Marke i feninzi

Biblioteka na čekanju

12.09.2015

I nakon deset godina, uprkos opštem slaganju o humanoj, pedagoškoj i kulturnoj vrijednosti projekta biblioteke na autobuskoj stanici u Zenici, ideja je još uvijek mrtav crtež na papiru. Razlog je, navodno, novac...

< >

Opis crteža: dvije učionice (mogu biti i jedinstven prostor), kafić (prostor bi prepustili da neko organizuje na nivou školske kantine), garderoba, multimedijalna učionica, sanitarije (prilagođeno i osobama sa invaliditetima), velika sala koju čine pult sa dobrom vizuelnom kontrolom kompletnog prostora i dvije čitaonice; glavna ima 55 čitaoničkih mjesta, 12 mjesta za online pretraživanja, 4 mjesta u zasebnim ustakljenim kabinama (instruktivno i individualno učenje) i police za knjige, dok čitaonica za štampu ima 22 čitaonička mjesta (fotelje i stolice) i podium. Prostor bivšeg restorana je državno vlasništvo. Nalazi se na spratu Autobuske stanice i ima 390,00 m2. Prva komšinica je željeznička stanica. Trenutno je u prilično lošem stanju i zahtijeva temeljitu i opsežnu adaptaciju. Potrebno je: demontirati i porušiti sve postojeće pregrade; zamijeniti komplet podove u svim prostorima; zamijeniti i prilagoditi kompletne instalacije; izgraditi nove pregrade; klimatizirati kompletan prozor i rekonstruisati mreže centralnog grijanja. Prostor bi trebalo opremiti tipskom opremom po izboru korisnika ili donatora.

 

Ovdje niko ne sjedi na podu sa mobitelom ili tabletom u rukama, jer je ovo bosanska stvarnost a ne američka serija. Krezave klupe, mrlje od ulja po peronima, smrad iz auspuha i prljavih kanti za smeće, zadimljene kafane koje neodoljivo podsjećaju na jugoslovenske filmove, ispucane zemljane površine bez ijedne travke – kao neke mape obilježene opušcima... Ono što izmamljuje osmijeh, ili neku iskru zadovoljstva na licima čekača prijevoza je neki slučajni susret, ili dolazak autobusa koji kasni, ili skockani tamnoputi dječak koji zapjeva Halida da bi dobio pola marke, ili dugogodišnji vjerni čuvar stanice, krzneni sumo-borac, koji se oblizuje oko đaka sa načetim užinama. Zarobljeni u sivilu i tjeskobi koje ih okružuju, ne obraćaju pažnju na veliko prljavo staklo iznad natpisa Autobuska stanica Zenica.

Slavica Hrnkaš ne vozi automobil. U čekanjima autobusa za Sarajevo često je posmatrala đake koji se tu ili mrznu lagano obučeni ili dosađuju; puše ili kad imaju novca obilaze kafiće i kladionice. Kako je cijeli svoj radni vijek, kao bibliotekarka, provela sa djecom u nastojanju da odgovori na sve njihove potrebe, i na stanici je odmah uočila sve probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju.

Slavicina fantazija

Mene strašno boli, i sada isto kao i prije deset godina, to što smo mi kao društvo toliko nepravedni prema toj djeci. Nisu ništa manje pametna od djece koja žive neki nazovimo to moderni život u gradu. Iako su vrlo inteligentni, niko im ne pruža šansu da budu dio vremena u kojem žive. Željela sam da ispravim tu njihovu nevidljivost i svima pokažem koliko vrijede. Motivacija više bila je saznanje da mnogi od njih često nemaju nikakvu udobnost ni u svojim vlastitim domovima. Počela sam da zamišljam prostor u kojem bi ti đaci boravili dok čekaju prijevoz. Željela sam da im ponudimo sadržaje koji mnogi od njih nemaju tako lako dostupne. Sigurna sam da bi im taj prostor pomogao da se ostvare; da bi duhovno siromaštvo na koje su prisiljeni koliko-toliko ublažili. Tada nisam ni znala da pojedini učenici autobus čekaju i do pet sati. Sjetila se da je u Našoj riječi pročitala oglas u kojem Zenica trans iznajmljuje prostor restorana uz zakupninu od 3.500,00 KM. Ako im licitacija ne uspije, možda se može postići neki dogovor. Ta ideja ju je odvela do opštinskog načelnika Huseina Smajlovića.

U inicijativi koju sam poslala načelniku nije pisalo ništa konkretno, imala sam samo ideju. Objasnila sam da bih voljela da u narednoj godini pokušamo da otvorimo odjeljenje Biblioteke na autobuskoj stanici koje bi bilo namijenjeno, prije svega, velikom broju srednjoškolaca i studenata koji svaki radni dan i po nekoliko sati gluhare po stanici. Tamo bi ta djeca mogla da završe svu zadaću koju imaju, da se odmore ili da budu dio različitih kreativnih sadržaja koje Biblioteka nudi. Smatrala sam da bi jedan ovakav prostor na poseban način doprinio imidžu grada, prvom utisku prolaznika kroz naš grad, a mogao bi biti i neki oblik info-centra ili nekog prvog potrebnog online krova kojeg Zenica nema. Nadala sam se da će se ta ideja dopasti načelniku. U Ljubljani jedan ovakav projekat živi već godinama, to nije nikakva fantazija. Nisam znala ni koliko bi sve to koštalo, ali sam bila uvjerena da je to najjeftiniji mogući način da ovi mladi građani Opštine korisno i kreativno koriste to inače uzaludno potrošeno vrijeme. U Opštini nije razvijena mreža biblioteka, seoskom i prigradskom stanovništvu je potpuno uskraćena bibliotečka usluga. Ovo bi bio najjeftiniji način da se taj problem ublaži. Učenici bi mogli biti naša pokretna biblioteka, preko njih bi članovi njihove porodice, ali i komšije, mogli doći do knjiga koje žele čitati. Da ne bi ispalo da to sve Slavica fantazira, da je to nešto što ne treba nikome, uradila sam anketu.

Gledam odakle se vedri

Na anketu s pitanjima za đake odakle putuju, koliko čekaju prijevoz i šta rade dok čekaju, da li žele biblioteku i koji sadržaji bi ih interesovali, odgovorilo je 1157 učenika.

U bibliotekama ne bi trebali da sjede ljudi koji nemaju položen stručni ispit, koji nemaju predstavu o tome kakva je njihova uloga, koji su psihički nestabilni ili bolesni... Biblioteka nije mjesto ni za tehnološki višak ni za one kojima treba još malo do penzije, koji nisu za učionicu. Ona ne služi za zijevanje i ispijanje kafe. Trebala bi da bude besprijekorno organizovana i uređena tako da odgaja djecu, unapređuje njihova znanja i vještine, pruža im dopunsko obrazovanje, provocira kreativnost... Danas se u škole može ući samo ako si prethodno dobio posebno odobrenje, kao u Pentagonu, a rad biblioteka kontrolišu isti ljudi koji kontrolišu i matematiku, jezike, biologiju itd. Da im je tako iskreno stalo do đaka, pa na kraju i njihove sigurnosti, sigurno bi jednako brinuli i o sadržajima koje im serviraju.

Đaci iz 78 različitih mjesta, iz svih zeničkih srednjih škola, bili su oduševljeni idejom. Samo 38 učenika nije zaokružilo DA.

Jedan učenik autobus čeka čak pet sati. Jedan, dva, tri ili četiri sata u dolasku/odlasku čeka 213/624 učenika. Ostali svoj prijevoz čekaju do pola ili pola sata. Željeli su da imaju odmor u toplom i ugodnom prostoru, ali i mjesto gdje mogu da nauče zanimljive stvari. Pokazali su i veliko interesovanje za sve sadržaje biblioteke. Ovako su glasali: korištenje interneta, čitaonica radi učenja i pisanja zadaće, lektira, računari radi zadaće i učenja, čitaonica radi čitanja štampe, email, kulturni sadržaji i knjige za druge članove porodice. Ono što su sami dodali: zajedničko učenje i pisanje zadaće, upoznavanje, druženje, gledanje filmova, razgovori i radionice na neke zanimljive teme, kursevi...

Kad je mračno strahujem. Sjedim i mrznem se, gledam druge ljude kako putuju za svojim poslom, a ja i dalje čekam. Skakućem da se ugrijem. Idem iz kafića u kafić kad imam para. Ubijam se od dosade po ulici. Gledam odakle se vedri. Stojim isto budala na stanici. Žalim za izgubljenim vremenom. Ne radim ništa korisno i pametno. Gubim vrijeme na gluposti. Ubijam vrijeme. Šetam po gradu i jedem. Pijem kafu. Čekam. Igram bilijar. Idem u kladionicu. Hodam po stanici. Dosađujem se. Bezveze trošim vrijeme. Ubijam vrijeme. Sve njihove odgovore bi, metaforički, mogao zamijeniti jedan grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo u zeničkom naselju Radakovo, a prepričavan je čak i u kultnoj radio emisiji Oblak u bermudama Beograda 202: Mi nismo narkomani nama je dosadno.

Zašto biblioteka

Prema rezultatima ove ankete, bibliotekarka i arhitektica Zijada Đurđević iz NUB BiH izradila je kompletno idejno rješenje i poklonila ga Biblioteci. Sve nabrojane želje učenika, kao i izvrsne ideje koordinatorice projekta Slavice Hrnkaš dobile su u tom projektu svoj kutak. Ništa nisu zaboravile, od sadržaja za otkrivanje talentovanih do instrukcija slabijim učenicima. Slavica nastavlja:

Diplomirala sam i vratila se u Zenicu i pored dvije sjajne ponude koje sam imala u Sarajevu  – da ostanem na fakultetu i da radim u Izvršnom vijeću. Imali smo tu neku društvenu odgovornost. Došla sam puna nade da ću svo svoje znanje uložiti u ovaj grad, da konačno imamo biblioteku koja će odgajati djecu i djecu čitaoce – prvo djecu kao ljudska bića. Sve ovo što danas imamo to je uglavnom improvizacija. Od članarina koje primamo plaćamo dio komunalija, jer nemamo dovoljno, umjesto da sve to potrošimo u nabavku knjiga. Imamo mi nimalni broj radnika i svi sve radimo. Nadala sam se da ću ovim projektom ostvariti svoj san.

Sa cjelovitim projektom, a to znači s kompletnom tehničkom dokumentacijom (koju je za njih besplatno uradilo JP za prostorno uređenje i planiranje grada Zenice) odlaze kod načelnika Smajlovića. Njegova podrška pali zeleno svjetlo: Upravni odbor i menadžment Stanice jednoglasno ustupaju restoranski prostor zeničkoj Biblioteci.

Mi nismo narkomani nama je dosadno.

Sad treba pronaći 250.000 KM za realizaciju. Nadaju se da će se ova ideja učiniti interesantnom i nekim stranim organizacijama. Nije im bitno da li će donacija biti u novcu, materijalu ili potrebnoj opremi i namještaju... Osim novca, iskrsava i druga prepreka: Kanton ne daje saglasnost za otvaranje nova dva radna mjesta. Slavica objašnjava:

Svi su mislili i to da Strategija razvoja kulture, koju smo radili, neće proći jer je nijedan drugi kanton nema, ali kada smo je detaljno obrazložili dobili smo jednoglasno DA – niko nije rekao da je kultura u ovom momentu luksuz. Ovo nije neproduktivno zapošljavanje, naprotiv, značajni rezultati koje donosi vrijeme su vrlo mjerljivi. Sve može da se prati, koliko djece tu boravi, kakvi su bili na početku, kakvi su na kraju...

To je bilo prije deset godina, a danas?

Prostor je i danas, poslije deset godina od inicijative, urađenog i predloženog rješenja, prazan. I dostupan. Slavica nastavlja svoju priču:

Nadala sam se da ću ovaj projekat kad-tad ostvariti, da se taj prostor neće potrošiti za nešto drugo jer je idealan za biblioteku, ali, kako mi je ostalo još samo dvije godine do penzije, šanse da se to desi sve su manje. Nudili su mi da napravimo neku improvizaciju, da se dio tog prostora samo malo doradi. Nisam pristala. Ta djeca zaslužuju da imaju svu potrebnu udobnost, imaju sasvim dovoljno improvizacija u svom životu. Ako ih dovedem u neki ćoškić, to nije ništa više od čekaonice. U školama su mi objasnili da je sve ovo na neki način opasno, jer su đaci-putnici često problematični. To me samo još više motivisalo. Možda bi problem riješio videonadzor, ali ne bih se bunila ni da su nam za početak osigurali jednog zaštitara kao pomoć. To nije nikakav razlog da odustanemo.

Kolo sreće

Midhat Kasap, direktor Opće biblioteke Zenica, objašnjava gdje se kolo zatvorilo.

Drago mi je da u ovoj zemlji još uvijek ima onih koji razmišljaju na isti način kao bibliotekari. Tačno je da je u Zenici prije nekih desetak godina bio aktuelan projekat Autobuska stanica za đake, studente i putnike. Nažalost, sredstva za uređenje i opremanje prostora za početak rada, te potreba za novim uposlenicima osnovni su razlozi zbog kojih taj projekat nikada nije realizovan. Kanton, naš finansijer, još prije nekoliko godina zabranio je nova upošljavanja i tu se vrzino kolo zatvara.

Te 2005. godine niko nije vjerovao da će komentar jednog od učenika staviti pečat na ovu priču: Sumnjam da će se ovo ostvariti ali neka vam bude. Hvala na ideji.

Matematika

Ako jedna školska godina ima 36 sedmica, odnosno 180 radnih dana, jedan učenik-putnik, koji autobus čeka pola sata, i u odlasku i u dolasku, u čekanju godišnje protraći 180 sati. Za četiri godine obrazovanja to je 30 dana. Pomnožite to sa 3.000 srednjoškolaca-putnika, i sa deset godina, otpišite kašnjenja, osnovce, studente (Zenica je u međuvremenu dobila Univerzitet) i podijelite s 250.000. Ispadne trideset feninga dnevno, po učeniku. U mandatnom periodu 2010–2014. Skupština Zeničko-dobojskog kantona zasjedala je 443 sata[1];  otprilike 110 sati godišnje, 10 mjesečno, s rezultatom – jedan usvojeni zakon mjesečno. Za takav rad i takvu efikasnost prosječna plata poslanika bila je 1000 KM. Ispadne trideset maraka dnevno, po poslaniku. Naravoučenije, za mlade: na poslanicima svijet ostaje.


[1] Na održanim sjednicama Skupštine Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) u razdoblju od 01.11.2010. do 31.08.2014. godine, realizirano je ukupno 395 točki dnevnog reda (5,2 točke po sjednici), dok je u navedenom razdoblju realizirano ukupno 413 mjera (5,4 mjere po sjednici). Također, održana 61 sjednica Skupštine ZDK u mandatnom razdoblju 2010.-2014. godine, trajala je ukupno 443,13 sati ili 5,49 sati po sjednici, dok su stanke u radu održanih sjednica trajale ukupno 73,55 sati, pa je tako na stanke u radu svake održane sjednice u navedenom razdoblju utrošeno cca 1 sat vremena (00:58sati). Izvor: cci.ba

Ines Haskić