnije u životima djece: u školu je odlazila sama, sa prijateljicama je kad nije bilo časova lutala gradom, penjala se po ruševnim zidovima jedne katedrale, izgubila se na jednoj eksurziji – i što je najvažnije, sjećanje na djetinjstvo joj nije obilježeno brigom i strahovanjima njenih roditelja. Marika smatra da su roditelji danas zaokupljeni identificiranjem i anuliranjem potencijalnih rizika u razvoju i zdravlju njihove djece, bez obzira na realne okolnosti. Biti roditelj danas znači nadgledati: voditi djecu u školu, ići po njih, nikada ih ne puštati same (ili platiti nekome da bude sa njima), strukturirati njihovo slobodno vrijeme aktivnostima i igrama koje će pozitivno doprinijeti njihovom razvoju. Štaviše, roditelji koji odbijaju (ili nisu u stanju) djecu odgajati prema strogoj logici upravljanja rizikom ili se kažnjavaju zakonom ili ih se etiketira kao slobodnjake. Oprez ne treba zanemariti, ali odgajanje djece ne treba da se zasniva na logici totalnog izbjegavanja rizka. Štaviše, ona postavlja pitanje da li izbjegavanje rizika za cilj ima dječiju sigurnost ili pak smanjenje roditeljske brige. Roditelji su se oduvijek brinuli. Međutim, naša kulturna percepcija danas govori nam da imamo moralnu obavezu da poduzmemo nešto kada se brinemo (ili kada se društvo brine), pa makar to značilo nepovjerenje u djecu i činjenicu da sama mogu donijeti odluku. Ona smatra da, uz zaštitu i brigu, djeci trebamo pružiti mogućnost da nauče kako riskirati, da vjeruju sebi i da ponekad trenutak nemira može voditi divnom iskustvu. Ili bar odličnoj priči.

Prevela i prilagodila Merima Dervišić

Foto: E. Kurtović

Pročitajte i: Od video igre, preko šume do odgovornosti

 

Školegijum redakcija