Lektira

Značaj Judite za opstanak Hrvata

04.03.2016

Prilog javnoj raspravi o Prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik

Emisiji Hrvatske televizije Otvoreno, emitiranoj 2. marta 2016. godine, a posvećenoj dva dana ranije objavljenom nacionalnom kurikulumu[1] za hrvatski jezik, posvetićemo ovdje veću pažnju nego što bi je televizijski programi tog tipa trebali imati. Analizirajući način njenog vođenja i suprotstavljene stavove gostiju, moguće je predvidjeti i tok dalje javne rasprave o ovom važnom pitanju.

1.

Već sama najava predstavila je voditelja Mislava Togonala kao tendencioznog i malicioznog moderatora, koji je odlučio svoj sumnjivi književni ukus pretpostaviti novinarskoj objektivnosti. Prilazeći temi nedovoljno pripremljen, ali dobermanski odlučan da je obradi senzacionalistički, problem je formulisao kao lažnu dilemu, svodeći je između ostalog na pitanje Štefica Cvek ili Judita. (Upravo izbor Dubravke Ugrešić, između oko 400 drugih autorica i autora, svjedoči o ideološkoj ostrašćenosti haerteovog urednika.)

Prije nego je otvorio razgovor sa gostima, gledaoci su imali priliku vidjeti nekoliko izjava građana snimljenih na ulici, iz kojih smo mogli saznati da među odraslima vlada velika sumnja u smislenost ponuđenog kurikuluma, a među djecom čitalačka ravnodušnost.

Odrasli su iskazali i zabrinutost za hrvatski identitet, koji se gubi izbacivanjem djela hrvatske književnosti (ostalo ih je samo 78 hrvatskih naprema 130 svjetskih). Konstatirali su da kurikulum nema nacionalni identitet, i da, ako se dopusti sloboda izbora nastavnicima, na kraju će američki mediji određivati sadržaj, a nastava se više neće moći kontrolirati.

Nakon ovog navijačkog uvoda, voditelj se obratio predstavniku radne grupe koja je izradila prijedlog kurikuluma, istaknuvši detalj da u spisku djela preporučenih za obradu u svih pet ciklusa (osnovna i srednja škola) nema Judite a ima Džonija Štulića. To bi, prema njegovom mišljenju, bilo isto kao kad bi Englezi izbacili Šekspira iz škola a ubacili Dejvida Bouvija. Ova intelektualno rahitična analogija potvrdila je sumnju da kurikulum nije pročitao, ili da jeste, ali brzo i površno, pa ga zato nije razumio.

Tomislav Reškovac, jedan od članova ekspertne grupe koja je vodila cijeli posao oko izrade kurikuluma, nije se dao iznervirati voditeljevom zlonamjernošću i strpljivo je objasnio da spisak nije konačan, da se odnosi samo na čitanje cjelovitih djela, da će se i Judita i Don Kihot i Ilijada naravno i dalje čitati, u odlomcima, kako se čitaju i sada. Istakao je i važnu činjenicu da ponuđeni kurikulum nije eksces, da je to praksa u većini zapadnih evropskih zemalja, iz koje se izdvaja jedino Malta.

Valjda nezadovoljan racionalnim i smirenim odgovorom, voditelj je u igru ubacio svoj najjači adut, profesora Slobodana Prosperova Novaka, koji je na zadovoljstvo voditelja razinu razgovora spustio za još jedno stubište niže. On je, nakon što je objašnjenja Tomislava Reškovca nazvao glupostima, za kurikulum rekao da je tempirana bomba izrađena još u vrijeme Stipe Šuvara, odnosno leš iz Milanovićevog ormara, to jest sa stanovišta struke ništavan, kako bi potom, sumnjajući da leš neće dovoljno zastrašiti hrvatsku javnost, potegao još strašniji rekvizit – Srbiju, tvrdeći, netačno, da će se, prođe li ovaj kurikulum, više hrvatskih književnika učiti u Srbiji nego u Hrvatskoj.

Voditelj je riječ dao književniku i gimnazijskom profesoru Zoranu Feriću, koji je retoriku Prosperova Novaka nazvao smiješnom teorijom zavjere. Dalje je rekao da škola već duže vrijeme proizvodi bibliofobe, da djeca ne čitaju, i da je ponuđeni kurikulum dobar način da se to stanje promijeni, odnosno da simbolična funkcija lektire ne treba biti važnija od praktične. Ovakvim kurikulumom urađen je veliki posao, ocijenio je, smatrajući da nije uredu otpisivati ga ofrlje i politizirati na način na koji se to čini.

Dobivši riječ, književnica Milana Vuković Runjić je prvo konstatirala da je gostiju u studiju previše, zbog čega svi mogu kao misice reći svega dvije-tri rečenice. (Zašto kao misice ostala je zagonetka, osim ako nije upavši u zamku stereotipa o glupim plavušama mislila na kvalitet vlastitih iskaza.) Književnica je problem (pada) nataliteta povezala sa književnošću otprilike na ovaj način: Engleza nema bez Šekspira, Nijemaca bez Getea, nas (Hrvata) bez Marulića. Odnosno, naroda nema bez kulture, a kulture nema tamo gdje pola populacije ne čita. Za nečitanje ona je optužila učitelje, koji ne znaju djeci približiti djelo. Kulturu provode dosadni ljudi, da svi zaspemo, dodala je, i poentirala: Vi iz Homera možete izvući i krimić, i pornić i ljubić... (Možda je to rješenje – vratiti sva kanonska djela hrvatske književnosti na spisak obaveznih za čitanje, i raditi ih sve kao porniće! Tako nijedno neće biti djeci dosadno.)

Riječ je nakon nje dobio kritičar Velimir Visković, unoseći u razgovor važnu informaciju – da kurikulum ima ukupno 324 stranice! (Tj. da spisak autora nije najvažniji dio kurikuluma.) Iako svjestan simboličke važnosti Marulića, koji i njemu fali na simboličkoj razini, Visković se izjasnio da kurikulum smatra dobrim, jer je savremen i jer se u njemu insistira na vještini komunikacije.

Najzad je priliku da nešto kaže dobila i gimnazijska profesorica Marina Čubrić, koju je voditelj predstavio i kao autoricu udžbenika i osobu koja je radila na projektu mature. Njoj u kurikulumu smeta visoka zastupljenost stranih pisaca u odnosu na hrvatske. Iako joj je jasno da se ne može sve čitatiuvijek se može napravit način da učenik to napravi. Šta tačno, i kako, to je ostalo nedorečeno, jer je voditelj požurio da doda još malo ulja na vatru, pitajući je (valjda kao profesoricu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji) šta kaže na činjenicu da se na popisu djela ne pominje Biblija.

Nabačenu loptu profesorica je iskoristila da prigovori autorima kurikuluma nedosljednost: ako su mogli u popis staviti mitove, grčke, skandinavske i slavenske, mogli su isto tako dati i neka poglavlja iz Biblije. Prava reforma, zaključila je, išla bi ka povećanju časova, ne ulazeći u zamršeno pitanje na račun kojeg predmeta bi se to povećanje postiglo.

Upozorivši prisutne da ne želi učestvovati u razgovoru o metodici, profesor Prosperov Novakje vratio raspravu na temu izbora pisaca, prigovarajući autorima da su Kovačićevu Jamu tretirali kao dječiju književnost (na što će Reškovac nešto kasnije opet reći da nije tačno). Očito smatrajući to važnim, Prosperov Novak je osporio stručnost radnog tima, i ponovo spomenuo Šuvara, od kojeg počinju redukcije književnih sadržaja. A zašto je važno da se to ne čini ilustrovao je jednim svijetlim primjerom: naime, upravo zato jer su ljudi znali ko je Bartol Kašić, znali su i da je bilo potrebno brodu Vuk Karadžić dati to ime. Time se, naglasio je, postiže kontinuitet, sugerišući da se za tako shvaćenu kulturu, kao kontinuitet kolektivnog pamćenja, ne mogu brinuti kamiondžije i raznositelji plinskih boca. (Koji su valjda glupi i neobrazovani, jer ne čitaju njegovu Povijest hrvatske književnosti u četiri toma.) Zbog svega toga, zaključio je, razgovor o kurikulumu ne može biti metodički, nego mora biti politički.

Tomislav Reškovac primijetio je da razgovor nije politički nego politikantski, zatraživši dopuštenje da pročita tekst koji prethodi problematičnom spisku pisaca. Iz pročitanog odlomka moglo se shvatiti, jasno i nedvosmisleno, da popis nije konačan, da nije isključiv, da je prijedlog i da ne podrazumijeva izbacivanje bilo čega ili bilo koga. (Na šta je voditelj upornošću razmaženog derišta pitao: hoćete li vratiti Juditu?)

I dalje odlučan da u televizijskom studiju ne govori kao u stadionskoj kafani, Reškovac je podsjetio da stručna rasprava služi tome da se stručno raspravi stvar, dajući do znanja Prosperovu Novaku kako svojim kvaziargumentima on takvoj raspravi ne doprinosi.

Tu je uzela riječ književnica Vuković Runjić, istaknuvši za nju i Juditu važan detalj da je Marulićev spjev kod sebe imao i Henrik osmi. (Što je valjda razlog da ga imaju i svi hrvatski đaci.) A onda je najzad postavila za cijelu do tada vođenu raspravu ključno pitanje: Šta je zapravo cjelovito čitanje?

Voditelj, očito nedorastao temi, prečuo je to pitanje i obratio se Feriću drugim: ako djeca danas koriste uređaje na kojima pišu skraćeno i pogrešno, da li im onda treba servirati i takvu literaturu.

Ferić je započeo odgovor iz tačke koja je za cijelu reformu nastave hrvatskog jezika ključna, od činjenice oko koje su se svi za stolom složili, da djeca ne čitaju knjige. Tu ga je Vuković Runjić prekinula, protestvujući protiv krivog citata: ona nije rekla da djeca ne čitaju, nego da Hrvati ne čitaju. Ali za razliku od odraslih Hrvata koji ne čitaju, djeca su u prilici da im se književnost pokažeJa govorim, pojasnila je, o cjelini nas Hrvata koji malo čitamo i zato izumiremo. Zato je prema njenom mišljenju škola mjesto gdje se treba voditi velika bitka protiv porasta broja funkcionalno nepismenih ljudi

Ferić je džentlmenski šutke prešao preko teze o cjelini Hrvata koja izumire jer ne čita, vraćajući se na svoj argument odgovarajući na retoričko pitanje zašto djeca ne čitaju. Zato što se boje knjiga. A zašto se boje knjiga? Jer ih (tu je upozorio da će iskoristiti jednu tešu riječ) zakoljemo Ilijadom... Kad se Vuković Runjić pobunila protiv takvog zaključka, Ferić se pozvao na svoje dvadesetogodišnje iskustvo u nastavi, koje ona nema. Na šta je uslijedio ispravak: ima – šest godina vođenja škola kreativnog pisanja.

Voditelj, neskriveno zadovoljan što je iščeprkao taj podatak iz nekog intervjua, obratio se profesorici Čubrić optužujući je za nedosljednost, budući da je i sama predlagala da se iz nastave izbaci Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića. Profesorica je braneći se priznala da književnih djela i u važećem programu ima previše, da se sve ne stigne, i da bi ona izbacila i Rasinovu Fedru.

S tim se, na voditeljevo iznenađenje, složio i profesor Prosperov Novak, dovodeći Fedrino prisustvo u školskim programima u vezu sa sovjetskim metodičkim priručnicima, iskoristivši priliku da po treći put u 30 minuta proglasi ekspertnu grupu nestručnom, nudeći se da pročita/analizira/prođe kroz biografije njenih članova.

Velimir Visković je i opet pokušao dodati malo razuma na vagu u voditeljevim rukama. Upozorio je na matematički jasnu i prostu činjenicu da kurikulum predviđa obradu najviše deset djela tokom školske godine, iz čega slijedi da ni sva predložena djela neće biti pročitana. Što se njega tiče (ubacite šta hoćete!) rješenje je kompromis – kombinacija kanonskih djela i djela savremene literature.

Tu je razgovor prešao u kakofoniji, pa se voditelj dosjetio da je prekine pozivom da se pročitaju prispjele poruke gledatelja.

Gledatelji su u svojim sms i fejsbuk komentarima napisali da neće pisci djeci dati radna mjesta, da povijest treba sačuvati, da djeca neće ni Alana Forda čitati, da treba reformisati i profesore, uz školstvo, da je bolje da djeca biraju knjige pa da ih i čitaju nego da im se nameće pa da ne čitaju, da je Tomić, Jergović i Baretić umjesto Marulića, Mažuranića i Šenoe – zbogom pameti, da mora biti neka jezgra obavezna, da treba mijenjati to što učenici ne čitaju, a je li Marulić ili Tolkin, nebitno je. Pregled je završen porukom penzionisanog fudbalskog trenera Miroslava Ćire Blaževića, koji je stao iza svake riječi misice, književnice i voditeljice škola kreativnog pisanja.

Potom je voditelj pozvao goste da daju završne riječi.

Ferić: krivo se postavlja problem, politizira se ono što se ne treba politizirat, barata se sa krivim informacijama, sve je ostrašćeno kao da neko ugrožava hrvatsku kulturu. Mi je ne ugrožavamo, mi je svi skupa za ovim stolom stvaramo.

Čubrić: ne odustajem od poučavanja djece da čitaju, to se može uraditi na mnoge načine, postoji temelj, a zna se šta je temelj hrvatske književnosti.

Visković: kompromis, kanonska djela bez kojih se ne može, i djela sa suvremenim temama.

Vuković Runjić: treba se boriti protiv dosade, dužnost je profesora naučiti djecu da su kapitalna djela vrijedna njihove pažnje.

Reškovac: pružiti iskustvo čitanja koje će djecu pretvoriti u pasionirane čitatelje ili ljude koji barem rado čitaju, što je, kad se radi o čitanju u školi, najvažnija stvar.

Prosperov Novak: kurikulum je jedna tempirana bomba iz sedamdesetih, iz koje je sada izvučen štapin, i to će sada eksplodirati.

2.

Ovako vođena rasprava ipak nije uspjela zamagliti neke važne činjenice:

a. djeca sve manje čitaju knjige, uprkos školskom pritisku

b. broj djela predviđenih za obavezno čitanje u odnosu na broj predviđenih sati je prevelik

c. neke teme i neka djela nisu prilagođena uzrastu mladih čitatelja, nerazumljiva su im i kao takva ne podstiču naviku i potrebu čitanja

d. književnost se u školi koristi kao instrument indoktrinacije s ciljem da se osigura kontinuitet nacionalnog pamćenja

e. ciljevi nastave književnosti netransparentni su i nemaju jasno definisane ishode

f. odgovornost za rezultate nastavnog procesa je nejasno adresirana

g. praksa cjelovitih školskih interpretacija književnih djela nije adekvatno teorijski podržana

h. postojeća metodička praksa i aktuelni nastavni programi jezika i književnosti zastarjeli su, neusklađeni s potrebama i interesima djece i sa tehnološkim inovacijama u organizaciji i distribuciji teksta.

Ali čak i ako se ostavi po strani senzacionalističko, nepripremljeno i pristrano vođenje emisije, koje je otvoreno stalo na stranu vladajuće hrvatske desnice, kurikulumu se očito ne piše dobro. Etnoakademska zajednica manipulisaće činjenicama i emocijama građana i stvoriti raspoloženje koje će ići protiv reforme. Ona će je predstaviti kao subverzivnu u odnosu na hrvatski kulturni identitet, ali će prećutati da taj i takav identitet ona sama proizvodi i da na njemu utržuje veliku i materijalnu i simboličku dobit. Zato za nju ovo jeste političko a ne metodičko pitanje, i kreatori kurikuluma učiniće veliku grešku budu li se pravili da to nije tako. Škola je za hrvatsku desnicu fabrika budućih glasača, i ona je se neće odreći u ime sretnije budućnosti ili prava svakog pojedinačnog djeteta. Njoj ne trebaju sretna djeca nego topovsko meso, misna masa i glasačko-potrošačko stado.

Zato je Dodatak kurikulumu – popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje najveća ako ne i jedina njegova greška. Sastavljači su je načinili, vjerovatno, kao ustupak konzervativnoj protivničkoj strani, izlažući se tako prigovorima i sa suprotnog krila političke scene: naprimjer, zašto u Dodatku kurikulumu među savremenim autorima koji se mogu čitati cjelovito nema niti jednog od urednika i osnivača Feral Tribuna?

Da su bili dosljedni svojoj osnovnoj (i dobroj) namjeri i metodi, sastavljači ponuđenog kurikuluma za hrvatski jezik uzdržali bi se od predlaganja bilo kakvog popisa djela i autora. Učinivši to ipak, snizili su vlastite standarde. Jer, kad su to već učinili, propustili su da uz svako djelo navedu i za koji cilj i ishod ono može poslužiti, ili barem koji od tri navedena kriterija ispunjava: odgovaranje kulturno dominantnoj predožbi o književno vrijednim djelima (1), prikladnost za samostalno čitanje (2) ili primjerenost dobi učenika i njegovu kulturnome i životnom iskustvu (3). Nakon čega bi, da pouče nenaklonjenu ili neobaviještenu javnost, dali i nekoliko primjera kako se to konkretno može uraditi.

Sve to oni nisu mogli učiniti jer takvog interpretacijskog iskustva u obrazovnoj praksi nema dovoljno. Akademske nacistike ne bave se time. Nažalost, pristup interpretaciji književnog djela u nastavi književnosti, za kakav se zalagao profesor Svetozar Petrović, u ovom je prijedlogu kurikuluma ostao neiskorišten i zanemaren. A upravo je on nedostajući luk mosta kojim se želi povezati književnost sa obrazovanjem. To što prosperovština ne razlikuje upaljenu sijalicu od tempirane bombe, pa u intelektualnu raspravu uvodi emocije (strah, zabrinutost), uvrede (činjenice su za nju gluposti), argument autoriteta (stručnjaka, naspram kamiondžija) i dezinformacije (laži, krive navode, falsifikate) očekivana je reakcija i možda jedina moguća strategija konzervativnog dijela stručne javnosti. Ono što nedostaje prijedlogu nacionalnog kurikuluma za hrvatski jezik nije Marko Marulić nego Svetozar Petrović.


[1] http://www.kurikulum.hr/wp-content/uploads/2016/02/Hrvatski-jezik.pdf

Autorice i autori: doc. dr. sc. Emina Berbić Kolar, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, Odsjek za filologiju; dr. sc. Vesna Budinski, Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet, Katedra za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu; Meri Farac Jemrić, prof., Osnovna škola Rudeš, Zagreb; Diana Greblički-Miculinić, prof., Osnovna škola Špansko Oranice, Zagreb; Tanja Marčan, prof., Hotelijersko-turistička škola Opatija, Opatija; Nikolina Marinić, prof., Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar, Bjelovar (voditeljica); dr. sc. Goran Novaković, prof., XII. gimnazija, Zagreb; Sanja Polak, dipl. uč., Osnovna škola Davorina Trstenjaka, Zagreb; Nataša Sajko, prof., Medicinska škola Varaždin, Varaždin; Anita Šojat, prof., Osnovna škola Ljudevita Gaja, Osijek; Branka Tolić, prof., Gornjogradska gimnazija, Zagreb (članice stručne radne skupine izabrani javnim pozivom)

Gea Cetinić, Agencija za odgoj i obrazovanje; Marijana Češi, Agencija za odgoj i obrazovanje; Jadranka Domazet, Agencija za odgoj i obrazovanje (članice stručne radne skupine iz jedinice za stručnu i radnu podršku)

Branislava Baranović, Tomislav Rekovac (članovi stručne radne skupine iz ekspertne radne skupine)

Mirta Srdarev, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (tehnička koordinatorica stručne radne skupine)

Boris Jokić (voditelj); Branislava Baranović; Suzana Hitrec; Tomislav Rekovac; Zrinka Ristić Dedić; Branka Vuk (ekspertna radna skupina)

Foto: Artemisia Gentileschi

N. Veličković