Crtice o riječima / 5 Baština

Bašta nasljedne boje

10.07.2015

Iako se na sve tri bosanskohercegovačke strane nacionalisti kunu u ljepotu jezika, način na koji u udžbenicima opisuju njegovu leksiku često je pogrešan i smiješan. Time (nesvjesno?) postižu jedan od glavnih ciljeva svoje jezičke politike: brojčano uvećanje populacije koja se jezikom služi ograničeno, ne razumijevajući značenja riječi u upotrebi, osuđene da se u govorenju sve više oslanja na medijske fraze. Umjesto slobode i kreativnosti komunikaciju naseljavaju strah, neznanje, sumnja, mucanje.

Govorimo hrvatski:

BAŠTINA – nepokretna imovina

Izvor: Povijest srednjega vijeka, udžbenik povijesti za 6. razred osnovne škole (str. 191), autor Miljenko Miljuš, izdavač ZNAM doo, Mostar, 2008. Recenzenti udžbenika su prof. dr. Pavo Živković i Janko Mandić, učitelj povijesti i zemljopisa.

 

Izgubljeno u prevodu

Dijalog između učenika i nastavnika koji pokušava pojasniti ovo objašnjenje:

-          Imovina je kad nešto imaš, posjeduješ. Nepokretna imovina je kad imaš nešto što se ne može pokrenuti.

-          Je li neispravno auto nepokretna imovina?

-          Nije, jer postoji šlep služba koja auto odveze na popravak. Ili na autootpad.

-          Je li kuća nepokretna imovina?

-          Jeste.

-          Ali kuću neko može dići u zrak?

-          To nije isto, jer se zna da su temelji kuće bili u zemlji.

-          Znači, nepokretna imovina je zemlja na kojoj je kuća?

-          I to, i svaka parcela zemlje je nepokretna imovina.

-          Znači, svaka bašta je nepokretna imovina?

-          Naravno.

-          Pa što odmah niste rekli, bašta-baština, skroz logično.

 

Od baćine do baštine

Na putu prema Jadranu, u zemlji Hrvatskoj, između Rogotina i Gradca je mjestašce Baćina, sa sedamdesetak stanovnika – Baćinjana, a uz Baćinu Baćinska jezera, divno, tiho mjesto. (Bio sam tamo dok još nisam počeo živjeti u regionu. Sad, možda je sve još tamo i možda isto.) Sjeverozapadno od Jablanice, u zemlji BiH, tačnije: u H, nad Doljanima i rječicom Doljankom je planinski vrh Baćina sa svojih 1530 metara. (Gledam ga na karti, čini mi se da je na Vran planini.) A u Šumadiji, u zemlji Srbiji, sjeverno od grada Kruševca je neveliko mjesto Bačina s oko 3000 stanovnika – Bačinjana. (Vidim to tako na karti i u Indeksu u starom geografskom atlasu iz vremena prije regiona. Sad je Bačinjana možda više a možda i manje.) I Baćina s Baćinjanima i Baćinska jezera što su u Hrvatskoj i Bačina s Bačinjanima što su u Srbiji i vrh planinski Baćina što je u Hercegovini su tu u regionu što se nekad zvao Jugoslavija. Sve je to region baštinio od nje. Baštiniti znači naslijediti. Imenica je: baština. Onaj koji baštini, nasljeđuje, je baštinik a ako je to ona, onda je baštinica. Ono što baštinik ili baštinica baštine je baštinstvo ili baštiništvo – naslijeđe, u bosanskom jeziku gdje god ko njime govorio i pisao, i nasljeđe, u ijekavskoj varijanti srpskoga jezika u BiH, ali i gdjegdje drugdje, a nasljeđe je i u hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i u hrvatskom jeziku u BiH i drugdje gdje tim jezikom govore i pišu Hrvati. Eto, sasvim jednostavno i konačno kristalno jasno, bez onih nekadašnjih komplikacija o imenu onog, ranijeg zajedničkog jezika srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog, srpskog ili hrvatskog, hrvatskog ili srpskog. Sve je to prošlost, ali i prošlost je baština, pa sad gledaj šta ćeš s njom. A opet, ko ništa ne baštini – kokuz. Baštinio je kokuzluk.

 

Baštinimo višeznačnost riječi

Imenica baština je višeznačna: 1. Imanje koje je naslijeđeno; očevina, djedovina (ako je od bábē, onda je babovina). Da je naš jezik poprilično patrijarhalan potvrđuje činjenica da ćete teško ili nikako naći riječ majčevina – sve što baštinite, pa i kokuzluk, je očevina/babovina, čak i ako je otac u brak ušao kao frontalni kokuz, a majka s obrazom to jest s parama ili sa zemljom. E tako se i u jeziku a ne samo u… u… uuuu… politici, eto u politici, zrcali ta jednakost među spolovima ili gender-jednakost, kako autoriteti katkad vole reći na svojim nevjerovatno različitim jezicima. Od tolikih žena jedva ih je zera na važnim mjestima, a baštinici baštine samo očevine i djedovine – majčevine bome malo ko ili niko. Vratimo se baštini. Ima još jedno značenje, doduše prilično izblijedjelo: livada, i još: zavičaj, postojbina, i još: ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara. Vuk Karadžić u Srpskom rječniku navodi ova značenja: očevina ili mjesto gdje se ko rodio. A evo još i značenja koje se može iščitati iz Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka: hereditas, dakle: hereditarnost – 1. genetsko nasljeđivanje fizičkih svojstava od roditelja, nasljednost, 2. niz fizičkih obilježja koja jedinka dobiva putem hereditarnosti. Pridjev je: hereditaran, od latinskog hereditarius – koji se prenosi s roditelja ili daljih predaka na potomstvo, nasljedan (o bolestima i svojstvima). Skok piše da je baština nekada bio pravni termin koji se iz crkvenog slavenskog jezika raširio i na zapad, i da je jedini narodski oblik bačina te da dva pisca iz 17. vijeka pišu bapština, prema bábo.

 

Šta se dulje pamti?

Ako se sjetimo početka ove crtice gdje sam pominjao toponime Baćina i Bačina, lako ćemo se dosjetiti da je neki sretnik ili da je neka sretnica u davnini baštinio ili je baštinila imanje, možda seoce, možda selo, možda samo kamenitu ili ne znam kakvu pustaricu, onu na Vran planini na 1530 metara – ko može nek’ provjeri. U svakom slučaju, toponimi Baćina, Baćinska jezera i Bačina govore da je ta mjesta nekad neko od nekoga baštinio. Ako se što baštini od bábē, onda je ta baština babovina; imenica bábo je od turskog baba – otac, djed a ovo opet od staropersijskog pāpā (Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku). Skok značenjima koja navodi Škaljić dodaje još dva: starac i dobar čovjek. Ovo prvo preuzeli su naši mlađi pa oca zovu stari ili rista, a ono drugo: babo = dobar čovjek može u potrošačkom, hipermaterijaliziranom svijetu biti i upitno – kako ba dobar kad me ostavio kokuzom. Uz baštinu samo još i ovo: u starijoj književnosti, u Petra Zoranića naprimjer, ima imenica baštinac – zemljak. Takvo je značenje danas vjerovatno zaboravljeno, a i Zadranina Petra Zoranića, pisca prozne alegorijsko-pastirske idile Planine (1569.) jedva da se ko sjeća i u Zadru, a u regionu pogotovo. Da li se nepokretna baština bolje i dulje pamti od književne? A?

Foto: E. Kurtović

Pročitajte i prethodne crtice: Kolonizira j me nježno,

O gluposti, bez cifranja,

(T)Ko to tamo pjeva?

Per asper ad astronaut

Školegijum redakcija
Srđan Arkoš