Jedan svijet, jedna borba

Obrazovanje nije na prodaju

12.01.2012

Kratki pregled blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu

< >

U proljeće 2009. godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu započela je najveća pobuna hrvatskih studenata koja je dobro uzdrmala akademsku zajednicu, državni vrh i čitavu javnost. Proljetna blokada Filozofskog fakulteta trajala je službeno 35 dana u kojima se preuzimanje fakulteta nizom smišljenih poteza počelo širiti i na druge gradove, povezujući pritom studente u Hrvatskoj (ali i izvan) u razgranatu mrežu koja se i danas širi. No promatrati čitav pokret samo kroz taj događaj nije dostatno. Blokadi iz 2009. prethodio je niz istupa studenata prethodnih godina od kojih je najpoznatiji onaj od svibnja 2008. kada je više tisuća studenata prosvjedovalo na zagrebačkim ulicama protiv novih odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta o plaćanju školarina za narednu akademsku godinu.

Kako je sve počelo

Javnost i studenti u Hrvatskoj nisu se previše bavili tom problematikom pred kraj 90-ih godina prošlog stoljeća, a tendencije ukidanja besplatnog obrazovanja najvidljivije se bile na promjenama upisnih kvota, odnosno konstantnom smanjenju broja studenata koji su studirali uz potporu MZOS-a (bez školarina) i povećanju broja onih koji studiraju ''uz osobne potrebe'' (plaćanje školarina). Zahtjevi za besplatnim obrazovanjem artikulirani su u jedinstveni zahtjev nekoliko mjeseci kasnije, točnije 5.11.2008. godine kada su studenti u Zagrebu i Puli, obilježavajući Međunarodni dan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, organizirali nove prosvjede. Javnim istupom pred Rektoratom zagrebačkog sveučilišta i na Katarininom trgu (najbliže mjesto na kojem se može prosvjedovati u blizini zgrade Sabora RH, s obzirom da je Vlada RH zakonom zabranila javna okupljanja i prosvjede na Markovu trgu), studenti su zatražili potpuno javno financirano visoko obrazovanje na svim razinama (preddiplomski, diplomski i doktorski studiji) dostupno svima, te upozorili na nedostatak volje državnog vrha i Ministarstva da se bave tom problematikom.

Da bi pokušao smiriti novonastali bunt koji nikako nije odgovarao državnom vrhu, tadašnji ministar obrazovanja, znanosti i sporta, Dragan Primorac, već je nakon proljetnog prosvjeda 2008. obećao besplatno studiranje generaciji koja je te iste godine prvi put upisivala prvu godinu diplomskog studija. Krajem 2008. i početkom 2009. već se uvelike šuškalo o novim upisnim kvotama i povećanjima iznosa školarina. Takav razvoj situacije ponukao je studente zagrebačkog Filozofskog fakulteta na još radikalnije poteze. U ''tišini'', dugo i pomno planirano preuzimanje Fakulteta zbilo se u, već spomenuto, proljeće 2009. i postalo centralnim događajem u hrvatskim medijima i šire. Blokada se proširila na još nekoliko zagrebačkih fakulteta, ali i u ostale hrvatske sveučilišne centre poput Rijeke, Pule, Splita, Osijeka i Zadra. Najveća studentske pobuna u Europi u to doba povezala je studente na državnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, te je funkcionirala po strogo određenim pravilima i po principu provođenja direktne demokracije, odnosno nepristajanju na pregovore, ''trgovanje'' i personalizaciju. Središnje mjesto odlučivanja, po principima direktne demokracije, bio je plenum koji se svakoga dana održavao u Dvorani 7, najvećoj dvorani Filozofskog fakulteta. Svi sudionici plenuma, koji je bio otvoren za sve, pod istim su uvjetima imali (i dalje imaju) pravo sudjelovanja u raspravi i odlučivanju. Spomenuta dvorana najčešće nije bila dovoljna da u nju uđu svi zainteresirani te su se nerijetko postavljali zvučnici u fakultetsku aulu da bi svi mogli čitavo vrijeme pratiti tijek rasprave i odlučivanja.

Za vrijeme blokade obustavljen je samo nastavni proces, dok su sve ostale fakultetske službe (knjižnica, referada i tome slično) neometano radile. S obzirom da se studenti nisu borili protiv nastave, nego za ideju besplatnog obrazovanja, u tih 35 dana organizirano je niz alternativnih predavanja, projekcija filmova, književnih susreta, koncerata, radionica i predstava. Uz studente su stali brojni profesori, djelatnici u kulturi i javne ličnosti, koji su, potpisujući otvoreno pismo javnosti, jasno dali do znanja koliku težinu i važnost ima ideja za koju se zalažu studenti Filozofskog fakulteta i njihove kolege širom države.

Rezultati su...

Studentski pokret na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potakao je i stvaranje "Akademske solidarnosti" – odnosno grupe profesora i akademskih djelatnika koji su proljeće 2011. osnovali istoimeni sindikat čiji broj članova i dalje raste. Stvaranjem tog sindikata ujedno je i spriječeno donošenje spornog zakona o visokom obrazovanju. Između ostalog, blokadna iskustva studenti su pretočili u "Blokadnu kuharicu", priručnik koji je tiskan 2010. i koji je vrlo brzo preveden na engleski i njemački jezik, s kojim su se dosad, na organiziranim predavanjima, mogli susreti mnogi studenti u regiji.

Još od prve blokade, nakon javnog istupa i podržavanja prosvjeda seljaka, studenti Filozofskog fakulteta počeli sve više brinuti o društvenoj problematici, te na razne načine pokušavali ukazivati na korumpiranost, povredu radničkih i ljudskih prava. Najbolji primjeri za to su prosvjedi seljaka, mljekara, radnica modne kuće Kamensko, borba za zagrebačku Varšavsku ulicu i tome slično. Iz svega proizlazi da je studentski pokret, nastao isključivo s ciljem borbe za besplatno obrazovanje i interes studenata, zapravo imao mnogo širi značaj. Studenti su svojom pobunom pozvali na borbu za cjelokupno javno dobro, na zaštitu radničkih prava i borbu protiv, svima očite, koalicije režimskih sindikata, poslodavaca i političkih struktura.

Val prosvjeda od 2008. naovamo u Hrvatskoj je tako aktualizirao neke, u 90-ima prešućivane teme o obrazovanju, upoznao širu javnost s pojmovima direktne demokracije i direktonodemokratskog odlučivanja, te otvorio borbe na više polja. Ta borba, vođena krilaticom "Jedan svijet, jedna borba – obrazovanje nije na prodaju" nastavlja se i dalje bez obzira koja će politička opcija činiti većinu na Markovu trgu.

Franka Gulin, studentica, Filozofski fakultet Zagreb