Žohar u žitu 39

Žuži u novoj školi!

05.09.2015

Poslije ljetne pauze, Žuži je opet u Školegijumu. Za sve kojima je pauza bila preduga – dupla doza.

Razglednica s mora

Prilijepljena sam uz prozor auta. Vrata su, naravno, zaključana, da slučajno ne bih ispala. Moram prva vidjeti more. Eno more!

Proizvodim zvuk uzbuđenosti koji se poklapa sa dizanjem ramena i spuštanjem glave između ramena. Malo se i naježim. U tom trenutku, u autu se vozi tročlana sretno naježena porodica, tri torbe, frižider, frižider za plažu, ležaljke, ilegalno prenesena hrana, voda, toalet papir, čačkalice i puno ostalih neophodnih stvari.

Podaca, ponedjeljak, 20.7.2015. Tata je preko agencije iznajmio apartman uz plažu s balkonom i pogledom na more, za nevjerovatno nisku cijenu. Gospođa koja izdaje apartmane je rekla da je sačekamo ispred prodavnice koja je na magistralnoj cesti.

Tata parkira auto. Izlazim i udišem miris mora i borovih iglica (malo i znoja i ribe, ali ne smeta u ovakvoj kombinaciji). Na parkingu nema mjesta, ali se niko ne nervira. Svakome se auti cvrlje na suncu, ali nikome to ne smeta. Svi su na moru.

Prošlo je pola sata. Tročlana porodica stoji u ćošku u kojem je hlad i polako se počinje nervirati, jer ne dobiva informacije o tome gdje je apartman.

Prošlo je sat vremena i na tatinu treću poruku u kojoj piše da mu kaže adresu apartmana, gazdarica odgovara Eto ta kuća, odmah iza Studenca.

Baš i ne razumijem situaciju. Kako je moguće da je kuća uz more udaljena 200 metara od mora, i to zračnom linijom?! A dobro. Bilo je i gorih stvari. Eno balkoni. Ako ništa, imat ćemo lijep pogled. Tješim se. Neću da mi se raspoloženje pokvari.

Ispred ulaza je sto i za njim sjedi gazdarica i neki ljudi. Odmah ispred je prepun parking.

Evo, vi ste odmah ovdje,govori baba, gazdarica, gospođa koja želi pokvariti ljetovanje. Ustaje i gega se do vrata. Ulazi u veliki hodnik, ali odmah skreće desno. Otvara vrata i ulazi u sobu. Evo, ovdje ste vi.

Ne vidim na šta pokazuje, ali već vidim da nešto ne valja, jer kako je moguće da apartman sa pogledom na more bude u prizemlju?!

Ulazim u sobu prosječne veličine, ali duplo višeg plafona. Na vrhu je nekoliko prozora pa je sve tamno. Betonski pod i na njemu prostrto nekoliko prostirki. U centru plastični sto sa jednom stolicom. Tri kreveta sa posteljinom koja izgleda ižvakano. Plastični stolić, na njemu nešto drveno, a na tome jedna plahta. Soba miriše na ustajalost, znoj, cigarete i na još mirisa koje nisam mogla prepoznati.

Baba se izvinjava i kaže da mora da uzme stvari iz frižidera, jer je tu držala neku svoju hranu. Na onaj plastični sto iz frižidera, koji se jedva može otvoriti od stola, vadi razne tegle, zdjele, salame, kečape... Pogleda me i kaže da to nosim. Buljim u nju. Hajde, nemam cijeli dan!

Naredam nekoliko zdjela jednu na drugu i uzmem ih. Dotaknem nešto hladno i sluzavo. Glava me počne žigati i onaj sendvič što sam pojela prije nekoliko sati se digne sve do grla.

Nasmiješim se i pitam gdje da nosim ovo što držim. Samo pravo kroz hodnik, prva vrata lijevo.

Škrgućem zubima. Izlazim u hodnik. Posljednja zdjela je otvorena i u njoj se nalazi nešto pojma nemam šta. Jedino što znam je da imam snažan nagon da pljunem u to. Stresem se.

Iz hodnika ulazim u drugi apartman. Ljudi unutra sjede i iznenađeno me pogledaju. Vidim vrata lijevo. Shvatim da su ovi ljudi još u goroj situaciji! Nekakva tinejdžerica im mora prolaziti kroz apartman da bi uslužila babu gazdaricu!

Sve sam prenijela i vratila se u apartman. Mama sjedi na stolici i bulji u pod. Vjerovatno gleda mrave koji šetaju. Tata ulazi spolja i zatvara vrata.

Plače mi se. Poraženo sjednem na jedan od kreveta i propadnem. Mama i tata me pogledaju i onda se počnu svađati.

Krive jedno drugo. I dalje mi se plače.

Čitavu vječnost silazimo do plaže. Tročlana, smrknuta porodica.

Brzo skidam šorc i majicu i ulazim u more. Plivam. Zaronim. Plačem i drago mi je što niko ne može razlikovati suze od kapljica mora. Pogledam prema mami i tati. Sjede jedno do drugog i pričaju. Tata ustaje i odlazi. Mama me pogleda i kimne glavom, odmahne i nasmije se. Kao da mi kaže da je sve uredu.

Izlazim i pitam je šta je bilo. Tata je otišao tražiti drugi apartman.

Za manje od pola sata, on se vratio i pokazao prstom na zgradicu uz more. Tu je naš novi apartman, a eno i naš balkon. Nije puno skuplje od one rupe.

Za manje od pola sata, preselili smo se u pravi apartman.

Po drugi put idemo na plažu i pričamo. Ne vjerujemo šta se desilo. Zbijamo šale. Otpuhujemo. Smijemo se. Neka odmor počne.

 

Kuća u sobi 7

Krevet iznad mene – djevojka iz Zimbabwea

Krevet ispred – djevojka  iz Grčke

Krevet na krevetu iznad kreveta ispred – djevojka iz Italije

I to je soba 7, na drugom spratu, u jednoj od tri rezidencije u Koležu ujedinjenog svijeta u Mostaru.

Došla sam kući.

&

Svaki UWC učenik ima svog tutora. To je osoba koja se brine o tebi. Moj tutor je R, profesor matematike iz Bolivije.

Tata, mama i ja sjedimo ispred njega i pričamo. Ja sam sva znojna i svi su osjećaji pomiješani. Prvi dan u Mostaru. Za pola sata, mama i tata me ostavljaju u potpuno nepoznatom svijetu.

Dok nisam upoznala R-ja, mislila sam da su svi profesori matematike babaroge (bez uvrede, bivši profesori matematike). Smije se i pojašnjava neke bitne stvari. Ja se smijem i kažem da me se ne stidi ako test iz matematike ne uradim dobro. I on se ponovo smije i kaže da je sasvim normalno da ljudi imaju drugačije interese. Nije matematika svima bitna. Mogla sam ga zagrliti u tom trenutku. Napokon neko ko me razumije!

Tata pita R-ja za mail i mobitel. R to piše i još jednom se predstavlja. Tata se smije i (naravno, ljubazno, kroz šalu, ali je opet ispalo tata šta to radiš, daj šuti) pita R-ja da li je on ubio Che Guevaru. Mama i ja buljimo u tatu, R je zatečen ali se počne smijati i naravno kaže da nije...

Gledajte, ostale škole u BiH nas baš ne vole, jer im uzimamo najbolje učenike. Svi znaju da su u UWC-u najbolji učenici. Pa samo pogledajte to tako – iz svih tih država, koliko ih imamo, 59, dolaze najpametnija i najaktivnija djeca. Da, svi su oni bili najbolji u svojim školama, ali su sada svi zajedno i oni najbolji postaju osrednji, ili oni najgori. Naravno, to ne znači da su manje vrijedni, ali... Znate na šta mislim. Žuži, normalno je da će te uhvatiti kriza, jer ćeš vidjeti naizgled bolje učenike od sebe. Možda će stvarno i biti bolji, ali se to uvijek može promijeniti. Čime? Samo radom, ustrajnošću i predanošću, a ti to možeš.

&

Sjedim između djevojke iz Norveške i djevojke iz Myanmara. Potpuno su različite. Norveška je u BiH bogata i može da kupuje cigarete, jer su jeftine i može častiti deset ljudi, jer u BiH deset čajeva košta kao jedan u Norveškoj. U Norveškoj nije pušila. Ustvari, jeste, ali kad je imala deset godina. Onda je prestala, jer joj džeparac nije bio toliki, ali dobro. Sad može ponovo početi.

Bira predmete i već zna šta koji predstavlja, jer je tako slično i u Norveškoj. Već je bila na konferencijama Modela ujedinjenih naroda i išla na Engleski A HL LIT (što znači da je umjesto maternjeg imala engleski na visokom nivou, proučava literaturu, jer to je najteže a mogu izdržat samo najbolji). Priča i francuski i umjesto šest predmeta ima sedam i umjesto tri predmeta na visokom nivou ima četiri.

Piše najbolje priče, ima najbolje prijatelje, ima čudnu frizuru, već je popila dva litra rakije otkad je došla, već ima momka...

Nasmijem se i zagrlim je iako u mislima gorim od ljubomore. Nije fer! Ona je mogla birati kako odrastati i sad je došla potpuno pripremljena i puna samopouzdanja!

Myanmar s druge strane sjedi i u ruci kotrlja tri marke. Tri marke za čaj. Preskupo! Kaže da bi u Myanmaru sa sto maraka mogla živjeti mjesec dana.

Sjedim između, i sa sjevera me stišće Norveška svim silama, a na jugoistoku mi Myanmar malo izmiče koliko se god htjela s njom družiti.

 

&

Mislila sam da ću se potpuno promijeniti.

Zamišljala sam: dolazim u školu u lijepoj odjeći, namirisana, lijepa, sa lijepom frizurom. Pozdravim se s mamom i tatom i krenem u rezidenciju. Pošto ne znam put, vodi me neki momak s druge godine (maturant). On je prelijep, visok, voli Harryja Pottera i ima britanski naglasak, bori se za ljudska prava i predmet na visokom nivou mu je teatar. Dok pričam, osjetim kako me gleda i smije se. To je ljubav na prvi pogled. U nekoliko dana upoznam najbolje prijatelje, družim se sa svima, uvijek sam lijepa, namirisana, imam sve sedmice (IB sistem – najniža ocjena 1 – najviša 7)...

Do sada se desilo: dolazim u školu u lijepoj odjeći, ali se na majici ispod pazuha vidi mrlja od znoja. Malo smrdim. Odmah ispod nosa imam veliku zagnojenu bubuljicu koja je toliko zagnojena da je bijela, ali ne toliko da se može istisnuti. Osjećam se ogavno. Znojim se koliko se bojim. Vruće mi je, ali su mi dlanovi hladni. Uzbuđena sam. Smijem se, ali mi se plače. Neka djevojka dođe i odvede mamu, tatu i mene u rezidenciju. Pozdravim se s mamom i tatom i eto...

Od tada se dešavaju divne stvari, ali nisam upoznala savršenog momka ni prijatelje. Imam prijatelje, ali ništa posebno i nekog s kim bih mogla pričati o svemu.

Ali, tek sam sedam dana tu i škola još uvijek nije počela. I dalje sam stara Žuži, ali mogu ja ovo. Ovo je ono što sam željela.

 

Poljubi Zeku i bježi, budalo

Dok nisam došla u Mostar, mislila sam da je posao tinejdžerke da sjedi pogrbljena s telefonom u ruci i da je sramota igrati neke igre.

Ali, UWC je nešto drugo. Skoro dvjesto djece vrišti ispod Starog mosta i pleše, prati četvero koji stoje na vrhu. Kad je to gotovo, prave se mali krugovi i igraju se igre upoznavanja. Svi se smiju, pričaju jedni s drugima.

Za igru Poljubi zeku nikad prije nisam čula. Drugi razredi (drugi razredi – maturanti – prvi razredi – treći) ne žele objasniti, jer je zanimljivije ako neko ne zna.

Dvadesetak nas stoji u krugu. Grčka do mene drži zamišljenog zeku u rukama i kaže da ga ljubi u lakat i poljubi zrak pa zeku preda meni. Ja poljubim zeku u kapak i predam ga Pakistanu. Kad je krug završen, počinje prava igra. Gdje si poljubio zeku, trebaš poljubiti osobu s lijeve strane.

I tako, Grčka me je poljubila u lakat, a ja Pakistan u kapak.

Preko puta mene stoji Austrija, a do nje Hong Kong. Obje države su momci i kad je Austrija trebala poljubiti usne Hong Konga, nijedan se nije bunio. Samo su se poljubili!

Po koledžu kruže glasine da tu niko nije 100% hetero. Sviđa mi se ta ideja. Ovdje je sve tako... Onako kako treba biti! Došla sam kući.

 

&

Priča o nečemu što se svakome može desiti, a svi misle da se dešava samo u filmovima.

Sjedim na klupi. Leđa su ispravljena i vjerovatno su mi malo usne napućene. Čitam. Knjiga je zanimljiva i imam još malo da završim, ali radim dvije stvari odjednom. Cesta je puna lijepih momaka. A ja želim da imam momka. Vrijeme je da ga imam. U filmovima najbolje ljubavne priče započinju tako što momak djevojci priđe dok ona čita, on je pita šta čita, ispadne da je to njegova najdraža knjiga, odu na kafu, za mjesec dana se usele zajedno, kupe psa, vole se, posvađaju se, pomire se, vjenčaju se i žive zauvijek sretno.

Leđa me bole. Ma ne mogu više. Zatvorim knjigu i dok je ostavljam u torbu vidim noge ispred sebe. Pogledam gore i vidim muškarca. Ima četrdesetak godina. Smješka se.

Tako lijepa djevojka, mora da si odavde! – Molim? Ne. Ovo nije ono što sam htjela. Smješka se. Odlazi budalo.

Uživo se stidljivo osmjehujem i sliježem ramenima, govorim da jesam odavde i zahvaljujem se. Šuti budalo! Prestani se smijati! Gledaj, ti navijaš za djevojke koje se znaju odbraniti, nemoj podsticati ovo.

Ne znam šta više priča. Malo mi se nesvijesti. Samo vidim njegov smiješak i čujem komplimente. Želim pobjeći, ali najdalje što sam se pomaknula je što sam ustala. Ljudi prolaze pored. Niko ne zna šta se dešava. Sve vjerovatno izgleda kao obični razgovor gdje objašnjavam turistu gdje se nalazi Stari most.

Vidim dvoje ljudi iz škole. I oni mene vide i mahnu mi. Ja se nasmijem, Njemu kažem da moram ići. Nasmijem se i kažem doviđenja. Budalo!

Hodam prema žoharima, ali mi koljena klecaju. Njih dvoje sjede na klupi. Odmah sjednem između njih. I dalje se smijem i kažem da nije bilo ništa, jer oni ne pitaju ko je bio ono, jer se ja ponašam sasvim normalno!

Ispod oka pogledam prema mjestu gdje sam prije bila i vidim Njega. Gleda me i smješka se.

Uzmem jabuku od žohara i jedem. Tad žohar pita ko je On. Nabrzinu ispričam sve i oni ne vjeruju. Na prvu ruže mene što sam nastavila pričati s njim. Tiho vrištim onu poznatu rečenicu da žrtva nikad nije kriva.

Naravno da nije, Žuži! Ali vidi, ako ti sjedneš sama na najudaljeniju klupu u parku – izložena si i niko ti ne može pomoći. Ako si u centru događanja, uvijek možeš vrištati, pobjeći, uvijek moraš nešto uraditi. Moraš naučiti ne biti dobra prema svima!

On prolazi pored i pogleda me. Nasmije se i kaže prijatno. Ja se ne nasmijem. Otišao je.

Sutradan stojim uz žohare. Stalno u masi tražim taj jezivi smiješak. Hvala Svemiru, nema ga. Ali, vidim ga na svakom muškarcu. Bojim se otići sama u WC. Ne želim da me iko ostavlja samu.

Pa kako je tek ljudima kojima se stvarno nešto desilo?

Više se ne bojim. Neću mu to dozvoliti. Drago mi je da se to desilo. Oprezna sam.

Nikad nije kriva žrtva, ali se moraju poduzeti neke mjere opreznosti, jer su budale na svakom koraku i sve ih privlači, pogotovo ranjiva stvorenja. Ja sam mislila da nisam takva, ali jesam. Bila, makar prije.

Sada se nadam da više nisam.

 

Nostalgija za ogavnim oblozima

Nedjelja. Navijam sat u 7 ujutro i osjećam se kao da bih mogla trčati maraton. Prvi put jedva čekam u školu. Za manje od sedam sati ću se probuditi i krenuti u novu školu. Nove avanture će početi! Promijenit ću svijet!!

Budim se. Nije sedam sati, jer je mrak. Boli me stomak. Stopala i dlanovi su mi ledeni. Dva sata ujutro. Trčim u kupatilo i povraćam. Hladno mi je. Trese me groznica.

Ne. Ovo se ne može dešavati. Prvi razlog: Ja ne povraćam! Drugi razlog: Zadnji put kad sam povraćala, mama je bila tu, a sad sam sama. Treći razlog: Sutra je škola! Ne mogu se sad razboljeti!

Vraćam se u krevet. Tresem se. Skupim se što više i tako pokušavam zaustaviti bol u stomaku. Skupljam oči, pa ih pritišćem rukama kao da će mi to pomoći da brže zaspim. Ne ide. Znojim se. Hladno mi je. Pokrijem se. Vruće mi je. Tresem se. Hoću mamu. Mama bi sad znala šta treba raditi.

Prevrćem se i zadnji put kad pogledam na mobitel je pola četiri.

Osjetim snažan udarac u stomak, neki čvor u grlu. Skačem iz kreveta i pokušavam ne povratiti dok trčim prema kupatilu, ali se ne uspijevam zaustaviti.

Osjetim da plačem dok povraćam. Niko nije tu da mi pomogne. Kad bi bio, otjerala bih ga, jer neću da me iko ovakvu gleda. Ali, to ne poništava činjenicu da mi neko treba.

Gorki okus u ustima, izgrebano grlo, crvene oči. Komadi paradajza u lavabou, jer nisam stigla do šolje. Okrenem se i vidim put kojim sam došla. Da su Ivica i Marica povraćali kad su se izgubili u šumi, uopšte se ne bi izgubili.

Tresem se i malo mi se nesvijesti. Prvo čistim lavabo, pa onda pod. Osjetim kiselinu u grlu kad osjetim miris povraćotine. Jedva se zaustavim da ponovo ne povratim.

U sobi sam u pola pet. Sjedim na krevetu. Potpuno sam budna. Pospana sam, ali ne mogu spavati.

Sljedeća dva sata provedem buljeći u mobitel, jer sam previše umorna da bih spavala i jer me je previše strah da ću ponovo povraćati.

Samo želim kući. Neću ovo. Mrzim sebe i svoj glupi probavni sistem! Mrzim paradajz i to što je kupatilo daleko od sobe!

Ujutro nemam apetita, ali imam podočnjake. Hladno mi je, pa donosim najgluplju odluku u životu: oblačim farmerke, majicu dugih rukava i starke.

Osam sati, prvi čas. Slušam profesoricu, ali samo gledam na sat i brojim minute do kraja časa. Grizem jezik u nadi da će me to spriječiti od povraćanja. Vruće je. U Mostaru je skoro četrdeset stepeni i u osam ujutro. Znojim se i muka mi je. Čas završava i trčim/teturam do WC-a. Da sam zdrava, divila bih se školi što ima unisex WC, ali ovako samo trčim ka šolji i povraćam. Nisam imala problema u tome, jer mi je nagon za povraćanje povećao ostatak nečijeg govneta u šolji.

Svi mi govore da idem nazad u krevet. Neću. Od medicinskog brata dobijem lijek, na časovima ne budem svoja nego samo sjedim i izgledam nezainteresovano, jedva dolazim kući u 14h, bacam se na krevet i budim u 18h.

Imam temperaturu. Nemam snage. Nema mame da mi stavi one ogavne obloge od sirćeta na noge. Ponovo zaspim. Budim se i na krevetu nađem tri poruke:

 

1. Ćao Žuži,

Evo samo mala poruka da se ti osjećaš malo bolje. Rezidencija nije ista bez tvog osmijeha! Nadam se da će ti moje super-crtanje pomoći

P.S. Ako ti ikako mogu pomoći, zovi, ili samo pošalji poruku na FB-u (crtež sunca, livade i cvjetića – razina: dijete iz drugog osnovne)

2. Brzo mi ozdravi! Volim te

P.S. Čim ozdraviš, idemo gledati Harry Potter maraton

3. Žuži, nisam baš dobar u bilo kakvoj umjetnosti, ali ti si divna i molim te, molim te, ozdravi što prije.

 

Buljim u papiriće i ponovo osjetim čvor u grlu, ali samo onaj ugodni, kad osjetiš da si prihvaćena i da te ljudi vole, pa ti se plače.

Škola ima zaposlenog medicinskog brata koji radi do dva popodne. Nakon toga ga mogu kontaktirati samo profesori ili skrbnici. To nije važilo za mene. Moja cimerka – koja mi je donijela grožđe i tops i napravila čaj, odmah mu je poslala mail, jer nije mogla čekati druge da to urade. Druga cimerka mi je otišla kupiti supicu u kesici, jer je čula da koliko god to bilo nezdravo, zdravo je jer je puno slano, pa ima efekat kao infuzija. Treća cimerka je samo skakutala oko mene izgubljeno, jer se toliko bojala da mi ne bude gore.

Nesvijesti mi se, spava mi se, hladno mi je, vruće mi je, osjećam se fuj, ali sretno jer oko mene sjede ljudi o kojima ne znam skoro ništa, a ni oni o meni, ali se brinu o meni kao da sam im sve u životu. Kućna mama za tu noć, profesorica ekologije, dolazi i grli me i ja malo plačem, jer me podsjeća na mamu. Ona me grli i priča kako se ona osjećala kad se prvi put razboljela i bila daleko od mame. Ohrabruje me, trlja mi leđa, stišće ruke. Svoju zamjensku mamu molim da idem u školu. Ne dozvoljava mi. Odmah piše mail ostalim profesorima da neću doći u školu. Moram se naspavati.

Dolazi medicinski brat i nasmijava me. Daje mi tabletice za imunitet i protiv temperature. Svi me paze.

Tu večer se budim samo dva puta: u 2:20 i 8:20, jer sam tad trebala popiti tablete. Pravo se budim oko pola jedan popodne. Pravim supicu, polako šetam po praznoj rezidenciji, kad čujem kucanje na vratima. Neki čovjek. Pošiljka za mene iz školske kantine. Poslali su mi ručak!

Ponovo se vraćam u krevet i spavam. Budim se i osjećam bolje. Ponovo spavam i osjećam se još bolje. Silazim na večeru i svi mi plješću kad uđem u dnevni boravak. Aaaah živa je!!!

Foto: E. Kurtović

Žuži Žo