Vannastavne aktivnosti

Sekcija kao životna lekcija

15.03.2016

Reportaža o sekcijskom radu u Osnovnoj školi "Skender Kulenović"

< >

Kad uđete u Osnovnu školu Skender Kulenović, kao da ste ušli u ogromni kabinet likovne kulture. Odmah upadaju u oči portreti bh. pisaca: Ćopića, Pandže, Kulenovića, Selimovića... Tu su i zidne novine kao vid saradnje likovne i drugih sekcija. Zatim radovi na papiru koji su učenice i učenici sami reciklirali, fotografije, zid s grafitima, instalacija...

U većini tih stvari učestvovao je nastavnik likovne kulture Smail Ćar. On je u školi još od rata: Niko tad nije postavljao pitanje matematika, ovo-ono, tad su djeca spasavala glavu, sjedili u podrumima, svirali, crtali, pjevali i tad sam naučio bit ove profesije. A to je učiti ih da prije svega budu plemeniti, na što, po njegovom mišljenju, umjetnost može u velikoj mjeri uticati.

Sada skupljaju čepove. Na stotine čepova sortiranih po bojama čeka u ostavi kabineta likovnog da postanu bosanski ćilim. Umjesto u prirodu, otići će u umjetnost. Čepove je skupljala cijela škola, a mali likovnjaci će ih složiti u ćilim.

Danas, kada djeca imaju sve, kad je ovladala tehnologija, danas je još teže. I roditelji često djecu uče, daj ti tu informatiku, taj engleski, matematiku, pusti likovno, to je bezveze – nastavlja priču donekle rezignirano.

Kakve god reforme u obrazovanju da su se dešavale, kaže nastavnik Ćar, išle su na štetu likovnog, ali i muzičkog i tjelesnog, smanjivanjem broja časova. Uzeli su djeci nešto što je sveto, a to je likovna kultura, muzika i sport, nešto što je užasno važno da se odgoji dijete. Zbog toga je sekcijski rad, smatra on, žila kucavica tih predmeta. Time se nadoknadi potreba djece za likovnim izražavanjem, ali i njegova potreba, kao pedagoga, da na djecu utiče odgojno.

On vodi starije razrede. Likovnu sekciju za manje uzraste, konkretno četvrte razrede, vodi učiteljica Zineta Šabanović. Ne zaostaju za odraslima. Na sekciji rade origami. Prave cvjetove od papira. Na jednom zidu visi instalacija – posuđe za jelo sve s hranom unutra. Tek kad se primaknete i dodirnete vidite da nije bakarno. Kartonsko je, sprejom obojeno u bakarnu boju, a makaroni, grah i ostali prehrambeni artikli zalijepljeni su i također sprejom obojeni.

To nije jedino žrtvovanje hrane za umjetnost. Kako nešto uče, o prehrani ili godišnjim dobima, iz predmeta Moja okolina, tako od plodova o kojima su učili naprave rad. Cvijet od zrna riže, graška, bilo čega.

Na drugom zidu kolaži rađeni od krep papira – hiljade kuglica lijepljene su na prethodno nacrtane oblike, dok prsti i oči ne zabole.

Ni druge sekcije, iako im rad nije u tolikoj mjeri vidljiv kao kad su likovnjaci u pitanju, ne zaostaju za njima ni po obimu ni po kvalitetu rada.

Od 1994. godine, naprimjer, škola objavljuje školski časopis Trem. Format, logo, naziv i jedan dio rubrika su mu ostali isti. Ne radi se, ni u jednom broju, o taksativnom nabrajanju školskih dešavanja. Pisali su o temama koje se tiču djece. Kako je časopis izlazio jednom do dvaput godišnje, bilo im je malo. Onda su više puta godišnje objavljivali bilten. Manji format od trema, crno-bijeli, s manje listova, dakle jeftin, ali zanimljiv. Sastavljen je pretežno od karikatura nastavnika i karikaturalnih prikaza nastave, što je u našem školstvu sigurno rijedak, a možda i jedini primjer. Trem se od ove godine, zbog finansija, ali i sve veće orijentiranosti mladih na digitalnu tehnologiju, seli na internet. Osim novina, tu je i radio Trem, tačnije školski razglas preko kojeg učenici puštaju muziku po vlastitom izboru i rade emisije uživo.

Svi bi htjeli pred mikrofon i Hidajeti Mujić, voditeljici novinarske sekcije, želja je da svima udovolji. Međutim, glavni kriterij je pouzdanost. Prije nego li boja glasa i dikcija. Važno je pojaviti se na vrijeme, uraditi stvar bez improvizacija, biti odgovoran prema opremi... Tako se uče istupanju u javnosti, odgovornosti prema javnom prostoru i riječi, razbijaju strah i tremu od medijskih nastupa.

Zna se desiti da je to motivirajući faktor za poboljšanje učenja i vladanja kod pojedinih učenika. Učenik Dino, koji ima talenta za repovanje, postao je, između ostalog, zahvaljujući radiju Trem popularan u školi. Popularnost je na njega uticala motivirajuće. Povećao mu se osjećaj odgovornosti prema ponašanju i učenju.

Njegov talent otkrila je voditeljica dramske sekcije. U toj sekciji učenici uz pomoć nastavnice sami smišljaju tekstove za predstave koje će izvoditi. Situacija kao stvorena za Dinu. Bez učenja... Sekciji se nametnuo svojim stihovanjem i otad je ne napušta. Uhvatiti neku definiciju, zapisati bilo šta, njemu je bio problem. Sad hvata svaku riječ i donosi meni svesku da pokaže. Možda se malo boji da neće dobiti sljedeći angažman, kaže nastavnica.

Bliska dramskoj je lutkarska sekcija. Nju pohađaju mlađi uzrasti. Oni ne smišljaju već uče. I to mnogo. Na probi za predstavu Od korice do police svako od glumaca zna svačiji tekst.

- Zašto to? – pitam.

- Ako neko ne može doći na probu ili na predstavu, treba neko govoriti i njegov tekst – kaže mi jedan od polaznika.

Voditeljice sekcije Ismeta Kulenović i Mediha Pašić, ipak, u odnosu na učenje tekstova, prioritet daju relaksaciji, igri i razvoju govora.

Da biste vodili neku sekciju, morate, naravno, imati znanje iz oblasti koju vodite, ali formalne kvalifikacije nisu potrebne. Pored znanja, potrebna je ljubav. Elvir Dreca, nastavnik fizike, vodi školu gitare. Tako se ruše barijere između profesora i učenika, da vide da i mi imamo tu neku širinu, da nismo samo vezani za struku, ako ništa da im tu ljubav približim. Učenici i mimo sekcije mogu se zadržavati u prostoru s gitarama ukoliko instrument nemaju kući. A oni koji ga imaju, nerijetko od kuće donesu gitaru da im se zamijeni žica ili gitara naštima dok to sami ne nauče.

Ljubav prema latinoameričkim plesovima na učenice uspješno prenosi i učiteljica Staša Vukasović. Dvije bivše polaznice njene sekcije otisnule su se i u profesionalne vode. Međutim, Staša kroz sekcijski rad nastoji provući i priču o inkluziji. Edna je djevojčica s Downovim sindromom. Ona je sad sedmi razred, a od drugog pohađa sekciju. Edna je presretna dok pleše. Prati upute i oponaša Stašine korake jednako uspješno kao i njene drugarice. Ja nemam osjećaj da je ona specifična te da joj treba posebno pomagati. Ona zna svoje mjesto, kad je neka priredba, naprimjer, kad treba izaći na scenu, šta uraditi, sve..., kaže Staša.

Vannastavne aktivnosti posebno dobro dođu naprednim učenicima i učenicama. Osim što se s njima intenzivnije radi pred takmičenja iz raznih predmeta, Nermina Begović, nastavnica engleskog, posvećena im je kontinuirano već petu godinu. Jednostavno, pojedini učenici mogu i žele više, ali to kroz nastavu ne mogu postići. Nermina onda s njima radi online. Šalje im zadatke putem maila, pregleda ih i vrati ih s komentarima. Napravili su i klub čitalaca gdje imaju nekolicinu knjiga na engleskom te audio knjige. Knjige, dakle, čitaju i slušaju sa zadacima razumijevanja pročitanog i preslušanog.

U razgovoru s učenicima nije bilo nijednog koji je prednost dao bilo nastavnom bilo sekcijskom radu. Svjesni su oni da je predmetna nastava nešto što se ocjenjuje i što im uveliko određuje budućnost. Međutim, isto tako su svjesni da budućnost i nije baš svijetla bez zadovoljenja njihovih sklonosti u punom kapacitetu, što bi škola teško mogla izvesti bez sekcijske nastave.

Taj sekcijski rad, zbog toga što koristi drugačije metode, ima više taj efekat životnosti. U tom smislu smatram da je vrlo koristan zbog povezanosti s onim što učenike stvarno zanima i što oni zbilja žele da nauče, a redovna nastava su sadržaji koji su njima nametnuti nastavnim planom i programom, kaže pedagogica Mirsada Liskovica-Muftić.

Kad je u pitanju životnost u smislu praktične upotrebe znanja, primjene u svakodnevnim situacijama, ona je najvidljivija na tehničkoj sekciji. Svako od njih ima primjer šta je od znanja sa sekcije primijenio van škole i koji su svakodnevne koristi sekcijskog rada. Od nadogradnje kablova, popravke šaltera za svjetlo, preko poklona mami za 8. mart i pravljenja kutija za bojice, do postavljanja šljokica uz pomoć električnog pištolja za lijepljenje na triko za ritmičku gimnastiku.

- Šta je najkorisnije što si uradio za sebe a da ti je u tom pomoglo ono što si naučio na tehničkoj sekciji – pitam jednog od polaznika.

- Napravio sam punjač za mobitel. Besplatno trošim struju kad punim mobitel.

- Kako si napravio punjač? Mogu li i ja to?

- Fino, možete. Pomoću CD-a i magneta koji pokreće motor. Kako se magneti privlače, CD se okreće i nekom sporijom brzinom puni...

Ipak, ne mogu. Nisam u životu imao nastavnice poput Hajre Kadrić i Mirele Džindo koje vode tehničku sekciju. Uključeni su svi razredi od šestog do devetog. Neko sekciju pohađa prvu godinu a neki su više godina tu. Svjesno rade tako. Onda oni koji su duže u sekciji žele da se dokažu pokazivanjem mlađima. Sarađuju i s drugim sekcijama. Najčešće s informatičkom. Nisu još uspjeli, ali istrajavaju na elektronskom vozu koji bi bio pokretan uz pomoć zvuka s računara.

Ono što je zanimljivo u vezi s ovom sekcijom jest da je tehničko vaspitanje u nekom tradicionalnom shvatanju muški predmet. U OŠ Skender Kulenović izjednačen je broj djevojčica i dječaka u sekciji. A omjer nastavnika je dva prema jedan u korist žena. Tradicionalno shvatanje, međutim, nije poljuljano kad su u pitanju plesna i ritmička sekcija, gdje dječaka ove godine nema.

Nisu sekcija, ali su aktivni i nevezano za nastavu – Vijeće učenika. Oni se sastaju svake sedmice i razgovaraju o školskim problemima sa željom da im nađu rješenje. S njima razgovara i radi pedagogica. Uspjesi su ogromni. Zahvaljujući njihovom skupljanju sredstava, škola, naprimjer, ima grtalicu za snijeg.

Jedne godine pao je veliki snijeg. Nije se moglo prići školi. Dođe nam ideja da kupimo grtalicu. Bilo je skeptičnih i među roditeljima i među nastavnicima, ali malo-pomalo, mi skupimo novce i kupimo je. Evo ove godine nema snijega, ali ko zna kad opet može zatrebati – kaže pedagogica.

U vrijeme našeg obilaska škole neki đaci bili su u centru Dajte nam šansu gdje su volontirali dužeći se s djecom s posebnim potrebama. Faris Korać, član Vijeća, kao posebno važnu aktivnost ističe prošlogodišnju organizaciju Igara bez granica, gdje su im gosti bili djeca iz škole Vladimir Nazor i centra Oaza. Želja im je da kroz druženje, zabavu, sport i jedni i drugi uče o tome da razlike među njima ne smiju biti prepreka u ostvarivanju dječijih potreba i želja koje su kod svih iste.

Učenicima svoje škole i njihovim porodicama slabijeg finansijskog statusa svake godine traže način da pomognu. Izdvajaju prošlogodišnji bazar, gdje su sa svojim roditeljima pravili peciva i kolače i prodavali ih. Novci od prodaje otišli su u ruke najugroženijima.

Sve nabrojano nije sve što škola Skender Kulenović nudi od vannastavnih aktivnosti. Ipak, više je nego dovoljno da na njenom primjeru ideju o školi kao drugom domu prihvatimo kao realnu mogućnost. 

Fotografije: Amer Tikveša

Amer Tikveša