DAN OSOBA S DOWNOVIM SINDROMOM

Kako s Downom nakon škole?

22.03.2016

„My friends, my community“ slogan je pod kojim je ove godine obilježen Dan osoba s Downovim sindromom. Obilježavanje je u Sarajevu organizovalo Udruženje Život s Down sindromom FBiH u suorganizaciji s Udruženjem Duga te s tri srednje škole s područja Kantona Sarajevo.

Mujo je drugi razred Trgovačke škole u Hadžićima. Nakon završenog trećeg razreda planira polagati za saobraćajnog tehničara. Što se posla tiče, želi biti vozač. Ako uspije, bit će to prvi vozač s Downovim sindromom u BiH i jedan od rijetkih uopšte. No, u trgovini bi, ako ne sve, onda sigurno neke poslove mogao raditi.

U školama se trude da sva djeca maksimalno opravdaju stečeno zvanje. Sanda Dupovac, Mujina profesorica, kaže da je svako dijete s Downom priča za sebe. Koliko će uspješno odgovoriti zahtjevima struke zavisi ne samo od dječije posvećenosti, već i od stepena invaliditeta.

Samira Karapuš, psihologinja u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn, kaže da u njihovoj školi djeca s Downovim sindromom upisuju smjer hortikulture ili rasadništva. Rad s cvijećem i biljkama ih ispunjava. I ne samo da su u stanju reproducirati naučeno, već nerijetko pokazuju samoinicijativnost i kreativnost. Ona ne vidi problem da ijedan njihov učenik radi na poslu za koji se školovao ili se školuje.

Džemal Karčić želi biti fotograf. Na dobrom je putu da to postane. Drugi je razred Srednje tehničke škole grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije. U trećem razredu odabrat će smjer Fotograf za medije. Voli da fotografiše, ali i zna to raditi. Njegov profesor Kenan Strujić za đake s Downom kaže: Većinu teoretskih stvari mogu pratiti, praktične ne toliko, ali mogu zadovoljiti jedan okvirni dio nastavnog procesa. Profesor mora sam za njih praviti plan i program i onda prati da li može dijete to da zadovolji ili ne, pa ga možete mijenjati tokom godine. Jedina teškoća u radu s tom djecom je što zahtijevaju dosta individualnog rada, što u razredu s 30 djece nije moguće postići a da ne bude nauštrb druge djece. Za Džemala smatra da bez problema može raditi kao fotograf ako se nastavi zalagati kao do sada.

Uprkos brojnim pozitivnim pričama i mogućnostima osoba s Downovim sindromom, još niko od njih nema zaposlenje. Između ostalog, i zbog toga na njihovoj profesionalnoj profilaciji rade i u Udruženju Život s Down sindromom FBiH. Oni su prije pet mjeseci pokrenuli 3D Down Print Club. Članovi tog kluba su osobe s Downovim sindromom, među ostalima i Džemal. Jedan je od rijetkih u BiH koji je uopšte mogao vidjeti kako izgleda 3D printanje a kamoli o tome učiti. Osim printanju, stručnjaci iz oblasti dizajna i arhitekture podučavaju ih 3D modeliranju. Oni sad znaju da ono što zamisle mogu i isprintati. U konačnici i uče kako se to radi. Za nadati se da će za sebe uspjeti isprintati bolju budućnost.

Međutim, posao nije samo važan zbog finansija. On je i značajan faktor socijalizacije i društvenog života. Nakon srednje škole, život osoba s Downom najčešće ostaje zatvoren u okvire porodice. Učenici spomenute tri škole sastali su se na Dan osoba s Downovim sindromom da o tome razgovaraju. Iznosili su svoja  iskustva u vezi s druženjem s njihovim drugarima iz razreda koji imaju Downa. Treba samo imati malo veći prag tolerancije. Benjo svakoga grli i ljubi kad se pozdravlja. Ne možeš ti njemu reći nemoj me grlit, kaže Mario iz Škole za okoliš i drvni dizajn o svom drugu. I to je manje-više sve. Za sve učenike s Downom rečeno je da sve drugare tretiraju jednako. Spremni su uvijek i svakome pomoći, a ako ne mogu, barem im je želja iskrena. I djeca s Downom dijele samo pozitivne priče o svojim drugarima bez Downa. Međutim, vanškolska druženja su nešto što je ipak rijetko. Razlozi su različiti. Nekad je to prosto nedostatak zajedničkog interesa, ništa lično. S druge strane, jedan učenik je rekao da se ne smatra dovoljno zrelim da izađe u grad s nekim ko ima Downa. Jednostavno ne zna koji nivo odgovornosti treba imati prema takvoj osobi i da li bi ga mogao izdržati.

Ipak, svi oni u školi provode značajan dio dana i, ako je kvalitetno ispunjen, mogu biti zadovoljni, barem djelimično, i svojim društvenim životom. A njihov susret koji je organizovalo Udruženje Život s Down sindromom FBiH u suorganizaciji s Udruženjem Duga jedan je od vidova njihovog druženja van škole. Osim toga koristan je da se takva druženja nastave. Priče Džemala, Muje, Benje i drugih pomažu nam da u njima ne gledamo samo osobe s Downom, već i fotografa u nastajanju, budućeg vozača, trgovca, možda 3D modelara i ko zna koga još.  To nisu osobe na kojima mjerimo svoju humanost prihvatajući ih kao različite zbog jednog ili samo dijela hromosoma viška. To su osobe s kojima možemo imati i zajednička interesovanja iz kojih se može razviti prijateljstvo. Jedno od onih koja traju i nakon završene srednje škole. Sigurnije od brojnih drugih. Osobe s Downom prijateljstva ne raskidaju.

Fotografija: Amer Tikveša

Amer Tikveša