Žohar u žitu 42

Izvanredna u svojoj prosječnosti.

23.11.2015

Vijesti o Francuskoj i ISIL-u dovode Žuži do razmišljanja o medijima, istini, ljudskim pravima...

Stojim na sred sobe u Supermen pozi. Negdje sam pročitala da se tako gradi samopouzdanje. Stojim tako već pet minuta. Ne znam jesam li iskrena u namjeri da si podignem samopouzdanje ili samo tražim izgovor da ne učim.

Osjetim neki pritisak u glavi i kad se god naglo pomjerim, u glavi mi se zavrti i malo pocrni. Više nisam ni toliko pospana. Pola dva ujutro. Još malo mi treba da završim. Vraćam se za sto i stavljam dlanove iznad tastature. Mozak mi je prazan. Trebam završiti esej koji je jako bitan. Pišem ga već pet dana, ali ne mogu.

U gimnaziji sam bila dobra u dvije stvari. U engleskom i u pisanju. Ovdje mi dvije stvari kritikuju. Engleski i pisanje. Za jedan esej, od devet bodova dobila sam četiri, što znači da sam praktički pala na ispitu. Komentar je da bi sve bilo dobro da se tražilo kreativno pisanje. Nema subjektivnosti, nema odugovlačenja, nema pisanja priča...

Pokušavam naći prave riječi. Nema ih. Ne mogu pogoditi ni formu eseja. Ne mogu napisati ono što se traži od mene. Hvatam se za glavu. Hvata me panika. Već je dva, moram ustati u sedam. Upala sam u, kako trenutno izgleda, nezaustavljivi krug umora i nenaspavanosti. Ovdje svi to ismijavaju. Svi su pretjerano veseli, a ustvari mrtvi umorni. U mašini smo, ali opet boljoj i ljepšoj nego u prijašnjim školama – gdje smo bili jadni i umorni ni ne znajući zbog čega.

Kako rasporediti vrijeme ako mi je nekad raspored: nastava od osam ujutro do četiri poslije podne, teatar od četiri do šest, džogiranje od sedam do osam. Nisu svi dani takvi, ali kada mi tako nekad sedmica počne, ne mogu se izvući.

Dva ujutro. Ustajem i idem se istuširati. Voda je vrela, ali je tuš kabina ledena. Čim zatvorim vodu, uhvati me jeza. Mislim da na trenutak zaspim. Trgnem se i što brže se obučem i vratim u sobu.

Stojeći tipkam zadnju rečenicu i zatvaram laptop. Liježem u krevet i skoro plačem od muke. Sve me toliko guši da ne mogu disati. Pokrivam se po glavi.

Sedam dana kasnije, dobivam rezultate eseja. Od dvadeset pet poena, dobila sam šesnaest. Što je čak i gore nego kako sam napisala prvi. Profulala temu, gramatika grozna, provjeri spelovanje prije nego što pošalješ, imala si vremena...

Propitujem činjenicu zašto sam uopšte tu. Ništa mi ne ide.

&

Prvo polugodište mi završava za 26 dana. Kad se završi, imat ću još samo tri puta toliko do kraja srednje škole. Još samo jednom toliko da provedem vremena s ljudima koje sam tek upoznala i onda testovi za kraj godine. Onda aplikacije za fakultet, puno stresa i učenja, matura i kraj.

Ili, ko zna. Ja ne, jer prije tri mjeseca sam bila potpuno drugačija osoba.

Na trenutak se naježim i vratim u prvi dan kad sam došla u Mostar. Vruće je. Ne znam nikog, izgubljena sam, nesigurna... Tri mjeseca su prošla neprimijetno. Odjednom se ne bojim prići nekome i započeti razgovor. Odjednom plešem na partyjima. Odjednom pijem kafu. Odjednom znam kako prati veš i guliti krompir a da ne odrežem pola krompira...

Polako mi se sortiraju prioriteti. I dalje sam izgubljena i prilično smotana, ali učim se kako se nositi s time. I dalje paničarim oko testova i ocjena, ali sam odlučila da budem ponosna na sebe i ono što sam izabrala.

Činjenica je da sam prosječna. Nikad neću biti dijete koje samo uči, niti ću imati čiste sedmice. Neću biti ni najdruštvenija osoba, niti ću biti najodmornija. Život mi je nered. Ne idem na sve partyje, ne spavam dovoljno, ne učim dovoljno, ali sam ok. Život mi je ugodni nered.

Ne znam je li ovo samo smirivanje i uvjeravanje da vrijedim dovoljno. Zvuči prilično hippijevski, ali šta sad.

IB jeste tu da sprema izvanredne osobe i šalje djecu na jake fakultete.

Ja sam izvanredna u svojoj prosječnosti.

Ovakva prosječnost je uredu. Neki su rođeni da budu doktori ili veliki umjetnici. Hoću da budem sretna i da činim druge sretnima. Hoću da pomažem ljudima, da čitam, plešem, smijem se. Želim biti i režiserka i književnica i antropologinja i ministrica obrazovanja i sve. A šta sad. Iako nemam vremena, nešto ću biti jednog dana. Osim ako sutra Zemlju ne pogodi neki meteor i svi ne umremo.

Trenutno sjedim u stolici koja ispušta zvuk prdeža kad god se pomjerim. Po glavi mi se motaju egzistencijalne misli uz taj ugodan zvuk. Ne znam šta to znači. Jedna stvar se sigurno nije promijenila. Još uvijek sam ista ona izgubljena Žuži. Sutra ću vjerovatno biti Žuži s vlažnim čarapama, jer nemam dobre čizme za kišu, a puno pada. Prekosutra neko drugi, ali Žuži ustvari.

Sad odoh da učim pa da kasnije mogu raditi to što želim. 

&

Teroristički napad u Parizu – Sve dlačice na leđima mi se isprave i naježim se.

Dok ja spavam, negdje drugo ljudi drhte od straha, plaču, umiru.

Ujutro se budim i čitam da su taoci ubijeni. Na umu nisam ni imala tu mogućnost. Zaključila sam da se taoci uvijek spase. Krivim Hollywood. Pravi svijet nije imao nekog superheroja da spasi stvari.

Četkam zube, spremam ruksak, oblačim patike... Jučer sam se dogovorila s nekoliko ljudi da danas planinarimo na Hum, do križa u Mostaru. Nas šest se zafrkavamo, smijemo i planinarimo. Vrijeme je lijepo.

Na vrhu sam mokra. Noge mi gore. Sjedamo i gledamo na Mostar. Polako svi zašutimo i samo buljimo u cijeli mali svijet ispred nas. Umorna sam. Dok hodam po kamenju i dok sam žedna, a popila sam svu vodu i dok me bole tabani, razmišljam o izbjeglicama. Možda baš u ovom trenutku šest tinejdžera hoda po nekim brdima negdje i umorni su. Možda, ali s dvije velike razlike. Oni to nisu izabrali, i umor neće prestati za nekoliko sati.

Vraćam se i spavam ponovo. Stojim na Španskom trgu i smijem se. Jedina razlika je ta što škola nije gimnazija, nego pozorište. Vrtim se u krug, a oko mene su svi oni koje volim. Stanem, ali se sve onda vrti oko mene. Svi stoje, ali se vrte ukrug. Više se ne smiju i izgledaju kao da se boje. Pružaju ruke prema meni. Govore, ali ih ne čujem. Sve je tiho, ali je pritisak tako glasan. Onda odjednom pucnjevi, galama, vriska, svi koje volim polako nestaju. Kao da ih nešto odvlači u neki ponor. Budim se.

Hladno mi je, znojna sam, osjetim knedlu u grlu i osjećam se kao da sam plakala sat vremena.

Facebook. U deset minuta brišem deset ljudi iz prijatelja. Jedan od najboljih statusa: Zašto bi se ja molio za Pariz kad se oni nisu molili za Srebrenicu?

Neprekidno otvaranje i zatvaranje usta u nevjerici, kolutanje očima, mahanje rukama... Za sedam dana će pasti prvi snijeg u centralnoj Bosni, pa će to postati glavna vijest. Bitno je ostati u trendu, a sad je li taj trend više Pariz i masakar ili snijeg i nema više smoga... Koga briga.

Ne želim se moliti za Francusku ili Libanon ili svijet. Neću staviti filter francuske zastave na svoju profilnu. Zahvaljujući internetu, pravi problem je bačen ustranu i na površinu su isplivali nacionalistički i rasistički komentari. Uredu je pokazivati saosjećanje ali, je li neko ko to uradi online bolja osoba od mene koja to uradi pričajući uživo s nekim o temi.

Ima još ljudi koji misle kao ja, pa onda i oni pišu ovakve statuse na internet. Pa i to onda postane dosadno. Pametuješ kako nećeš da pričaš o temi, a ustvari pričaš, pa ispadneš veća budala od onih što lijepo sjednu, istresu svoje (nacionalističke i rasističke) misli i rahat su do novog problema.

Sjedim između djevojke iz Belgije i momka iz Palestine. Ona je smrknuta i bulji u svoj telefon. Pruža mi ga. Vijest: Brisel potpuno zatvoren. Vjerovatnoća za teroristički napad je veoma velika. Škole, šoping centri, sve je zatvoreno. Ulice skoro prazne, pune vojnih automobila.

On odmahuje glavom:

To je baš ono što ISIL želi! Šire strah i žele se pokazati kao superiorni, a ustvari su samo kukavice.

Znaš da ih već ima puno u čitavoj Belgiji! Hoćeš da kažeš da je vlada trebala samo pustiti ljude da šetaju kad postoji mogućnost da poginu?!

Ne kažem to, nego ih samo tako hranite. Hoće da imaju osjećaj da vladaju, a time što pokazujete strah to im potvrđujete...

Ali takve stvari se ne dešavaju kod kuće!

A šta sad, to se svaki dan dešava kod mene kod kuće, pa je normalno?!

Nisam to rekla...

I tako počne još jedna rasprava. Makar je uživo. Oboje su u pravu. Na Bliskom istoku, u Africi, svakodnevno hiljade i hiljade umiru, ali se o tome ništa ne zna. Vijesti kao da vrište da je zapad bolji od istoka, bijelci da su važniji od drugih rasa... Gadi mi se to. S druge strane, naravno da će svi poludjeti zbog toga što se desilo u Parizu. Čisto zato što jedan dan sjediš u kafiću ili šetaš, a drugi ne sjediš, jer je do tebe eksplodirala bomba i jer si poginuo u terorističkom napadu.

Ali se opet vraćam na isti problem. Mediji. Šta je istina? Šta je ISIL? Šta je terorizam? Šta je ljudsko pravo?

Odmah mogu naći definicije s Wikipedije, ali šta su ti pojmovi stvarno? Zbog medija, sve je potpuno iskrivljeno.

Foto: E. Kurtović

Žuži Žo