Komentar

Podvođenje djece predsjedniku

20.02.2016

O literarnom takmičenju za osnovce i srednjoškolce povodom Dana RS-a

Pedagoški zavod Republike Srpske već nekoliko godina povodom 9. januara organizuje literarno i likovno takmičenje za osnovce i srednjoškolce. Ove godine održano je pod nazivom Republici Srpskoj za rođendan.

Kad je o literarnom dijelu takmičenja riječ, o radovima su odlučivale savjetnice za srpski jezik i književnost, Bosiljka Spremo i Silva Dobraš, te savjetnica za razrednu nastavu Dragica Ožegović, sve zaposlene u Pedagoškom zavodu RS-a.

Svoju odluku nisu pismeno obrazložile. Javnost, a prije sveg učesnice i učesnici konkursa, nastavnice, nastavnici, profesorice i profesori čiji su đaci poslali svoje radove, trebaju vjerovati na riječ i u autoritet članica žirija. Šta njih, osim funkcija koje obavljaju, preporučuje za žiriranje literarnih radova?

Na stranici Pedagoškog zavoda RS-a u biografiji Bosiljke Spremo nije naveden niti jedan objavljen rad. Štaviše, nakon linka više o stručnom savjetniku ovdje – dočeka vas ništa. Ni kontakt, ni stručni radovi. Kod Dragice Ožegović na sličnom linku nema biografije, a navedeno je šest stručnih radova, od kojih se nijedan ne odnosi na književnost.

Ni kod Silve Dobraš nema biografije, a navedena su dva stručna rada, od kojih se jedan odnosi na književnost: Lirski osvrt – Desanka Maksimović, Lirski rodoslov.

Osim što lirski osvrt ne može biti stručni rad, ova impresija jednom pjesmom Desanke Maksimović puna je floskula i besmislenih sintagmi i rečenica. A završava se ovako:

Ako su poklonici i zaljubljenici u poeziju vječno mlade Desanke Maksimović, zanemarili stilske i zanatske nesavršenosti ovog osvrta, pa pronašli djelić sebe u ovim redovima, onda ovaj pokušaj lijepog sjećanja na pjesnikinju nazivam momentom inspiracije.

Dobro je biti svjestan svojih stilskih i zanatskih nesavršenosti (dobar primjer eufemizma!), ali nije dobro kad inspektorka i prosvjetna savjetnica stručni rad brka sa momentom inspiracije. I pri tome računa na istomišljenike koji s njom dijele zaljubljenost u poeziju Desanke Maksimović.

Šta su, dakle, ove tri pedagoške savjetnice bez pokrića (na stranici vlastite firme) smatrale najboljim literarnim radovima?

Prvonagrađeni tekst – Moja Republika Srpska – počinje ovako:

Moji vidici oplemenjeni su ljepotom govora, snagom ljubavi, istrajnošću riječi zarad nacionalnog spasa i junačkom borbom za ono što se voli cijelim bićem. Da nije bilo Republike Srpske sigurno ne bih saznao kolika je jačina ljudskog uma, prostranstvo ljudskog srca i ponos poštenog čovjeka.

(Rad u cijelosti možete pročitati na kraju teksta)

Istrajnost riječi zarad nacionalnog spasa. To je retorika ideologa nacionalizma, od Radovana Karadžića do Milorada Dodika, sačinjena od opštih mjesta o ugroženosti, samoodređenju jednog naroda, otcjepljenju i sl. Vidici nad kojima tri pedagoške muze Ravijojle uzdišu oplemenjeni su junačkom borbom za ono što se voli cijelim bićem. Bilo bi dobro pitati nadahnutog autora, ali prije njega pitati njegove nagradodajke, šta je u toj borbi junački bilo u Prijedoru, Omarskoj, Žepi, Foči, Sarajevu...

Jer toga u tekstu, kao ni u nastavi, kao ni u udžbenicima, kao ni u nastavnim planovima i programima nema.

Ni drugonagrađeni rad – Ognjište – ne zaostaje za ovim patriotskim frazerstvom.

Ja hoću svijetle istine čelo

da blješti k'o sveti Lazarev mač,

mjesto otadžbine gordi plač,

da slušam žubor prkosa vrelog.

Drvenim ralom da pišem

i sabljom ljutom da čekam,

kad zahuji osvajačka rijeka

da ju krvlju opkolim izdaleka,

da slobodu branim i dišem.

Selo ću svoje da uokvirim

u bukvare vojničke slave.

I kada budu padale glave,

da ih prišijem kao toke

prkosne, vječne ljepote

u čitanke svojoj djeci.

Pedagoški zavod Republike Srpske, dakle, ističe i nagrađuje djecu koju je prethodno izdresirao, kao papigice, da govore kreštavim glasovima Đure Jakšića i Jovana Dučića, nesvjesnu da iskazuju lažne emocije o lažnoj predstavi svijeta u kojem žive.

To sve savršeno korespondira sa govorima i zahtjevima koje pred djecu postavljaju političari. Kako prenosi Glas Srpske na svom portalu, ministar prosvjete RS Dane Malešević ove je godine istim povodom zbog kojeg su radovi nagrađeni rekao da je kod učenika važno njegovati osjećaj privrženosti Srpskoj, čija sudbina zavisi i od spremnosti njenih građana da je u svakom momentu štite i čuvaju.

Do koje mjere je cijeli projekat političan, govori i činjenica da je nagrađenima upriličen prijem kod Milorada Dodika. Pedagoški zavod tu se najzad pojavljuje u ulozi podvodača, a nacionalizam, zahvaljujući ovim trima madam, kao jedan do sada malo istražen oblik pedofilije.

Kao takav, on nažalost nije ograničen samo na Republiku Srpsku. Prepoznaćemo ga u svakom pedagoškom zavodu i svakom ministarstvu obrazovanja u kojem poluanonimne birokrate kreiraju obrazovne politike, ciljeve i vrijednosti, radeći svoj prljavi podvodački posao za svoje ideološke firere. Ti ciljevi i te vrijednosti, i tome bi se svaki odgovoran roditelj trebao suprotstaviti, ne mogu i ne smiju nadahnjivati djecu da mašu sabljama, do koljena u rijekama krvi, sa odsječenim glavama kao tokama prišivenim, ponosno, na udžbenike. Rezultat obrazovanja, drugim riječima,  trebaju biti budući odgovorni, kreativni, solidarni, elokventni, kritični i konstruktivni građani i građanke, jednog boljeg i pravednijeg društva, a ne topovsko meso i jata glinenih golubova u novom ratu čiji će cilj biti čuvanje stečenih bogatstava nekoliko moćnih klanova.

 

Dodatak

Prvonagrađeni rad – Moja Republika Srpska

 Moja stopa, MOJA REPUBLIKA

Moji vidici oplemenjeni su ljepotom govora, snagom ljubavi, istrajnošću riječi zarad nacionalnog spasa i junačkom borbom za ono što se voli cijelim bićem.

Da nije bilo Republike Srpske sigurno ne bih saznao kolika je jačina ljudskog uma, prostranstvo ljudskog srca i ponos poštenog čovjeka.

Da nije bilo Republike Srpske ne bih uočio istinsku dobrotu u pogledu vrijednog nam seljaka.

Da nije bilo Republike Srpske nikada ne bih spoznao ljepotu i značaj zavičaja, koji se tako silno voli, koji spaja prošlost i sadašnjost, život i smrt, osmijeh i suzu, majku i sina.

Da nije bilo Republike Srpske, nikada ne bih saznao istinu o traganju za pravdom i ne bih doznao značenje i suštinu svoga.

Da nije bilo Republike Srpske, ne bih saznao kako boli duga zima, okrutna i pusta, kako peče i prkosi bolu na nejakim plećima umornih i tužnih.

Da nije bilo Republike Srpske ne bih doznao ni za ljudsku pohlepu, bol i nesreću.

Da je nije bilo, ne bih osjetio kako malo srce, puno velike, djetinjske ljubavi, puca od žalosti za onim što mu znači život!

Na sreću svih nas, ona jeste, nje ima i u njoj sam ja!

U njoj gordo dižem svoj pogled ka nebu, svoje oči upirem u slobode beskraja.

Stamena je, prkosna je.

Ona ostaje, ostajemo i opstajemo mi u njoj, jer i nemamo ništa osim nje i van nje.

U njoj smo mi – mi,

sa njom smo sve ono po čemu

nas prepoznaju diljem svijeta.

Zgrabimo je,

ljubimo je,

volimo je!

Moja je, tvoja je,

naša je, zato je.

Amer Tikveša