Zašto je bitno učiti o menstruaciji?

Kad porastem biću žena

07.09.2015

Ako priznamo djevojčicama da je menstruacija prirodna stvar, nije li prirodno da im budu omogućeni normalni uslovi za život sa prirodnom stvari? Ako škola i obrazovni sistem prešućuju biološke procese, s kakvim sve problemima će se susresti djevojčice?

Globalno broj djevojčica u formalnom obrazovanju opada u višim razredima. Nakon što dobiju menstruaciju, djevojčice se smatraju ženama – odlazak u školu više ne predstavlja mogućnost obrazovanja i ličnog rasta, već se vidi kao prijetnja za gubitak njihove, a samim tim i porodične, časti.

Sa ciljem povećanja broja djevojčica koje bi u ruralnim sredinama u Africi išle u školu, FemCare, kompanija koja se bavi proizvodnjom Always uložaka i Tampax tampona, odlučila je pokrenuti projekat besplatnog davanja uložaka. (Do tada je većina djevojčica koristila stare krpe, i tokom menstruacije nisu odlazile u školu iz straha da će krpe procuriti i da će zbog toga biti stigmatizirane.) Međutim, samo posjedovanje uložaka nije bilo dovoljno. Djevojčice su još uvijek izostajale iz škole – trebalo im je mjesto gdje se mogu presvući. Nakon izgradnje toaleta sa tekućom vodom, djevojčice su i dalje izostajale. FemCare je onda shvatio da postoje i kulturološki tabui o menstrualnoj krvi, tako da su bile potrebne i posebne kante za otpad (neke od kojih su omogućavale spaljivanje uložaka). Broj djevojčica u školama se povećao, no kako autori knjige Pola Neba, iz koje je ovaj primjer posuđen, zaključuju – projekat je bio mnogo skuplji i kompleksniji nego što je FemCare originalno planirao. Menstruacija ne predstavlja samo logističku prepreku u obrazovanju, već može služiti i kao prilično dobar indikator o kulturološkim stavovima prema ženama generalno.

Ja sam prvi put dobila menstruaciju sa 12 godina. Na početku šestog razreda išli smo na razredni izlet. Cijeli dan me je bolio stomak, i kada sam došla kući na gaćicama sam zatekla krvavu mrlju. Mama i tata su bitan dio mog obrazovanja preuzeli na sebe još prije toga, tako da sam znala šta mi se i zašto dešava, s biološkog aspekta. Nisam bila zbunjena, znala sam da ne umirem, i da će proći za nekoliko dana. Svejedno sam plakala. Nije mi se sviđala ideja da će me od tada, pa do kraja života (mama i tata još nisu bili došli do objašnjavanja menopauze) svaki mjesec boljeti stomak, da neću moći na bazen kada hoću (hvala Teen magazinu na ovoj gluposti), da neću smjeti jesti sladoled (hvala komšinici sa prvog sprata), da sam sada odjednom žena (hvala dobronamjernoj ženskoj rodbini) i da mogu imati djecu (hvala, mama i tata, na prekomjernoj iskrenosti). Sve u svemu, dvanaestogodišnjoj Marini apsolutno ništa u imanju menstruacije nije djelovalo privlačno. Bila sam očajna, dok mi najbolja drugarica nije objasnila da ona sa menstruacijom devera već skoro godinu dana. Ja nisam primijetila da je drugačija – još uvijek je bila blesava, još uvijek je voljela Nutellu, još uvijek se smijala istim vicevima i čitala Harryja Pottera. Dunja je imala menstruaciju, a nije bila žena. Ako može ona ostati ista, mogu i ja. I tu smo se menstruacija i ja počele privikavati jedna na drugu. Polako. Još uvijek smo na Vi, ali se sa Ibuprofenima i sladoledom jednom mjesečno podnosimo.

Osim emocionalnog haosa koji je u meni menstuacija izazvala, postojala je i manje strašna, ali podjednako bitna, praktična strana. Sa 12 godina sam trećinu svoga dana provodila u školi, četvrtinu u muzičkoj. U školskim WC-ima smo imale čučavce sa vodokotlićima promjenjive naravi. Nismo imale toalet papir. Nismo imale sapun. I nismo imale kante za otpatke. U muzičkoj nije bilo puno bolje. Situacija sa WC-ima je pred dvanaestogodišnju mene postavila niz fundamentalnih pitanja. Prvo, kako držati dah dovoljno dugo da se skinem, zamijenim uložak, i obučem, jer, realno, u WC-ima se nije moglo disati od smrada? Kako da to sve izvedem bez da igdje išta spustim, i bilo šta dotaknem? Šta sa prljavim uloškom? Može se staviti u kesicu u ruksak, ali jedini način da se ne nosi kroz školu je da se ruksak ponese u WC. Ali, ako se u jednačinu osim odjeće, maramica i uloška doda još i ruksak sa 8 kg knjiga, dvanaestogodišnja djevojčica mora imati fleksibilnost Spidermana i snagu Supermana. U srednjoj školi situacija nije bila puno bolja, osim što je sveprisutnost menstruacije, bar među nama curama, malo olakšavala stvari. Uvijek je jedna imala viška uložak, uvijek je jedna imala viška maramica, i čak je bio i jedan WC sa sapunom, i ponekad (u jutarnjoj smjeni) i toalet papirom. A i ja sam se do tada već izvještila – drži maramice među zubima, čisti uložak u džepu, prljavi (umotan, naravno!) privremeno na radijatoru, sve dok drugom rukom držim vrata, jer se većina nije mogla zaključati kako treba.

Na fakultetu, u Engleskoj, prvi put sam se susrela sa kantama za uloške unutar WC kabina. Bilo je i toalet papira. WC se mogao zaključati. I čak su bile postavljene i kvačice na vratima za stvari. Odjednom mijenjanje uloška nije bilo nemoguća misija. Na drugoj godini sam otkrila WC-e u kojima su imali čak i automate za uloške i tampone. Za funtu smo (preskupo) mogle kupiti uložak, ili tampon iz automata. Ako ćemo iskreno, pola vremena su automati bili prazni. Ali bili su tu, i njihovo prisustvo, kao i prisustvo kanti, toalet papira i sapuna bilo je bitno, bilo je jednako prepoznavanju ženske svakodnevnice.

Od dvanaeste godine meni govore da je menstruacija prirodna stvar. Međutim, naš obrazovni sistem tu prirodnu stvar čini neprirodnom, komplikovanom i tegobnom. Reproduktivni organi se ne uče na biologiji do IX razreda osnovne škole, do kada će većina djevojčica već dobiti svoju prvu menstruaciju. Neke od njih će imati roditelje koji će im prijevremeno objasniti šta im se događa i zašto, i iskustvo učiniti manje traumatičnim. Neki dječaci će takođe imati roditelje koji će im to isto objasniti, jer je menstruacija sastavni dio i njihovih života, koliko god se društvo trudilo da oni toga ne budu svjesni. Međutim, odgojni uticaj roditelja nije dovoljan. U društvu u kojem se menstruacija spominje jedino kako bi se žene diskreditovale kao sposobne i racionalne impliciranjem PMS-a, ili kao vrijedne zbog potencijalnog majčinstva, potrebno je više od nekoliko odgovornih roditelja. Reklame pričaju o “onim danima”, tinejdžerski časopisi “one dane” spominju samo kada prepričavaju horor priče o upotrebi tampona, a u časopisima za učenike “onih dana” i nema. Kada bi u čitankama na svakih deset tekstova i pjesama o ratovima i rodnim grudama bio jedan o menstruaciji, prvoj kupovini uložaka, ili kulturno-historijskom kontekstu iz kojeg se naša averzija prema javnom spominjanju i raspravljanju o menstruaciji rodila, možda bi prva menstruacija djevojčicama bila manje emocionalno šokantna.

Što se tiče praktičnog dijela, u budžetima nema para. Feministica u meni bi sada pitala kako ima para za košarkaške lopte, a nema za automate za uloške, ali imam osjećaj da bi pitanje te prirode bilo neproduktivno. Imamo papirne maramice. I drugarice koje imaju uloške. Ali bi bilo super kada bi škole imale bar po jedan toalet sa kantama za otpatke, sapunom za ruke, i možda (čak) nekim vlažnim maramicama.

Prepoznavanje menstruacije kao prirodne i svakidašnje nije bitno samo jer djevojčicama i djevojkama olakšava adolescenciju već i zato što im pomaže da odrastu u žene koje zahtijevaju da njihova iskustva budu viđena i validirana, koje očekuju da se institucije prilagode njima, umjesto što se one već stoljećima prilagođavaju institucijama. Prva faza nevidljivosti žena u društvu je nevidljivost njihovih iskustava u obrazovanju. Djevojčice ne postaju žene kada dobiju menstruaciju, već kada nauče kako izraziti svoje mišljenje, kako se izboriti za sebe i kako artikulisati svoja iskustva u društvu koje ih čini nevidljivima.

Fotografija preuzeta sa: www.evartha.in

Marina Veličković