Birali smo srednju školu

O snovima, sposobnostima i tržištu rada

07.08.2015

(Šta je priča bez tri dijela?)

Brojevi su samo na novčanicama

Zovem se Benjamin. Završio sam osnovnu školu u Zenici. Tokom devetog razreda često sam razmišljao koju srednju školu da upišem. Sa odličnim ocjenama iz većine predmeta, činilo  se da će izbor biti težak. Najviše volim matematiku. Kažu: Brojevi mi idu od ruke.  Rješavanje jednačina uvijek mi je bila igra i izazov: kako otpetljati naizgled nerazmrsivo, koristeći nekoliko pravila. Uživam u toj igri šaha sa matematičkim rezultatima u kojoj najčešće izlazim kao pobjednik. Drugovi u razredu znali su reći: Ako Benjo ne može riješiti zadatak iz udžbenika, onda je u zadatku štamparska greška. Moj otac zna da sam dobar u matematici, ali mi savjetuje da ipak upišem medresu. Kaže da se tamo uči i znanje i pravilno ponašanje i da bi i on sam upisao medresu, ali se u njegovo vrijeme to nije baš tako lako smjelo. I sa svojom mašinskom školom on će nekako dogurati do penzije, ali medresa je za njegovog sina ipak puno lakši put. Matematika su po njemu samo brojevi, ali po njemu pikaju se samo brojevi na novčanicama. 

I tako....

Ko slika, ne misli

Zovem se Tanja. Devetogodišnju osnovnu školu završila sam u Banja Luci. Za mene od malena nije bilo dileme koju ću školu, nakon osnovne, pohađati. Ja sam se rodila sa kistom i bojama. Mama još čuva moje prve radove. Kaže: Kad postaneš slavan slikar kao Pikaso, ove će tvoje mazarije vrijediti milione. Mama mi je skroz cool i automatski joj opraštam što ni rođenu kćer ne vidi kao slikarku i ne poredi je sa, recimo, Fridom Kahlo. Tanja, sine, operi ruke od tempere! A ja u sobi već imam radova za samostalnu izložbu. Ili čak dvije. Ne bih mogla da se odlučim šta da odaberem iz tih svojih mapa. Tatin portret dok zamišljeno čita novine pored prozora – on definitivno ulazi u svaki izbor. Nema veze što ponekad njegov strogi pogled sa novinskog članka odleti u smjeru mame. Znam šta to znači: Ne postiči dijete na te maštarije! Kakvo slikarstvo? Kakva umjetnost? Je li znaš nekog da od toga živi? Nadala sam se da će mama ipak do kraja biti na mojoj strani i da neću upisati neku gimnaziju, u kojoj ću morati bubati za dobar prosjek ocjena, koješta što mi nikad u životu neće zatrebati.

Međutim...

Povijest na popravnom ispitu

Zovem se Mario. Osnovnu školu sam završio u Mostaru. Od svih školskih predmeta najviše sam volio povijest i zemljopis. Jako su me zanimali događaji iz prošlosti: kako su ljudi živjeli u davnim vremenima, kako su i šta proizvodili, kako su se hranili, kako su živjeli u zajednicama, formirali države i zbog čega su međusobno ratovali. To da je povijest učiteljica života sasvim mi je jasno, jer se odgovori na mnoge probleme koje nailazimo danas mogu pronaći u iskustvu naših prethodnika. Da bi se znala povijest, odnosno, kako su događaji slijedili u vremenskom tijeku, moramo znati i zemljopis, da bismo dobili cjelovitu sliku o važnosti plodnih dolina, rijeka, rudom bogatih nalazišta i trgovačkih putova za razvoj civilizacija. O tome ne pričam mnogo sa svojim roditeljima: oni vode obiteljsku tvrtku i u njoj provode jako puno vremena. Kažu da je takvo vrijeme, da se raditi mora po cijeli dan ukoliko hoćeš biti korak ispred drugih u poslu. A posla baš i nema puno, jer smo uvijek u nekoj krizi. Zbog svega toga sam mislio kako su vjerojatno očekivanja mojih roditelja da se okrenem ekonomiji i da se što prije uključim u obiteljski posao. 

Ali, nije bilo tako...

P. S.

Pitanje za čitaoce: Koju srednju školu je upisao Benjamin, koju Tanja, a koju Mario?

Odgovor za nestrpljive i naivne: Sve troje je upisalo srednju medicinsku školu, smjer njegovatelj/ njegovateljica, jer tržište rada u Njemačkoj i nekim drugim zemljama EU traži ovaj profil radnika uz garantovan posao i solidna primanja (za naše uslove). Iako su ministarstva obrazovanja povećala upisne kvote za ova zanimanja u našim školama, zainteresovanih je bilo jako mnogo, ali Benjamin, Tanja i Mario svojim su se odličnim ocjenama uspjeli upisati u prvom roku.

Sretnici.

Foto: E. Kurtović

E. Kurtović