Priče stare godinu dana (iz magazina Školegijum br. 10/decembar 2014.)

Jeste li ostali bez teksta

12.12.2015

Zašto đaci sa imidžom heroja bježe sa časova i nastoje da zaobiđu sva pravila, i to ne samo kad je gusto ili samo u proljeće? Zašto je kafić zanimljiviji od škole?

Produžena sa šlagom

Politika je kurva ubila je bomba, uglas pjevaju tinejdžeri u Trenu, kafiću koji se nalazi prekoputa srednjoškolskog centra na Bilmišću u Zenici. Iako nije vrijeme velikog odmora, kafić je pun đaka, koji tu uz kafu pune pepeljare. Ako neko i izađe, ponovo se vrati u roku od pola sata, ponovo pije kafu, sve isto. Oprezno nas analiziraju. Procjenjuju jesmo li inspektori u civilu (koji povremeno tu dolaze da traže krivce za obijeno turbe, ili da odvode učenike na saslušanja i sl.). Pet djevojaka (trećeg i drugog razreda, smjer frizerski, krojački i tehnički), srdačno nas pozivaju za svoj sto. Objašnjavaju nam zašto Tren profitira.

Letargija ili zabava

Većina roditelja nema pojma šta njihova djeca ovdje rade, misle da su u školi. Jutros sam redovno došla na nastavu i evo me u Trenu, moja mama pojma nema o tome. Mrsko mi bilo. Zapišu me, onda neopravdano, pa smanjenje vladanja, pa se malo smirim i sve tako. Ako hoćeš da ti poprave vladanje, mjesec dana niko ne smije da te zapiše. Užasno je dosadno. Ovo je džungla a ne škola. Ovdje se učenici bodu, droga se dila nenormalno, ovdje ima svega, seksa po WC-ima, više javna kuća nego škola. Najgori smo, na lošem glasu, i nikoga nije briga. Samo pogledajte ispred škole, evo sad je odmor, vidite li ikoga da nema cigaru u rukama? Svi učenici su na puš-pauzi.

Nemamo ni ekskurziju, nekada je postojala ali su je ukinuli. Nemamo čak ni priredbe, o izletima da i ne pričam. Ja bih prva sudjelovala da nešto organizuju. Ne obilježavamo ni Dan škole ni Dan državnosti. Voljela bih da imamo i različite sekcije, ritmičku, dramsku, ali i druge sadržaje. Mi smo sve djevojke, interesuje nas mnogo toga, volimo da se družimo i radimo lijepe stvari. Prve dvije godine sam kod razrednice išla na recitatorsku sekciju. Sa razrednicima pričamo samo o problemima, izostancima, jedinicama, kad će nekoga da isključe itd. Svima nam je isto, samo se to dešava. Nemamo nikakva edukativna predavanja, ništa.

Ovo gdje sad sjedimo to nije kafić nego diskoteka — drma novokomponovana muzika, ometa nastavu, doziva učenike. Kada sam u ovim učionicama, prekoputa Trena, ne mogu da ostanem na času, moram ovdje da navratim i vidim koga ima, šta rade, i tako ostanem. Prošlu sedmicu sam sve vrijeme ovdje bila, sve do četvrtka.

Djevojke nam predlažu da ih pratimo.

Hoćete li sa nama do bilijara, da i to vidite? Ovo se nedavno otvorilo. Svi oni su sada trebali da budu na času.

Bilijar i Tren su smješteni u istu zgradu, tačno prekoputa škole.

I profesori bježe sa časa

Djevojke nas vode u obilazak školskog dvorišta i opisuju nam svoju svakodnevnicu.

Ovi gore što puše su iz specijalne škole, sa njima je uvijek šou. Pale kosu, ma haos. A ovdje se duva marihuana, evo vidite ugašen džoint.

Djevojke otvaraju neka velika vrata, kao neka garaža, iza kojih je radionica u kojoj profesor drži praksu.

Dođite, profesore, da nešto kažete za novine, da se slikamo.

Ja se izvinjavam, nastava traje a ove djevojke neće da izađu, žali se profesor, a učenice praskaju u smijeh: Šta ima nastava. Nemojte nam tih fazona. Izađe ovdje i sa nama puši. Sad se pravi fin jer ste vi ovdje. 90% ljudi u ovoj školi ima neki porok – cigare, alkohol, marihuana, kocka.

Stižemo i do ulaza u školu. Domari su prijateljski raspoloženi, gledaju fotke na kojima su djevojke za nas dobrovoljno pozirale.

Pitate šta im je potrebno? Treba im droge i para. Drugi domar djeluje mnogo ozbiljnije: Ja se zovem Bekrić Edvin, idem u ovu školu već 18 godina. Za poboljšanje stanja trebaju ozbiljniji profesori. Djeca nisu kriva, profesori su sve ovo napravili, odu sa časa, onda i djeca izađu.

Djevojke to potvrđuju. Jeste, 100% je tako. Evo uslikajte one gore što mašu sa zadnjeg (pokazuje nam učenike na prozorima). To vam je najbolji primjer časa. Postoji nekoliko profesora koji rade svoj posao kako treba, ali su u manjini. Najčešće, profesori kao da i ne postoje. Jedan naš čas otprilike izgleda ovako. Ti čitaj lekciju ili evo ti sveska, izdiktiraj drugarima šta da rade. Profesori nikada nisu tu, upišu čas, odu da piju kafu, hodaju po školi, odu iz škole, šta god da se desi njih tu nema, to njih ne zanima. Meni već četiri godine predaje isti profesor, ponavljala sam jedan razred, nešto mu baš i nisam simpatična, vjerovatno zbog loših ocjena. Šta god da kažem poklapa me šta ćeš ti, šuti bolje ti je, uvijek je tako. Cijelu praksu šijem, on naravno nikad nije na času, upiše koga nema i ode da pije kafu, rakiju, nema šta ne pije. Kad dođem da predam svoj rad kaže mi da ja to nisam sama radila. Posvađamo se, ali nemam kome da se požalim, sve i da to prijavim niko ništa ne bi poduzeo. Jednom, u drugom razredu, otišla sam direktorici, a ona mi kaže da je on tu već trideset godina, da ne može ništa da napravi.

Trač-partija

Naše sagovornice imaju od 16 do 18 godina. Jedna prolazi vrlodobrim, ostale djevojke, kako kažu, dvica-trica. Pažljivo pratimo njihove pritužbe:

Prva: Pojedinci iz uprave škole nam se obraćaju sljedećim riječima: Ne morate se vi udavati da bi se seksale, tako se izrazila, seksajte se i idite u školu. Eto tako nas tretiraju.

Druga: Pedagogica nas ipak posavjetuje, zaključa kabinet, naruči nam kafu, sve je to fino, ali od priče nemamo ništa. Ovdje treba neko da djeluje.

Treća: Neki dan, vidim na Facebooku, uslikao se u Zanatskoj na času kako puši džoint, sakrio se iza učenika, ma ovdje ima svega.

Četvrta: Meni kaže Mirha da joj se profesor udvara.

Prva: I meni se nabacuje, zvao me da izađemo, ali nisam htjela. Kaže mi dobra si ti, ideš u teretanu, još malo taj stomačić, ali si dobra. Uhvati neku djevojku za ruku i kaže joj dođi vamo da ti nešto kažem. Lud profesor, pije. Tu je privremeno. Jučer gledam na Facebooku slike, ova jedna iz Frizerske i on se ljubakaju, izlaze zajedno. Jeste li ostali bez teksta?

Druga: Znate zašto sam ja dobila jedinicu iz bosanskog, zato što sam pisala crnom olovkom pismenu. Znam sigurno da to nije zabranjeno. I ranije sam pisala svim bojama osim crvene, sa kojom se ispravlja. Profesorica mi je upisala jedinicu i isti čas me prozvala da odgovaram lektiru. Bila sam ljuta, nisam htjela da odgovaram i upisala mi je još jednu jedinicu. Sad neću nikako da odgovaram, zato što je nepravedna.

Treća: Jednom jediničar, vječno jediničar. Čim ti naredaš jednica odmah si loš. Poslije, koliko god znanje da pokažeš njima to nije važno, pokazao si na početku ko si i šta si. Naučim isto kao moja prijateljica, ona dobije 4, a ja 2.

Uprava škole u ulozi sudije za prekršaje

Ne osjećam sigurnost. Upravu škole kao da i nemamo. Kad sam bila prvi razred, tri djevojke iz četvrtog su me maltretirale, oduzimale mi cigare ako pušim u WC-u i sl. Tako uplakana i uplašena požalila sam se direktorici. Ona mi kaže da tu ne može ništa da uradi, da pozovem roditelje. Onda, ispred škole nam se parkiraju neki tipovi sa skupim autima i oni face. Pretežno dođu zbog nekih djevojaka, da se pokažu da imaju Audi, a ružni, ne možeš ih gledati. Zakačili su se sa nekim dječacima iz škole i nastala je tuča. Niko ništa, kao da se nije ni desilo.

Ovdje bi nadzorne kamere trebale da budu na svakom ćošku. Dežurni učenik bi morao poštovati neka pravila. Mora se znati ko ulazi u školu. Trebao bi se znati neki red, a ne da ne možeš otići u ženski WC, jer je tamo neki muškarac koji se zabavlja sa nekom od djevojaka. Promijenile bi mi mnogo toga. U WC-ima sigurno više ne bi bilo pušenja. Voljele bi da nam nabave i kecelje, da imamo izlete, ekskurzije, priredbe, da imamo sve ono što imaju i učenici drugih škola. U Ugostiteljsku ne možeš ući bez kecelje, a ovdje može ući ko god to želi. Dežurni učenik je na prvom spratu. Kad sam bila prvi razred došao je otac jedne učenice, mislio je da sam ja djevojka sa kojom se zamjerila njegova kćerka i udario me šakom, tako da sam pala niz stepenice. Poslije mi se izvinjavao. Kakva je to škola u koju možeš ući tek tako i udarati koga hoćeš. Ovo nije škola, ovo je užas.

Djevojke navode još mnogo sličnih primjera: jednu Romkinju je izmlatio otac drugarice iz razreda; drugi otac je prijetio cijelom razredu, njegovo dijete niko ne smije poprijeko da pogleda i sl. Često interveniše i policija.

Američki filmovi u zeničkim školama

Jedna moja poznanica je radila u Frizerskoj, školi u kojoj ste danas bili, govori nam nesuđena profesorica iste škole. Kako više nije mogla sve da stigne, a ja bez posla, pitala me da to preuzmem, dok se njihova profesorica ne vrati sa bolovanja. Sve to što sam tamo vidjela i doživjela ne mogu ni da opišem riječima – to je strašno, nisam znala da sve to postoji. Bukvalno me podsjetilo na američke filmove i crnačke četvrti – kad dođe neki profesor i jadan ne zna šta da radi. U razredu su sve djevojke. U zadnjoj klupi sjede njih četiri, zanemarimo što je davno zvonilo i što ulazi kako ko hoće, one se šminkaju, ogledalo je tu, ona jedna izvadila puder i četku i taj rad. Ona ispred njih jede sendvič. Opomeneš je, ona odgovara dajte da pojedem sendvič, ba joj, nisam ba stigla da pojedem. Treća hoće u WC, a tek zvonilo. Neki dečko otvara vrata. Profesorice, možete li vi mene pustiti sa sljedećeg časa? A zašto bih te pustila? Pa tako ba da idem ba neđe. Svako vodi svoju politiku. Bilo je tu raznih situacija. Jedna grupa djevojaka, njih 4 ili 5, je kao zainteresovana da sluša predavanje, sve drugo je cirkus. Dosadno je sve što je više od jedne prostoproširene rečenice bez ba ili brate. Sjedim i ćutim. Pada mi na pamet da možda svi ne znaju ni da čitaju. Sve to ne može da mi bude nikakav izazov. Strašno, tu je takvo stanje sve vrijeme. Profesori se mijenjaju, učenicima niko ništa ne može, ništa ih ne zanima, tu su samo da ne bi bili na ulici.

Najžalosnije u svemu tome je što za tu djecu ova država nema sluha, nisu im u interesu. Izlazim iz učionice, trebala sam imati i čas sa dječacima, ali sam odustala. Na hodniku ugledam nekog starog profesora na prozoru, zove učenike da se vrate na čas; a ovi se sakrili iza nekog kamiona i bacaju se od smijeha.

Ako mi nešto smeta ne mogu to gledati tek tako, da ništa ne poduzmem. Da sve to nije bilo tako strašno možda bih i prihvatila izazov, nebitno što sam imala vrlo malo vremena da nešto eventualno popravim, svega tri mjeseca. Ali u ovom slučaju to bi bio princip David i Golijat, samo bih se džaba trošila. Za tu djecu apsolutno nikoga nije briga. Nisam tip sa stavom ma boli me briga neka imam platu. Ako posmatramo tu neku zadnju kariku, društvenu korisnost, koja je također vrlo bitna, dođemo i do pitanja plata koje ti profesori primaju. Djeca ništa ne uče, škola nema nikakvu svrhu. Zašto sve to postoji? Zašto trošimo budžetska sredstva?

Pa i to kako sam ja došla do učionice. Predložena sam upravi škole, kao ima jedna djevojka, oni rekli može, a nikad me u životu nisu ni vidjeli. Boli njih briga ko je tamo sa djecom. Mogla sam biti manijak. Bilo je i takvih, ma tu je stvarno bilo svega. Nije ni čudno što tu djecu ništa ne može zainteresovati.

Ko čeka taj i dočeka

Nazvali smo upravu škole da zakažemo sastanak, a s ciljem da čujemo i drugu stranu. (Čak i s nadom da ćemo čuti uvjerljive dokaze da nije baš sve ovako kako se čini iz perspektive bjegunaca iz škole.)

02. decembar: Direktorica danas nikako ne može da Vas primi, nazovite sutra ujutro.

03. decembar: Direktorica danas nije tu. Mislim da se cijeli dan neće vraćati. Jedino da sutra ponovo pokušate. Ne mogu zakazati za sutra dok se ne čujem sa njom. Najbolje je da nazovete ujutro oko osam sati.

04. decembar: Samo malo, ostanite na vezi. Direktorica nas pozdravlja. Objašnjavamo da pišemo priču o ponašanju učenika, disciplini, da bi smo voljeli da o tome porazgovaramo.

U našoj školi je dobro stanje, odlično. Koja je svrha tih podataka? Kako ste baš došli na ideju da dođete u našu školu? Ovdje su tri škole zajedno. Kako znate da je baš naš učenik?

Naglašavamo: poznato nam je da je ovaj problem prisutan u svim školama, želimo o tome razgovarati (pričali sa učenicima ispred škole, posjetili kafić koji se nalazi prekoputa škole; slučajnim odabirom, i škole i učenika).

Dogovorićemo se za razgovor. Ako sve škole imaju isti problem, što baš naša škola? Pretpostavljam da je to nešto u negativnom smislu. Objašnjavamo da trebamo odgovor iz uprave škole, da ova priča, odnosno Školegijum, nije ničiji protivnik. Bili smo jasni: djevojke, koje su pobjegle sa časova, iznijele su nam neki svoj doživljaj škole; želimo da provjerimo sve ono što su one kritikovale.

Šta su rekle?

Odgovaramo da smo razgovor sa djevojkama doživjeli na način da škola ne zadovoljava njihove potrebe, a telefonski razgovor ne daje dovoljno prostora da iznesemo sve njihove utiske. Zato i jesmo uporni u nastojanju da se susretnemo s upravom.

A što onda idu tu? Što su upisale ovu školu? Da su bile odlične učenice vjerovatno bi upisale neku školu u kojoj primaju odlikaše. Zato postoje razne škole, kao i razni fakulteti, je li tako? To je stvar izbora, niko ih nije natjerao. Baš taj frizerski smjer, vjerujte, tu odmah upišu učenike, to je bitka za taj smjer, za vozače i frizere.

Spominjemo direktorici da bismo razgovarali i o učenicima koji bježe sa nastave. U Zenici ima jedanaest srednjih škola, zato ja pitam što baš naša škola?

Ponavljamo da je to bio slučajni izbor.

Znate zašto pitam, Školegijum nekako uvijek slučajno nas izabere, ovo nije prvi put.

Priče koje smo do sada pisali iz Zenice pobijaju ovaj doživljaj. U Mješovitu srednju školu Mladost dolazili smo samo jednom, kada smo pisali priču o depolitizovanju školstva. U istoj priči sudjelovalo je sedamnaest direktora i direktorica zeničkih škola. Direktorica je odbila da bude dio priče i to smo kratko objasnili. Ponovili smo se: nemamo namjeru da pišemo bilo šta negativno, to nije svrha postojanja Školegijuma.

Vjerujem, vjerujem. Ja ne znam šta ste čuli o izostancima. Mi nemamo tih problema. Otkad je svijeta i vijeka uvijek su pojedini učenici izostajali. Bilo je i opravdanih i neopravdanih, ali ne vidim da postoji neki veći problem.

Pitali smo koliko se učenika tokom jedne školske godine isključi, kao i za broj izostanaka.

Ja vam taj statistički podatak zaista ne znam reći, moram pregledati po papirima. Ne znam napamet. Maksimalno iscrpljujemo sve mogućnosti. Mi ne isključujemo djecu, obično, ja to tako volim reći, djeca sama sebe isključe. Ako dijete neće da dolazi u školu onda niko ne može da mu pomogne. Čudno je da od tri škole ovdje u dvorištu, isprepliću se djeca, baš nađete učenike iz naše škole. Sad dobro, moguće da je to neka velika slučajnost.

Opet se pravdamo. Smiješni sami sebi.

Što se tiče njihovog izbora škole, niko im ne brani da promijene školu. Učenicima je po Zakonu o srednjoj školi dozvoljeno da mogu mijenjati škole, ispisivati se, prelaziti iz škole u školu, to nije nikakav problem. Kod nas nema nekih velikih problema, djeca su uvijek izostajala sa nastave, to ima u svim školama, doduše negdje manje, negdje malo više. I o izostancima postoje podaci na papiru, ja ih ne znam napamet, to bi trebalo naći, pogledati. Pedagoški zavod je nadležan da prikuplja takve podatke. Iskreno da vam kažem, to je na neki način i poslovna tajna. Vi ako hoćete, dođite u školu, nije nikakav problem, mislim, ja vas ne odbijam, daleko od toga, ali ne možete na osnovu izjave jedne ili dvije učenice donositi neki zaključak, slažete li se? Voljela bih da dođete da porazgovaramo. Za danas se izvinjavam, ali ne vjerujem da ću moći. Ako hoćete sutra ujutro, ja sam ovdje od sedam sati, dođite kad god hoćete.

05. decembar: Vi ste? Direktorica trenutno nije tu. Šta ćemo sad? Najbolje je da vi poslije navratite, od 12 do 15 sati, vjerujem da će biti tu. Iskrslo je nešto hitno i morala je da ode. Iskreno, ne znam tačno kad će ona sve to završiti.

Zamolili smo da preciznije objasnimo zbog čega smo došli, da to prenesu direktorici. Ovaj put smo stvarno bili detaljni. Smatramo da je problem izostanaka generalno problem svih srednjih škola. Objašnjeno je kako smo došli do učenica. Naglašeno je da smo u ovoj školi bili samo jednom – da ne postoji nikakva zavjera. Cilj svake naše priče je dati objektivnu sliku. Da bismo to ostvarili pokucamo na svaka vrata. Sve ovo što radimo ima samo jedan interes – pravednije obrazovanje; i samo jedan cilj – da radimo u interesu profesora, direktora i đaka. Ostavili smo kontakt telefon i zamolili da nam se direktorica javi u toku dana. Detaljniji odgovor direktorice (još ga nismo dobili) biće objavljen na našoj stranici. Naravno, ako ga ikada dobijemo.

Kafić je zanimljiviji od učionice

Najviše ih bole prvi ili četvrti čas, zavisi kad je najavljen kontrolni. Roditeljski sastanci se održavaju sa klupama. Zbog velikog broja lažnih dojava o bombama unutar škola morali smo uključiti i saobraćajnu policiju, što se odrazilo na nesigurnost u saobraćaju. Roditelji su saučesnici lažnih ljekarskih opravdanja. Bježanje sa časova je osnova kasnijih problematičnijih ponašanja. Moramo hitno da djelujemo, dodaje naš sagovornik, ministar obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona.

Da bi riješilo ovaj problem, Ministarstvo obrazovanja ZDK usvojilo je nekoliko dopuna postojećih zakona o obrazovanju: škole treba preurediti u kafiće; povećati broj dozvoljenih neopravdanih izostanaka; nagrađivati đake primjernog ponašanja, odjeljenja bez izostanaka – novčano; proširiti rubrike u kojima se upisuju odsutni učenici; novčano kažnjavati roditelje za greške učenika; uvesti školsku policiju koja sarađuje sa roditeljima; djecu koja imaju previše neopravdanih časova treba isključiti iz škole i izbaciti na ulicu; profesori koji bježe sa časova imaju obavezu da rade narednih šest mjeseci besplatno ili da idu u zatvor.

Jedno od neusvojenih rješenja je bio i prijedlog da se ukine termin neopravdani čas i da se izmijeni način ocjenjivanja. Veliki broj izostanaka obavezivao bi neposlušne đake na dodatna testiranja; dobili bi priliku da pokažu svoje znanje stečeno u kafićima. Profesori su ovaj prijedlog glat odbili, ionako imaju malu platu, još im samo to treba.

Izmišljene dopune zakona, koje smo ovdje naveli, uglavnom su šala, ali neke od njih se i danas nalaze u zakonima obrazovanja nekih evropskih zemalja.

Potražite Školegijum na trafikama!

Ines Haskić