Intervju

Fotografija i poštenje prema životu

24.10.2015

Svakodnevno se susrećemo s fotografijom, ona je jedan od najrasprostranjenijih hobija, a ipak o njoj znamo malo. Kako nastaje dobra fotografija, kako je prepoznati te da li bi edukacije u vezi s njom trebalo biti više u obrazovnom sistemu, razgovarali smo s Dženatom Drekovićem.

< >

Neke tvoje fotografije pod nazivom Balkan Blues izložene su na Odsjeku za umjetnost Univerziteta Pacific. Uskoro ideš tamo da održiš nekoliko predavanja. Kako je došlo do te saradnje?

Gospođa Dijana Ihas, koja je svirala u Sarajevskoj filharmoniji i tokom rata otišla za Ameriku, sad radi na Pacific Universityju, na preporuku moje poznanice pogledala je moje fotografije i pitala ju je da li bih ja pristao da te fotografije pokažem na njihovom Art Departmentu. Rekao sam da bih. Imao sam problem da složim neki temat, koncept, pa su me dugo podsjećali da im pošaljem neke svoje fotografije i onda sam jednu noć sa svog Facebook profila nasumično uzeo njih nekoliko i samo poslao. Javila mi se potom Dijana i forvardovala mail šefa katedre na Odsjeku za fotografiju u kojem stoji da su on i njegove kolege impresionirani i da bi željeli da ja dođem tamo, imam izložbu i održim nekoliko predavanja.

Kako su obrazložili tvoj izbor?

Pa u mailu koji sam dobio naknadno, u ime kolegija njihovog Art Depatmenta, najviše me se dojmila jedna njihova opaska da su mogli da osjete život koji sam prikazao na svojim fotografijama.

O čemu ćeš govoriti tamošnjim studentima?

Govorit ću o estetici u fotografiji, u smislu kako izbjeći fascinaciju. Ja se već duže bavim temom stereotipa. Želim da kažem da stereotipi ne postoje, već da ljudi proglašavaju nekog ili nešto stereotipnim. Govorit ću i o etici u fotografiji ali u vezi s mojim dugogodišnjim radom u EDUS-u gdje sam i počasni direktor. EDUS je neprofitna organizacija – Edukacija za sve. Bavi se edukacijom djece s posebnim potrebama, posebno djece s autizmom. I tu sam mislio da malo pričamo o radu s tom djecom. Reći ću ponešto i o izložbi Simhedonija koja je bila u Pazariću s djecom i odraslima s posebnim potrebama. O etici bih govorio također i kroz priču o stereotipima. Jedno sam slično predavanje imao u Grazu pod naslovom Kako uhvatiti tišinu, podnaslov je bio Druga strana fotožurnalizma. Naprimjer, kako fotografisati mjesto neke tragedije a izbjeći uplakane ljude ili djecu. Smatram da ta tišina ostavlja mnogo jači utisak. Kao u japanskoj arhitekturi gdje prazan prostor nije naprosto prazan prostor već dio enterijera.

Molim te da pojasniš dio u vezi sa stereotipima, kako ih to nema?

Recimo, ljudi doživljavaju, a i predstavljaju Rome kao neobrazovane, siromašne, ljude od nepovjerenja, dok ja smatram da su to samo predrasude koje se grade na bazi neznanja. Nedostatak želje da nekog upoznaš, a da olako osuđuješ jeste pokazatelj koliko je ovo društvo primitivno.

Na šta se odnosio tvoj rad s djecom s posebnim potrebama, da im približiš fotografiju ili...

Moj rad s djecom nije se odnosio da ja njima približim fotografiju, nego da ja doživim neku inkluziju. Ono što se odnosilo na fotografiju bila je promocija te djece u javnosti. To je moja angažiranost kroz fotografiju da ta djeca nisu čudna, da nisu bolesna, itd. Dakle, opet se tu vežemo za priču o stereotipima. Fotografišem njihov rad. Ako treba fotografija za plakat njihove predstave i slično. Fotografišem njihovu sreću, a ne tugu, pošto ta djeca uopšte nisu tužna. Dosta ih ljudi gleda sa sažalijevanjem, a ta djeca nisu za sažalijevanja.

Kako misliš to da ti doživiš inkluziju?

Inkluzija zvuči samo kao islužena riječ. Može postati stvarnost, ali samo pod uslovom da prihvatimo da je ona ustvari potrebna nama, kako bismo ulaskom u svijet neodoljivog nekoristoljublja dali sebi priliku da postanemo bolji ljudi.

Kako izbjeći klišeiziranost u predstavljanju tragedije i rata, pošto smo već decenijama okruženi što našim što tuđim ratovima?

Ja, recimo, imam jako veliku bazu fotografija masovnih grobnica iz BiH i to nikad nisam objavio niti sam povodom neke godišnjice napravio izložbu. Radio sam to jer bi me iz medija poslali. Ali imaš fotografe koji su u Sarajevu u ratu fotografisali dotjerane žene. Ja volim grotesku, ali ne onu koja ti nabija nešto na nos, već onu koja zaista nešto govori. Naprimjer, imaš rat i tragediju, ali imaš i život koji se uprkos tome nastavlja sa svojim najljepšim potrebama. Od svih fotografija koje su rađene, takav tip mi je najreprezentativniji. Recimo, moj prijatelj, kolega fotograf, Kemal Hadžić, koji je uzimao razglednice Starog mosta u Mostaru i u vrijeme njegovog granatiranja, uzimao taj objektiv i s istog mjesta ponovo radio fotografije. Treba bježati od zicera, od klišea.

Postavlja se tu pitanje od čega živjeti a ne podilaziti očekivanjima?

Ja sam jedno vrijeme snimao svadbe, sunete, sahrane i to mi je bio izvor prihoda. Prostitucija se ne nalazi na svadbama, sunetima i sahranama, prostitucija se odvija u galerijama. Važno je šta ćeš izložiti u galeriji.

Ti si se za fotografa obrazovao. Završio si Odsjek za fotografiju na Akademiji u Beogradu. Završavaš i postdiplomski u vezi s fotografijom na sarajevskoj Akademiji. Koliko je po tebi značajno formalno obrazovanje za fotografa?

Ja mislim da ne postoji fotografsko obrazovanje, u smislu samo fotografsko obrazovanje. Svaki čovjek, bez obzira da li je fotograf, treba da pročita knjigu, pogleda film, ode na koncert, itd. Kad govorimo o stručnom obrazovanju, apsolutno institucije tu ne moraju da igraju nikakvu ulogu. Ima mnogo fotografa čiji rad volim a da iza njih ne stoji nikakvo stručno obrazovanje. Kao u književnosti, Bulgakov je, recimo, bio psihijatar, a ne profesor književnosti. Obrazovanje pomaže u nekom birokratskom svijetu, za neki posao, gdje neko mora na nekom papiru da vidi da si ti završio to što se traži. Meni jeste pomoglo jer sam imao sreću da sam imao vrhunskog profesora, to je bio pokojni Rade Nikolić, i drug i prijatelj i znalac. Znao je doći kasno u noć da mi objasni kako da riješim neki problem ili smo sjedili u kafani i satima razgovarali o fotografiji. Znao je reći: Svako ko voli fotografiju je moj drug. Međutim, ponekad akademija može da te uokviri, ograniči, iz čega je onda teško izaći.

Da li poznaješ više dobrih fotografa koji imaju diplomu akademije ili onih bez nje?

Ja poznajem više dobrih fotografa bez diplome, kako iz historije fotografije tako i danas.

U osnovnim i srednjim školama postoje fotosekcije. Kad je u pitanju obavezna nastava, fotografija se javlja sporadično, u korelaciji s drugim nastavnim sadržajima, tipa: Opišite šta vidite na fotografiji i sl. Gdje je mjesto fotografiji u tom procesu?

Postoje neke tehničke škole koje fotografiju imaju kao predmet, ali činjenica je i to da na akademijama ne postoji smjer fotografija već je ona u programu grafičkog dizajna. Mislim da bi fotografija prvo trebala da ima značajnije mjesto na akademijama, a onda i u srednjim školama koje su usko vezane za medije, design itd. Isto tako fotografija, posebno reportažna ili novinska, trebala bi biti prisutnija na fakultetu političkih nauka jer bi se tamo budući novinari trebali bolje upoznati sa fotožurnalizmom i shvatiti njegovu suštinu...

Šta je drugo, osim obrazovanja, za što smatraš da fotografa može učiniti dobrim? Konkretno, šta je to što je na tebe uticalo u smislu da ti je kvalitativno poboljšalo rad?

Potreba za komunikacijom kroz umjetnost i potreba za umjetnošću. Veoma veliki uticaj književnosti, posebno poezije, jer je to sažeta forma, kao fotografija. Onda jazz muzika, jer je to jedna velika improvizacija. Mora se prije svega biti pošten prema poslu i prema životu. Jer je dobra fotografija nerijetko sreća. Ako si pošten prema životu, u njemu ćeš doživjeti sreću. Naprimjer, ako ja dođem u ovu kafanu prvi put i odmah izvadim aparat, onda sam ja lešinar, a ako dođem deset puta, pa se upoznam, pričam s ljudima, pa se i napijem, pa onda i izvadim aparat, onda on više nije strano tijelo. Kako je rekao Robert Duano, kad su ga pitali zašto se počeo baviti fotografijom: Zato što sam želio da upoznam ljude.

Znam kad si govorio da ne treba stalno škljocati, nego i život pustiti da teče, promatrati. U vezi s tim, ako možeš da nešto kažeš, dodatno pojasniš?

Čovjek prvo treba da bude mentalni fotograf pa onda fotograf. Dugo sam vremena nosio kvadratić od 35 milimetara izrezan, pa kad god bih vidio neki prizor koji mi se sviđa dignem onaj kvadratić i pogledam kroz njega, kao vizir. To zadovoljava moje unutarnje potrebe a ne grabim ništa od života jer ga ne prenosim ni na digitalnu ni na hemijsku neku plohu, nego to ostaje u nekoj mojoj duhovnoj plohi.

Svi imamo aparat, pejzaž, sličan doživljaj lijepog pejzaža ili na bilo koji način slikovitog. Ipak Ansel Adams je jedan od glasovitijih, ako ne i najglasovitiji fotograf pejzažist. Šta je to što kvalitetne odvaja od mase iako se pretpostavlja da lijep pejzaž svako može fotografisati?

Šta ti misliš što je Ansel Adams dobar?

Pa konkretno meni se sviđa dijalog koji on vodi s predjelom te kako ga prenosi. Taj pejzaž više nije samo pejzaž već razotkriva sve svoje potencijale, koliko može biti strašan, opasan, pitom, itd.

To je nevidljivi alat koji čovjek u sebi ima. Ali kad si rekao dijalog sa predjelom, to ustvari jest ključno, ali ta komunikacija ne dolazi iz očiju, već iz stomaka, to je jedna čista, suha, koncentrisana potreba.

Kakav je po tebi značaj tehnologije za fotografiju? Imamo hiperprodukciju hardvera i softvera za fotografe, nerijetko u časopisima fotografskim više prostora potroše na prikaz toga nego na same fotografije.

Pojava digitalnih fotografskih tehnologija znači instantnu (neodgođenu, neprocesualnu) i još radikalniju reaproprijaciju svijeta posredstvom slike. Tu tehnomaniju veoma je važno da čovjek prođe na vrijeme. Ja sam to prošao još na Akademiji, kad sam radio plemenite postupke, kao dagerotipiju, vidio sam da postajem zanatlija, što posao fotografa i jest u jednom smislu, ali, s druge strane, primijetio sam da sve više bježim od poetike slike. Ja sam se počeo baviti fotografijom zato što me zanimala poetika slike, a ne tehnika.

Kao neku repliku tome, imamo i masu onih koji bi da se danas bave dagerotipijom ili da slikaju camerom obscurom...

Pa tu ima i hipsteraja. Kao što su sad opet ploče postale popularne, a do skoro si gramofon mogao kupiti na pijaci. Ja sam upoznao čovjeka koji je imao kolekciju od 1.500 ploča. Realno, on to nije imao kad preslušati. Sličan je primjer bio i u eri analogne fotografije koja je koketirala, odnosno nastojala da liči na ostale umjetničke discipline, gubeći pritom svoju suštinu..

U masi fotografija koju na dnevnoj bazi pregledamo čak i ako nismo pasionirani ljubitelji fotografije, kako prepoznati kvalitet?

Vrlo jednostavno, tako što ćemo se obrazovati. Koga fotografija zanima, on će se obrazovati i znati. Naprimjer, na moru imaš hiljadu ljudi koji će nacrtati tvoj portret, je li onaj koji vjerodostojno prenese tvoj izgled dobar ili onaj ko uhvati neki tvoj specifičan izraz ili emociju? Ono što u ovom gradu nema, a veoma je bitno, pogotovu za mlade naraštaje, jeste kritika ili kritički stav u fotografiji. Nije toliko bitno formalno obrazovanje koliko potreba za informacijom koja će nam izgraditi taj kritički stav, a u isto vrijeme oplemeniti nas kao stvaraoce. Fotografija postaje prototip karakterističnog pravca kojim su u naše vrijeme krenule i visoka i komercijalna moderna umjetnost – preobražaj umjetnosti u metaumjetnost ili medije.

Za kraj, koga od fotografa preporučuješ čitaocima da istraže, da se upoznaju s njegovim radom?

Spomenuo sam Roberta Doisneau, dodao bih još Brassaia, Herberta Lista, Andreja Kertesza... Doskora je bio živ jedan meni veoma zanimljiv, Miroslav Tichy, koji je pravio objektive od vodovodnih cijevi, od naočala je koristio stakla. Nikad nije htio da proda svoje fotografije, a sad mu se nalaze po svjetskim muzejima. Od domaćih, Kemala Hadžića sam već spomenuo, dodao bih još Ivana Posaveca, pokojnog Tošu Dabca...

Amer Tikveša