E-espresso

Siromaštvo, obrazovanje i kazna

12.08.2015

2013. američki Državni centar za obrazovnu statistiku dobio je podatke da je čak 51 % američkih đaka iz siromašnih porodica. Kako se takvo stanje odražava na učenike i nastavnike ali i na samo obrazovanje? U ovom tekstu Merime Dervišić saznajte kako nastavnici svojim pristupom siromašnim i/ili introvertnim učenicima obrazovanje mogu učiniti pravednijim i boljim.

Siromaštvo i obrazovanje

Da li znate da je prema podacima američkog Državnog centra za obrazovnu statistiku iz 2013. godine, više od 51 % američkih đaka bilo siromašno, te da su u 40 od 50 država članica đaci iz porodica sa niskim primanjima činili 40 % od ukupnog broja djece koja pohađa državne škole? Ovaj broj, po svemu sudeći, raste. Huffington Post nam donosi članak autora Seana Sladea, direktora Whole Child inicijative, koja za cilj ima skrenuti fokus obrazovnih ciljeva sa usko definiranog akademskog napretka na dugoročni razvoj i napredak djece. U članku objašnjava na koji način siromaštvo utječe na obrazovanje te kako trenutni sistem, umjesto da pokuša iskorijeniti siromaštvo, ustvari ga samo produbljuje. Škole koje se nalaze u područjima gdje su socioekonomski uvjeti loši ne finansiraju se kao one u gdje su ti uvjeti bolji; u njima se hronični problemi pokušavaju riješiti hroničnim odsustvom resursa. I iako su zaposlenici/e ovih škola jako angažirani/e, vrijedni/e i motivirani/e, često im nedostaje iskustvo, potpora i politička moć. Drugim riječima, on smatra da, ukoliko ste rođeni siromašni, velike su šanse da ćete i ostati siromašni. Mnoge se zajednice već decenijama bore protiv siromaštva, ali je u mnogima siromaštvo došlo ne tako davno, na neočekivan i brz način. Autor smatra da se protiv siromaštva treba boriti tako da se uspostavi jaka suradnja među različitim sektorima, kao i promjenom formule na osnovu koje se škole finansiraju. Bitno je da centrom svake naše diskusije o edukativnoj politici bude činjenica da je sistem zasnovan na nejednakosti. On predlaže četiri strategije na osnovu kojih bi se američki obrazovni sistem mogao obračunati sa ovim problemom i zaključuje: Siromaštvo utječe na obrazovni sistem, ekonomiju, našu budućnost; ono postaje normom i čini se da se mi ne želimo suočiti s njim. Mi imamo oružje da ga pobijedimo, imamo ga već pola stoljeća, samo nam je potrebna odlučnost da mu se suprotstavimo.

Originalni tekst pročitajte ovdje.

O siromaštvu smo mogli/e čitati i na portalu Atlantic.com:

Možemo li poboljšati obrazovni sistem a da se prethodno ne obračunamo sa problemom siromaštva?

Kratko i jasno: možemo i moramo! Ovako je napisala dr. Pamela Cantor, koja je na čelu nevladine organizacije koja se bavi posljedicama stresa izazvanim siromaštvom. Ovaj kratki članak na portalu Atlantic govori o iskustvu koje je Pamela, inače dječija psihologinja, imala radeći sa djecom koja odrastaju u siromaštvu. Ova su djeca prošla kroz iskustvo gubitka, nebrige i drugih teškoća, ali bez obzira na njihovo iskustvo, posljedice su slične za sve: postala su nepovjerljiva, razdražljiva i rastrzana. Škole se moraju organizirati tako da se mogu nositi sa ovim problemima, kaže ona. Ne možemo riješiti problem siromaštva niti izbjeći druge negativne događaje u životima djece, ali možemo popraviti utjecaj koji stres može imati na njihov mozak, koji se razvija. Moramo obrazovati nastavnike i nastavnice kako da se nose sa ovim problemima.

Originalni tekst: Fixing Urban Schools Without Fixing Poverty Is Possible

 

Kako ocjena iz aktivnosti kažnjava tihe učenike/ice

Edukatorice Emily J. Klein and Meg Riordan zalažu se za to da nastavnici/e u sistem ocjenjivanja ne uključuju stavke kao što su aktivnost, trud niti pravovremenost. U članku koji donosi portal quietrev.com (preporučujemo da ga posjetite, posebice ukoliko se smatrate introvertnom osobom i zbog toga nailazite na poteškoće u svakodnevnom životu), možemo pročitati zbog čega se one zalažu da ocjena bude ogledalo onoga što smo naučili i ničega drugog: zamislite da imamo dva đaka koja imaju rezultat 80 % od najveće ocjene na kraju godine. U idealnom slučaju, ta ocjena treba pokazati koliko je neki đak razumio, odnosno koliko nije razumio nastavni sadržaj. Također govori o njegovoj sposobnosti i vještinama. Šta se desi kada 25 % te ocjene otpada na aktivnost na času? Osoba A je možda imala rezultat od 90 % na finalnom ispitu na kojem se testira znanje i vještine. Ili je možda imala 65, ali je bila aktivna i zbog toga ima bolju ocjenu.

Kada je ocjena kombinacija dokaza o učenju i aktivnosti na času, njeno je značenje iskrivljeno, ne samo za đake, nego i za nastavnike/ce, kao i visokoobrazovne ustanove. Ukoliko su ocjene ogledalo uspjeha, na koji ćemo način moći jasno interpretirati ocjenu koja uključuje i aktivnost i uspjeh?

Princip aktivnosti na času, naime, mahom nagrađuje učenike/ce koji/e su aktivni/e komunikatori/ce. Ponekad se u obzir uzima i nastavnička percepcija o njihovom ponašanju – jer ono može pomoći u vođenju časa i uspostavljanju balansa kada su u pitanju đaci koji imaju poteškoća u savladavanju gradiva (ukoliko su aktivni/e na času, njihova ocjena neće biti tako loša). Međutim, ono što je za slabije đake prednost, za introvertne je barijera, jer se njihova povučenost može interpretirati kao nezainteresiranost ili neznanje.

Ovakav tradicionalni pristup kažnjava tihe, introvertne učenike/ce koji/e možda slušaju i stvaraju prostor za razmišljanje. Međutim, ukoliko u ocjenjivanju razdvojimo znanje od aktivnosti, nastavnicima i nastavnicama dajemo mogućnost da učionicu učine mjestom gdje će slušanje biti jednako vrijedno kao govor i gdje će ocjena imati jasno značenje i njima i đacima, ali i njihovim porodicama.

Originalni tekst: The Key to School Change: Getting Comfortable With Discomfort

Prevela i prilagodila: Merima Dervišić

Fotografija preuzeta sa: huffingtonpost.com

 

Saznajte još vijesti iz svijeta vezanih za obrazovanje:

Od video igre, preko šume do odgovornosti

O inovativnim biznisima, ženama i roditeljstvu

Školegijum redakcija