Javna rasprava

Ministarstvo, raspašoj!

01.03.2016

Prilog javnoj raspravi o nacrtu Pravilnika stručnog usavršavanja odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika u odgojno-obrazovnim ustanovama u Kantonu Sarajevo.

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo utvrdilo je nacrt PRAVILNIKA o stručnom usavršavanju odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika u odgojno-obrazovnim ustanovama i pozvalo, na svojoj stranici, javnost da uzme učešća u davanju eventualnih primjedbi, prijedloga, sugestija i mišljenja na isti.

Eventualne primjedbe, prijedloge, sugestije i mišljenja na nacrt PRAVILNIKA o stručnom usavršavanju odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika u odgojno-obrazovnim ustanovama potrebno je dostaviti na protokol Kantona Sarajevo u roku od 15 dana (zadnji dan dostave primjedbi i sugestija je 11.03.2016. godine).

Naše je mišljenje da je ovaj Nacrt birokratsko-kozmetički popravak već postojećeg lošeg pravilnika, o kojem smo već pisali da je nejasan, nedorečen, nekonkretan, nefokusiran na vlastiti predmet, da ne definiše standarde, procedure, odgovornosti, provjere kvaliteta.

Ovaj je NACRT signal da Ministarstvo ni sa novim ministrom ne odustaje od dugogodišnjeg činovničkog zanemarivanja važnosti i uloge stručnog usavršavanja nastavnika u odgojno-obrazovnim procesima.

NACRT je za dvije stranice duži od važećeg pravilnika. U njemu su neke formulacije i neki članovi malo ispremetani, uglavnom ništa nebitno nije izbačeno, neke stvari su ostale iste (npr. opis individualnog stručnog usavršavanja ili lista obaveznih programa), neke su promijenjene (npr. obaveza da se ogledni čas održi jednom u tri umjesto jednom u dvije godine), a neke su nove dodane.

Verzija koja je ponuđena javnosti, tzv. nacrt, puna je tipfelera, u nekim dijelovima teksta nedostaju dijakritike, ostale su neke riječi i formulacije podvučene (Ko je podvlačio?!) ili drugačijom bojom slova istaknute. (Ko je istakao?!)

Gore izrečeno mišljenje temeljimo na sljedećim zapažanjima.

Nakon vjerovatno jedinog vidljivog poboljšanja, određenja pojma/sintagme stručno usavršavanje – Pod stalnim stručnim usavršavanjem odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika, u smislu ovog pravilnika, podrazumijeva se praćenje, usvajanje i primjena savremenih dostignuća u nauci i praksi radi ostvarivanja ciljeva i zadataka odgoja i obrazovanja i unapređivanja odgojno - obrazovne prakse. – slijedi strukturni, jezički i pravno-logički raspašoj. Naprimjer, član 3. (Organizacijske mogućnosti) –  

Organizacijske mogućnosti stručnog usavršavanja:

a)  Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade 


b)  Visokoškolske ustanove 


c)  Stručni organi ustanova 


d)  Ostali subjekti u cijoj je djelatnosti oblast odgoja i obrazovanja. – nejasan je.

Čije su mogućnosti? Šta se ovom bezličnom konstrukcijom željelo reći? Da stručno usavršavanje organizuju ministarstvo, fakulteti, aktivi, organizacije iz civilnog sektora? Zašto se onda to nije tako reklo?

Zato, vjerovatno, što bi se onda moralo definisati pod kojim uslovima svi oni to mogu raditi; odnosno, šta je sve neophodno da organizator stručnog usavršavanja osigura, pripremi, učini...

Zašto je to bitno da se uradi? Zato da se pod stručnim usavršavanjem ne bi poturale ublehe poput one na koju je Školegijum svojevremeno ukazao, i da stručno usavršavanje ne bi bilo paravan za krčmljenje budžetskog novca po akademsko-jaranskoj liniji.

Prijedlog: ovaj član treba preformulisati, i dodati definisane standarde za organizovanje stručnog usavršavanja. Tačno: ko, pod kojim uslovima, zašto, kako...

(Npr. kako ponuđene teme imaju veze s onim da stručno usavršavanje podrazumijeva praćenje, usvajanje i primjena savremenih dostignuća u nauci i praksi radi ostvarivanja ciljeva i zadataka odgoja i obrazovanja. Ili, ko odobrava programe stručnog usavršavanja, ko su recenzenti, ko procjenjuje uspjeh ili neuspjeh završenih usavršavanja, kako to čini...)

U članu 6. se kaže da Osnivač samostalno ili u saradnji sa drugim zainteresiranim ustanovama/institucijama je obavezan obezbijediti sredstva i ustanove za realizaciju aktivnosti predviđenih u stavu (2) ovog člana.

Osnivač je ministarstvo? Ili Vrhbosanska nadbiskupija, ili Sabor islamske zajednice? Da li ovim pravilnikom Ministarstvo skida sa sebe obavezu da plaća stručno usavršavanje privatnim školama (Koje po drugim osnovama finansira!)? Ili se radi samo o birokratskom refleksu da govori komplikovano kad god može jednostavno?

Prijedlog: definisati sve bitne pojmove, subjekte i sl. Jasno reći ko kada i pod kojim uslovima finansira stručno usavršavanje. (Kada nastavnik, kada škola, kada ministarstvo?)

U članu 7. (Studijska i stručna putovanja) definišu se (Ovo je novina u odnosu na važeći pravilnik!) stručno putovanje i studijsko putovanje, ali ne i stručni skupovi i programi obuke. Zašto? Pretpostavljamo, zato što je onome ko je ovo pisao turizam prioritet u odnosu na stručnost. Pri tome, nejasno je pod kojim uslovima je neko putovanje u inostranstvo stručno putovanje. Koliki je omjer šopinga i obilazaka muzeja dovoljan da bi se putovanje u inostranstvo nazvalo studijskim? I opet: ovdje nedostaju jasni kriteriji šta može biti razlog da se savremena naučna dostignuća bolje prate u Neumu nego na Ilidži, naprimjer?

Prijedlog: definisati oblike/metode stručnog usavršavanja.

U članu 9. (Vrste programa)  tč. 5 pominje se akreditacija, kao sinonim za odobrenje programa: Odobrenje-akreditaciju programa vrši nadležno ministarstvo u smislu da realizator obuke i program obuke ispunjava standarde kvalitete predviđene planom. 


Kojim pravilnikom, ako ne ovim, o stručnom usavršavanju, trebaju biti opisani ili definisani standardi kvalitete?

Prijedlog: definisati standarde kvalitete. Definisati ko i kako recenzira ponuđene programe stručnog usavršavanja.

U članu 10. (Obaveze odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika, ustanove i osnivača) nedostaju prva tri stava. (Dva postojeća nose redne brojeve 4 i 5.) Ovaj propust ukazuje na nepažnju a možda i brzinu kojom se dokument izbacio u javnost. Zašto Ministarstvo žuri s usvajanjem ovih dokumenata? I ko su uopšte ljudi koji ovakve dokumente sastavljaju? Kako oni rade? Postoji li negdje trag o tome kako se došlo do ovakvog dokumenta? Ko je, imenom i prezimenom, zaključio da obavezno prisustvo seminaru (zašto ne seminarima?) mora da traje 12 sati?

(Stav 4: Odgajatelj, nastavnik i stručni saradnika je dužan da u toku dvije godine:

a) prisustvuje seminaru iz oblasti struke u trajanju od najmanje 12 sati 


b) prisustvuje seminaru iz oblasti inkluzivnog obrazovanja u trajanju od najmanje 6 sati?)

Zašto je 12+6 sati optimum za dvije godine? I kakve veze prisustvo ima sa usvajanjem i primjenom znanja??? Zašto obaveza nastavnika nije da primijene naučeno?

Ministarstvo obaveze za četiri kategorije subjekata definiše u dva stava. I pravni laik vidi da je to karikatura pravnog akta. Zašto Ministarstvo nudi javnosti karikaturu pravilnika?

Zato što vjeruje da je ta javnost apatična, indolentna i tupa, pa da neće ni čitati ovaj prijedlog, a i ako ga pročita neće se u formulacije udubiti. Ukoliko u ovom obliku pravilnik bude usvojen, nećemo znati samo ko vodi lošu obrazovnu politiku, nego i kakva je apatična i indolentna tupost provodi u praksi.

Prijedlog: precizno definisati obaveze (i prava!) svih sudionika u programima stručnog usavršavanja.

 U članovima 12. i 13. (Izvještaj i Evidencija) Ministarstvo prepušta dio svojih nadležnosti ustanovama, tj. školama. Zašto onoga ko plaća neku uslugu (Ministarstvo) ne zanima kako je kvalitetno ta usluga pružena?

Zato što ne plaća svojim novcem, ili zato što ga kvalitet ne zanima, ili zato što je u talu i dilu sa davaocem usluga, pa ne želi da otežava transfer dodatnim procedurama? Ministarstvo je ovim propustom priznalo da nema još uvijek ni približno jasnu sliku o svojoj ulozi i svojoj odgovornosti za kvalitet obrazovanja u segmentu koji se tiče stručnog usavršavanja.

 Kao takvo, ono sasvim liči na zapovjedni brod s pokvarenim kompasom, čiji kapetan flotu za sobom vodi uzburkanim morem uzdajući se u svoje znanje da mahovina raste na sjevernoj strani panja.

Fotografija: Amer Tikveša

 

N. Veličković