Ispisna politika

Izgubljeni u prepisci

08.09.2015

Priču o šesnaestogodišnjaku Samedu iz Zenice, koji je napustio školu jer nema osnovne uslove za školovanje, mogli ste pročitati u 8. broju štampanog Školegijuma i na školegijum.ba u mjesecu martu. Svaki novi septembar nosi iste probleme i za njegovu braću, rad da bi preživjeli ili školovanje. Pomoć u školskom priboru može biti motivacija i vjetar u leđa za Samedovu braću. Samedovu majku Mirsadu Doglod možete kontaktirati na broj telefona 062/576-575, ili putem adrese Stranjani – Dolac 72209. Adresa škole je OŠ Ahmed Muradbegović, 72 209 Stranjani.

< >

Puna sobica kauča

Samed je sada petnaestogodišnjak. Prekinuo je školovanje u šestom razredu. Sa još tri brata i majkom živi u dvije male sobe u potkrovlju s jednim prozorčićem, bez struje. (Otac je sam u prizemlju.) Umjesto ključa i brave koriste kolac koji čuva vrata. Kompjuter i sve ono što bi trebalo biti sastavni dio njihovog odrastanja i obrazovanja, ovoj djeci je nezamislivo pod svijećama. Porodica ide na spavanje kada pada mrak (jedna sobica je puna kauča) a budi se ujutro u pet sati i posvećuje raznim radovima u dvorištu, uobičajenim dnevnim obavezama.

Dvojica Samedove braće, Rifet (predškolsko) i Sadber (ponavlja šesti razred), redovno idu u osnovnu školu. Najmlađi sin Ismir tek naredne godine postaje školarac. Osnovna škola Ahmed Muradbegović u Stranjanima udaljena je nekoliko minuta hoda. Samed je školu napustio po odluci roditelja. Želio sam ići u školu, želim to i sada. Otac mi nije dao, morao sam da radim. Njega škola ne interesuje, nismo mogli da se dogovorimo. Kada sam trebao u školu, uvijek sam morao nešto da mu pomažem (da idemo u šumu, neki poslovi oko kuće i sl.), izostajao sam sa nastave, imao loše ocjene i na kraju napustio školu (do tada sam već dva puta obnovio razred, bilo me sramota).

Sada ima dva posla. Radi na deponiji sa starim željezom ili ide sa ocem u šumu po drva. Prvi posao više voli jer tada zarađeni novac pripadanjemu. Na drugom poslu radi za oca. Otac kada proda drva koja donesemo sav novac ostavi sebi i potroši ga na alkohol i cigarete. Dok je išao u školu, a prije razvoda, potvrđuje ovu priču Samedova majkaMirsada, Samed je bio u stalnom sukobu sa ocem. Novac koji bi sin zaradio, muž je trošio na alkohol i cigarete. Kada ne zaradi ništa tukao ga je i tjerao od kuće. Nakon razvoda braka tražila je pomoć od udruženja Medica Zenica (koje pruža pomoć žrtvama porodičnog nasilja) i Centra za socijalni rad, ali Samed školovanje nije nastavio.Tužbe su se povlačile po ladicama dok dječak nije napunio 15 godina i tu se sve završilo.

Tako se završi svaka slična priča o obaveznom devetogodišnjem obrazovanju. Ovo je, nažalost, samo jedan od primjera koliko je devetogodišnje obrazovanje u BiH obavezno. Pedagogica OŠ Ahmed Muradbegović Šuhreta Pamuk upozorava da u ovoj školi ima još djece koja ne dolaze na nastavu. Nismo imali situaciju da neko izbjegava obavezu da upiše dijete u školu. Odustajanje od školovanja je najprisutnije kada djeca prelaze iz razredne u predmetnu nastavu (to su najčešće djeca koja dolaze iz još udaljenijih sela, koja do petog razreda idu u neku područnu školu). Tada šaljemo pozive roditeljima. Nakon tri neuspjela kontaktiranja šalje se dopis Ministarstvu obrazovanja, koje je nadležno da obezbijedi obavezno besplatno devetogodišnje obrazovanje za svu djecu, te prema pravilu treba da uputi prekršajnu prijavu. Šta uradi Ministarstvo nama nije poznato, povratna informacija ne dolazi, a djeca koja odustanu ne nastavljaju školovanje. U OŠAhmed Muradbegović se nije desio niti jedan pozitvan rasplet. Zanimljivo je da su učenici koji mnogo izostaju u septembru mjesecu prilično redovni jer tada trebaju potvrde o redovnom pohađanju nastave. Te porodice su uglavnom korisnici pomoći Centra za socijalni rad, dječijeg doplatka ili nekog oblika jednokratne pomoći. Kada dobiju tu potvrdu škola prestaje da ih interesuje.

 

Problemi koje škola trenutno ima

Z. D. ima problema od prvog razreda. U školu je upisana bez rodnog lista uz pomoć poznanstva i obećanja majke da će srediti potrebnu dokumentaciju. Sve vrijeme se vodila pod drugim imenom, kao Ferida. Škola je obezbijedila sva potrebna sredstva da se ovaj problem riješi, ali je majka i uz novac nalazila razna opravdanja. Djevojčica je dobila rodni list kada joj je umro djed, kada je porodica trebala svu potrebnu papirologiju da ostvari pravo na penziju. Tada je već bila treći razred. Tokom školovanja Z. je imala veliki broj izostanaka. Vodi borbu i sa ocjenama. U prvom polugodištu ove školske godine imala je 114 opravdanih i dva neopravdana časa. Opravdani časovi se ne nižu u kontinuitetu, nije u pitanju bolest, djevojčica je stalno izostajala po jedan ili dva dana. Nastavnica matematike je obavila razgovor sa Z. i objasnila joj da uz veliki broj izostanaka može da izgubi godinu. Drugo polugodište djevojčica ide redovno u školu.

Učenik sedmog razreda, koji ponavlja godinu, L. M. ima ukupno 445 opravdanih i 10 neopravdanih časova. Dječak živi samo sa ocem. Razlog njegovih izostanaka je, prema mišljenju pedagogice, nesređena porodična situacija i nebriga roditelja. Otac je, za vrijeme njegovog dosadašnjeg devetogodišnjeg školovanja (dječak je ponavljao razrede), samo jednom došao u školu na razgovor (škola je redovno slala pozive) kada se desio problem sa L. i jednim starijim učenikom. Ni pokušaji telefonskog kontaktiranja i razgovora, za pedagogicu nisu bili prijatni jer se za sve probleme koji nastanu otac poziva na nacionalnu osnovu, što se prenijelo i na dijete (škola je gotovo jednonacionalna). Slučaj je prijavljen Centru za socijalni rad.

Z. i L. nisu jedini učenici koji imaju veliki broj opravdano-neopravdanih izostanaka. Ova škola u prvom polugodištu imala je još pet ovakvih učenika. Najveći problem je taj što je vrlo teško ostvariti saradnju sa roditeljima. Sva ta djeca imaju različite porodične probleme, roditelji se razvode, samohrani otac, samohrana majka itd. Roditeljima te djece škola prosto nije prioritet. Za odustajanje od škole navode različite razloge, da nemaju uslove da šalju djecu u školu, da ne mogu obezbijediti udžbenike, sendvič, kartu za autobus i sl. Jedan roditelj je došao, potpisao izjavu da ne može da školuje dijete, a nakon toga vidim ga na stanici sa društvom, cigarete, pivo i sl. Iako socijalni slučajevi dobiju udžbenike, unutar škole se napravi organizacija i za sendvič,Merhamet donira pribor, Ministarstvo prijevoz, ali onda roditelji kažu da nemaju odjeću i obuću. Organizujemo i to, a onda dobijemo informaciju da roditelji prodaju sve to što djeca dobiju. A jedan otac je došao i rekao: neka dođe kazna, odležaću je, u zatvoru barem imam šta da jedem i pijem, a ženi i djeci će ostati taj novac. Djeca plaćaju 10 KM na početku školske godine Zenicatransu za čipove, dok Ministarstvo snosi trošak transporta. Čipove djeca vraćaju po završetku školovanja, te im se vraća uloženih 10 KM. Roditelji nemaju neku posebnu filozofiju, uglavnom se sve svodi na to da nisu u mogućnosti da školuju svoju djecu. Primjer za to je dijete (živi samo sa majkom) koje je do 17. decembra 2014. godine napravilo 180 opravdanih izostanaka (to ni uovom slučaju nisu izostanci u kontinuitetu). Majka donese opravdanje uškolu (nije u pitanju bolest nego briga o majci), da joj treba pomoć dječaka, da je vodi na kontrolu kod doktora i sl. Poslije čujemo od drugih učenika da ovaj dječak ide sa majkom u komšiluk, na sijela, a ne dolazi na nastavu. Kada je upozoren, kao i Z., smanjio se broj izostanaka. Ali, majka ne dolazi u školu i ne reaguje na pozive. Teško je uspostaviti komunikaciju. Moguće je da ti ljudi nemaju školu u svom sistemu vrijednosti. A ako ovakva djeca ipak upišu srednju školu onda samostalno sazrijevaju. Od Ministarstva ne dobijemo povratne informacije, niti se dijete vrati u školu. Prijava se obnavlja svake godine dok dijete ne napuni petnaest godina. 2005. godine smo prošli i seminar o odgovornostima koje imamo na ovom radnom mjestu (da smo dužni prijaviti slučaj ako uočimo da je nad djecom vršeno nasilje). Kada sam na kraju 2010. godine uočila takvu situaciju, nasilje u porodici, i u saradnji sa direktorom odlučila da reagujem (ne zbog kazne, nego da se sve to zaustavi, da se pomogne djetetu) otišla sam u Medicu Zenica po savjet, a oni su me dalje uputili u Centar za socijalni rad. Tamo su mi objasnili da sve to moram prijaviti MUP-u Zenica. Nije mi bilo prijatno, poznavala sam oca tog djeteta, ali sam prijavila slučaj. Rekli su da će doći u školu po podake, ali nikada niko nije došao. To dijete je ubrzo napustilo školu. Kada ga danas pitate šta se desilo, kaže da mu roditelji nisu dali da ide u školu.

Vraćamo se a da nismo Samedu postavili niti jedno pitanje o školi. Njih treba postaviti na drugom mjestu. Prebaciti krivicu samo na roditelje nije dovoljno, a ponekad je i licemjerno.

Samedova mama je odlučna da njena ostala djeca ne napuste školu, ali ona sama ne može protiv običaja, sistema, kulture... Djeca nisu privatna svojina nego opšte dobro. Veće i važnije od poslovnih prostora i građevinskih dozvola kojima se kantonalne i opštinske vlasti najsrčanije bave.

Ines Haskić