Nova čitanja

Crtice o riječima / 5 Baština

Bašta nasljedne boje

Školegijum redakcija, Srđan Arkoš

10.07.2015

Iako se na sve tri bosanskohercegovačke strane nacionalisti kunu u ljepotu jezika, način na koji u udžbenicima opisuju njegovu leksiku često je pogrešan i smiješan. Time (nesvjesno?) postižu jedan od glavnih ciljeva svoje jezičke politike: brojčano uvećanje populacije koja se jezikom služi ograničeno, ne razumijevajući značenja riječi u upotrebi, osuđene da se u govorenju sve više oslanja na medijske fraze. Umjesto slobode i kreativnosti komunikaciju naseljavaju strah, neznanje, sumnja, mucanje.

Govorimo hrvatski:

BAŠTINA – nepokretna imovina

Izvor: Povijest srednjega vijeka, udžbenik povijesti za 6. razred osnovne škole (str. 191), autor Miljenko Miljuš, izdavač ZNAM doo, Mostar, 2008. Recenzenti udžbenika su prof. dr. Pavo Živković i Janko Mandić, učitelj povijesti i zemljopisa.

 

Izgubljeno u prevodu

Dijalog između učenika i nastavnika koji pokušava pojasniti ovo objašnjenje:

-          Imovina je kad nešto imaš, posjeduješ. Nepokretna imovina je kad imaš nešto što se ne može pokrenuti.

-          Je li neispravno auto nepokretna imovina?

-          Nije, jer postoji šlep služba koja auto odveze na popravak. Ili na autootpad.

-          Je li kuća nepokretna imovina?

-          Jeste.

-          Ali kuću neko može dići u zrak?

-          To nije isto, jer se zna da su temelji kuće bili u zemlji.

-          Znači, nepokretna imovina je zemlja na kojoj je kuća?

-          I to, i svaka parcela zemlje je nepokretna imovina.

-          Znači, svaka bašta je nepokretna imovina?

-          Naravno.

-          Pa što odmah niste rekli, bašta-baština, skroz logično.

 

Od baćine do baštine

Na putu prema Jadranu, u zemlji Hrvatskoj, između Rogotina i Gradca je mjestašce Baćina, sa sedamdesetak stanovnika – Baćinjana, a uz Baćinu Baćinska jezera, divno, tiho mjesto. (Bio sam tamo dok još nisam počeo živjeti u regionu. Sad, možda je sve još tamo i možda isto.) Sjeverozapadno od Jablanice, u zemlji BiH, tačnije: u H, nad Doljanima i rječicom Doljankom je planinski vrh Baćina sa svojih 1530 metara. (Gledam ga na karti, čini mi se da je na Vran planini.) A u Šumadiji, u zemlji Srbiji, sjeverno od grada Kruševca je neveliko mjesto Bačina s oko 3000 stanovnika – Bačinjana. (Vidim to tako na karti i u Indeksu u starom geografskom atlasu iz vremena prije regiona. Sad je Bačinjana možda više a možda i manje.) I Baćina s Baćinjanima i Baćinska jezera što su u Hrvatskoj i Bačina s Bačinjanima što su u Srbiji i vrh planinski Baćina što je u Hercegovini su tu u regionu što se nekad zvao Jugoslavija. Sve je to region baštinio od nje. Baštiniti znači naslijediti. Imenica je: baština. Onaj koji baštini, nasljeđuje, je baštinik a ako je to ona, onda je baštinica. Ono što baštinik ili baštinica baštine je baštinstvo ili baštiništvo – naslijeđe, u bosanskom jeziku gdje god ko njime govorio i pisao, i nasljeđe, u ijekavskoj varijanti srpskoga jezika u BiH, ali i gdjegdje drugdje, a nasljeđe je i u hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i u hrvatskom jeziku u BiH i drugdje gdje tim jezikom govore i pišu Hrvati. Eto, sasvim jednostavno i konačno kristalno jasno, bez onih nekadašnjih komplikacija o imenu onog, ranijeg zajedničkog jezika srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog, srpskog ili hrvatskog, hrvatskog ili srpskog. Sve je to prošlost, ali i prošlost je baština, pa sad gledaj šta ćeš s njom. A opet, ko ništa ne baštini – kokuz. Baštinio je kokuzluk.

 

Baštinimo višeznačnost riječi

Imenica baština je višeznačna: 1. Imanje koje je naslijeđeno; očevina, djedovina (ako je od bábē, onda je babovina). Da je naš jezik poprilično patrijarhalan potvrđuje činjenica da ćete teško ili nikako naći riječ majčevina – sve što baštinite, pa i kokuzluk, je očevina/babovina, čak i ako je otac u brak ušao kao frontalni kokuz, a majka s obrazom to jest s parama ili sa zemljom. E tako se i u jeziku a ne samo u… u… uuuu… politici, eto u politici, zrcali ta jednakost među spolovima ili gender-jednakost, kako autoriteti katkad vole reći na svojim nevjerovatno različitim jezicima. Od tolikih žena jedva ih je zera na važnim mjestima, a baštinici baštine samo očevine i djedovine – majčevine bome malo ko ili niko. Vratimo se baštini. Ima još jedno značenje, doduše prilično izblijedjelo: livada, i još: zavičaj, postojbina, i još: ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara. Vuk Karadžić u Srpskom rječniku navodi ova značenja: očevina ili mjesto gdje se ko rodio. A evo još i značenja koje se može iščitati iz Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka: hereditas, dakle: hereditarnost – 1. genetsko nasljeđivanje fizičkih svojstava od roditelja, nasljednost, 2. niz fizičkih obilježja koja jedinka dobiva putem hereditarnosti. Pridjev je: hereditaran, od latinskog hereditarius – koji se prenosi s roditelja ili daljih predaka na potomstvo, nasljedan (o bolestima i svojstvima). Skok piše da je baština nekada bio pravni termin koji se iz crkvenog slavenskog jezika raširio i na zapad, i da je jedini narodski oblik bačina te da dva pisca iz 17. vijeka pišu bapština, prema bábo.

 

Šta se dulje pamti?

Ako se sjetimo početka ove crtice gdje sam pominjao toponime Baćina i Bačina, lako ćemo se dosjetiti da je neki sretnik ili da je neka sretnica u davnini baštinio ili je baštinila imanje, možda seoce, možda selo, možda samo kamenitu ili ne znam kakvu pustaricu, onu na Vran planini na 1530 metara – ko može nek’ provjeri. U svakom slučaju, toponimi Baćina, Baćinska jezera i Bačina govore da je ta mjesta nekad neko od nekoga baštinio. Ako se što baštini od bábē, onda je ta baština babovina; imenica bábo je od turskog baba – otac, djed a ovo opet od staropersijskog pāpā (Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku). Skok značenjima koja navodi Škaljić dodaje još dva: starac i dobar čovjek. Ovo prvo preuzeli su naši mlađi pa oca zovu stari ili rista, a ono drugo: babo = dobar čovjek može u potrošačkom, hipermaterijaliziranom svijetu biti i upitno – kako ba dobar kad me ostavio kokuzom. Uz baštinu samo još i ovo: u starijoj književnosti, u Petra Zoranića naprimjer, ima imenica baštinac – zemljak. Takvo je značenje danas vjerovatno zaboravljeno, a i Zadranina Petra Zoranića, pisca prozne alegorijsko-pastirske idile Planine (1569.) jedva da se ko sjeća i u Zadru, a u regionu pogotovo. Da li se nepokretna baština bolje i dulje pamti od književne? A?

Foto: E. Kurtović

Pročitajte i prethodne crtice: Kolonizira j me nježno,

O gluposti, bez cifranja,

(T)Ko to tamo pjeva?

Per asper ad astronaut

Najnovije

Intervju

Muzej kao globalna platforma za sva ratna djetinjstva

Amer Tikveša

Filmska lektira

Ljubav

Nikola Bešlić

Filmska lektira

David Bowie: Posljednjih pet godina

Nikola Bešlić

Magazin za pravedno obrazovanje

Čitajte Školegijum u 2018. godini

Školegijum redakcija

Filmska lektira

Živjela kraljica

Nikola Bešlić