Kako znanje krivi kičmu?

Koliko je znanje teško, nemetaforično

02.11.2015

Pet kilograma kuhinjske soli ili pet kilograma knjiga? Šta je teže?

Od 21 učenika i učenice šestog razreda osnovne škole njih 19 smatra da im je školska torba preteška. Srijedom, kada ima najmanje časova, i to četiri, Sejlina torba je teška 3 kilograma, a ponedjeljkom, kada ima šest časova i kada u školsku torbu spakuje i opremu za tjelesni te pribor za likovno torba je teška 5 kilograma. Torba pet, a Sejla 34 kilograma. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, po preporučenoj tablici tjelesne težine djece od 5 do 18 godina, maksimalna težina školske torbe sa priborom i pratećom opremom ne smije biti veća od 10 % ukupne tjelesne težine djeteta. Na Sejlinu torbu po procentualnoj formuli (masa torbe/masa djevojčice puta 100 %) otpada 14, 7 %. Na vagi Zdravstvene organizacije Sejla nosi 1,6 kilograma više. Od trećeg razreda ima problema s leđima. Jedno vrijeme je nosila i korzet. Roditeljima se žalila na bol u leđima. Sila kojom školska torba od 5 kilograma djeluje na njena leđa, prema formuli izračunavanja težine, iznosi 49,05 njutna, što je ekvivalentno 5 kilograma kuhinjske soli. Emir, čija je torba najlakšim danom teška 4, a on 43 kilograma, ima kod doktora zakazan pregled. Stalno ga bole vrat i leđa. Adijan smatra da njegova torba od čak 7,5 kilograma ponedjeljkom nije teška. On to može podnijeti. Adijan, koji je težak 44 kilograma, a visok 156 cm, nosi 3,1 kilogram više od preporučenog.

Doktor Davor Hrnjić u razgovoru za Školegijum ističe da probleme s deformitetom kičmenog stuba ima oko 15,4 % školske djece. Poremećaj kičme dobija se usljed nedovoljne fizičke aktivnosti, ili često ga mogu izazvati i preteške školske torbe koje deca nose. Preteške torbe mogu uticati na bolove u kičmenom stubu, otežano kretanje, probleme sa disanjem, opterećenost srca i izraženi psihosocijalni problem zbog estetskog izgleda.

Faruk živi tri minute od škole i torbu od 4 kilograma ne smatra preteškom. Nema kad ni da mi bude teška. Živim tri minute od škole. Poslužili smo se opet fizikom. Sabrali smo vrijeme koje torba od 4 kilograma provede na njegovim ramenima tokom jednog dana, tokom sedmice i tokom mjeseca. Faruku da dođe i vrati se iz škole trebaju po 3 minute. Na već sabranih šest minuta dnevno dodajemo i vrijeme malih odmora kada Faruk premješta na leđima u ruksaku školske stvari iz kabinete u kabinet. Neka mu poslije svakog časa treba po minuta i neka u prosjeku ima 5 časova, to je sve ukupno jedanaest minuta nošenja 4 kilograma dnevno na leđima. Sedmično je to pedeset i pet, a mjesečno 220 minuta. Faruk mjesečno tri i po sata provede noseći 4 kilograma na leđima. A godišnje? A koliko tokom čitavog školovanja prevalimo kilograma znanja preko leđa? I šta nam se desi s kičmom? Koliko je znanje stvarno teško, a koliko škola, uistinu, lomi kičmu djeci? Bez metafora, molit ću. Čista fizika.

Koliko kilograma u jednom školskom ruksaku?

Ponedjeljak je i Aini ima šest časova: bosanski, matematika, njemački, tjelesni, likovno i biologija. Za bosanski joj trebaju dvije knjige (čitanka i naš jezik), te sveska. Plus sveska za lektiru, ali danas nije čas lektire. Danas radimo pismenu vježbu, pa za bosanski nisam ništa ponijela. Za matematiku joj je potrebna jedna knjiga i jedna sveska. Danas je ponijela i pribor za geometriju (linijar, trokut, šestar). Bez pribora nemam šta raditi na časovima geometrije, dodaje zavlačeći ruke u ruksak. Brojimo dalje. Njemački: dvije knjige (radna sveska i knjiga) plus sveska. Tjelesni: bijela majica, trenerka, patike, maramice. Biologija: knjiga i sveska. Likovno: blok, kist, posuda za vodu, vodene bojice. Kad se sve sabere, torba teška 5, a Aini 45 kilograma. Sila koju ruksak (F=mg) vrši na leđa ove učenice iznosi 49,05 njutna. Šta je učeniku/učenici lakše uprtiti na leđa? 5 kilograma kuhinjske soli ili pet kilograma knjiga?

Školske torbe u teretanu

Ranka Rakić u tekstu Školske torbe opasne za kičmu predstavlja neke od inicijativa zvaničnih organa koje su do sada trebale liniju školskih torba dovesti do savršenstva. Pedagoški zavod Republike Srpske tako na prvom mjestu savjetuje mudar odabir školskih torbi i pernica od lakšeg materijala, stvaranje navike da djeca u pernicu stavljaju samo onaj pribor koji im je potreban za dati radni dan, izbjegavanje kupovine sveski tvrdog poveza, te kontroliranje sadržaja đačke torbe. Učenicima se preporučuje i nošenje torbe na oba ramena, svakodnevno provjeravanje i mijenjanje sadržaja torbe, izbjegavanje trčanja po stepeništima i hodnicima sa torbom na leđima, te kad god je moguće rasterećenje đačke torbe. Škole trebaju osigurati ormare u kojima će đaci ostavljati knjige i pribor. Na časovima fizičkog vaspitanja potrebno je raditi na jačanju, istezanju i opuštanju mišića koji učestvuju u nošenju torbe.

Predrag Damjanović, direktor Pedagoškog zavoda RS-a, smatra da će se dosljednom realizacijom ovih mjera postići željeni rezultati, što bi trebalo uticati na zaštitu zdravlja učenika. I u drugom entitetu na snazi je sličan set izbjegavanja konkretnih akcija. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke predlaže kao obavezno nastavno sredstvo samo udžbenik, radi na smanjivanju gramature papira, te izradi tanjih udžbenika. Adijanu je i pored svih prijedloga zvaničnih organa, kako vaga pokazuje, torba teška 7,5 kilograma.

Rješenje ili šminkanje problema?

Sva djeca u razredu imaju školske torbe, samo Selma kofer. Kako? Selmin tata je jedanput, stvarno, podigao njenu školsku torbu i učinio nešto konkretno povodom preteške torbe. Otišli su u knjižaru i umjesto na ramena, Selma je dobila torbu na točkiće. Kaže da su joj se ostala djeca u početku smijala jer vuče, a ne nosi na ramenima školsku torbu. Ismijavali su me, govorili su mi da sam beba, da mi nana nosa stvari, a ne ja. Od ostalih učenika u razredu još dvoje-troje bi umjesto ruksaka nosilo kofer. Ensar ne želi jer nije beba. Emini kofer nije praktičan: Živim na Vracama i zamislite kada padne snijeg i poledi. Odoh i ja i kofer. Benjamin predlaže da se onda za Eminu uradi neki kofer s kočnicom. Ismar konstatuje da bi najbolje bilo kada bi stvari mogli ostavljati u školi. Da, kao u američkim filmovima, oduševljeno dodaje Zana. Odgovarajući na upit koliko škola na području Sarajevskog kantona posjeduje ormariće za knjige, u Prosvjetno-pedagoškom zavodu Kantona Sarajevo kažu da prema njihovim saznanjima većina škola ima takve ormariće koji su nabavljani na različite načine.

Šta je lakše vagati? Pitanja ili ruksake?

U stvarnosti sarajevskih knjižara još uvijek se češće prodaju ruksaci. Koferi su skuplji za 20 %. Od deset roditelja, kako kaže prodavačica u jednoj sarajevskoj knjižari, njih osam kupi ruksak. U školsko dvorište pristižu učenici s roditeljima. Đaci prvaci se ne vide od ruksaka. Roditelji, nane, dede, braća i sestre nose umjesto njih ruksake do škole. Onda im torbe kao štafete uručuju na ulazu u školu. Naravno da su preteške, odgovor je majke koja stoji sa torbom na leđima čekajući sa kćerkom početak nastave. Ne znam šta se može uraditi. Mogu se jedino pouzdati u sebe, pa da ja nosim umjesto nje. Bolje da strada moja kičma nego njena. A kofer umjesto ruksaka? A jedna knjiga umjesto dvije? Zašto, recimo, iz bosanskog čitanka i naš jezik nisu jedan udžbenik? Na ova pitanja majka šuti. A vi, dragi učenici i drage učenice? Sve što vam treba jeste vaga. Izvagajte na času fizike svoje torbe i izračunajte kolikom silom djeluju na vaša leđa. Pitajte nastavnicu/nastavnika biologije na koja sve oboljenja mogu da utiče kilogrami vaše torbe. Na časovima tjelesnog vidite s nastavnikom/nastavnicom koje su sve vježbe dobre za opuštanje mišića. A kada dođete kući pitajte roditelje zašto im je lakše vagati pitanja, a ne ruksake.

Foto: E. Kurtović

Pročitajte i druge Anesove tekstove:

Prvi dan pripravničkog,

Pedagogija straha – Autoritet nastavnika,

Škola, sise, bedra i bombone,

Osmijeh je naš lajk-motiv

Anes Osmić