Priče stare godinu dana (iz magazina Školegijum br. 11/mart 2015.)

Odgoj kao trening za šoping

26.03.2016

Kako odgajati djecu za potrošačko društvo? U kojoj je mjeri odgoj trening za šoping? Kako naučiti dijete da živi u konzumerizmu, a ne postane konzument?

Kako djecu učiti zahvalnosti: dajte im manje naziv je teksta Jenn Choi, autorice projekta Toys are tools u kojem ona skupa sa svojom djecom svakodnevno testira na desetine novih igračaka i daje svoj sud o njima ocjenjujući ih po više kriterija.

Tekst sam polako i sistematično čitala nekoliko puta, svaki put dajući autorici novu šansu da se iskupi za rečeno. Zalud, i nakon trećeg čitanja sam se, kao majka koja svog desetogodišnjaka i trogodišnju mu sestru odgaja u Bosni i Hercegovini, osjećala jednako iziritiranom. Moj je stav nakon svakog čitanja ostajao isti: imamo različito shvatanje zahvalnosti, a njene metode nisu primjenjive na odgoj djece ovdje i sada. Choi nastoji poučiti djecu zahvalnosti učeći ih da cijene ono što imaju. A to je, tvrdi, najlakše učiniti putem onog što je njima najbliže – hrane i igračaka:

Zahvalnost sam htjela da im pokažem na dvije stvari: hrani i igranju. Moja su djeca, kada je hrana u pitanju, užasno izbirljiva i rasipna. Stvari su već izmicale kontroli, pa sam pomoć tražila od Susan Roberts, dječije terapeutkinje i autorice knjige Moje dijete jede sve. Kazala mi je da djeca danas jedu nezdravo zbog toga što ih hranimo.

Danas je to jedan pasivan proces, kaže ona. Međutim, do polovine 20. stoljeća, djeca su bila dijelom kuhinje, pomagala u pripremi hrane, postavljanju stola, rasklanjanju i pranju suđa. Mnogo je faktora koji su utjecali na to da djeca više ne budu uključena u proces pripreme hrane i pospremanja, tvrdi. Poljoprivredna proizvodnja je, recimo, omogućila restoranima da gotovu hranu prodaju po nižim cijenama, na svakom koraku imamo prodavnice u kojima možemo kupiti hranu, a i mnogo veći broj žena je danas zaposlen. Češće jedemo van kuće, tako da djeca ne jedu ono što im je dostupno, nego naručuju ono što žele. Ona tvrdi da bi roditelji trebali naručivati umjesto djece ukoliko jedu u restoranu.

Kako bih djecu uključila u ono što se dešava u kuhinji, pomogla su mi dva proizvoda: posebna kecelja i posebni noževi. Nijedan od njih nije igračka. Na kecelje sam potrošila 24 dolara, a ono što ih čini posebnim jeste to da se veličina može prilagoditi djeci, po njima se može pisati, mogu se oprati i ponovo koristiti. Kupila sam i posebne noževe koji su se pokazali izvrsnim za djecu: napravljeni su od najlona, i oštricu im bukvalno možete stisnuti a da se ne povrijedite. Mogu rezati sir, meso, celer i slično. Devetogodišnjem smo sinu dali misiju: za Dan nezavisnosti imao je zadatak da sam pripremi čizburgere. Počeli smo od prve faze, kupovine hrane i tada mi je bilo jasno kako ovaj prstup može biti uspješan. Naime, moj me sin u mesnici pitao gdje su okrugli hamburgeri. Shvatila sam da uopšte nije imao pojma o tome kako izgleda faširano meso ili na koji se način priprema. Bilo me stid. Onda sam mu objasnila sve. Kad smo došli kući, uzeo je kecelju i namjestio je za sebe a nakon toga razbio jaja i mijesio meso golim rukama. Mislila sam da će mu se u nekom momentu sve to zgaditi, ali on je sve vrijeme sijao od ponosa. Sam je napravio i oblikovao meso, isjeckao paradajz i sve vrijeme pazio na hamburgere. Povremeno bi se uplašio vatre, ali sam sigurna da ga uživo tu nisam vidjela da brže jede hamburger. Gledao je i kako mi jedemo svoje. Bio je toliko zahvalan da je na kraju oprao i suđe.

 

Raste li zahvalnost skupa sa cijenom kecelje?

Imam desetogodišnjeg sina i, sudeći po autorici knjige koju citira autorica teksta, porodicu iz prošlog stoljeća. Djeca su u njoj još uvijek uključena u kućanske poslove, pa tako i pripremu obroka, postavljanje stola za obrok i raspremanje: jednako sin, kao i kćerka, kao i suprug, kao i ja.

Kćerka ima tri godine i oduvijek se vrzma po kuhinji kada spremamo obroke. Sada već sasvim solidno muti jaja, donosi pribor za jelo, maže palačinke... Sin ima deset i već je godinama u stanju samostalno pripremiti jednostavnija jela, gotovo uvijek postavlja pitanja dok ja pripremam nešto što dosad nije kušao, a ujutro, umjesto kafe za razbuđivanje, gleda kulinarske TV kanale. Ne govori da će biti kuhar kad poraste, niti uzorima smatra Jamieja Olivera ili Rudolpha van Veena, mada ih izuzetno simpatiše i često u kuhinji oponaša, što ukazuje da kuhanje nije nešto što prijeti postati profesijom. Jednostavno, sa svojih deset godina svjestan je da je ono naprosto važna stavka u svakodnevnom životu. Ponekad je sve to dio neke male svečanosti, i priprema obroka i sam čin zajedničkog ručka, dok drugi put biramo tek najkraći put do ispunjenja jedne od osnovnih životnih potreba.

Slično misli i Dijana, zaposlena majka dvoipogodišnjaka čiji sin pomaže u postavljanju stola za ručak, gotovo svakodnevno: Njemu to čini zadovoljstvo i ne doživljava taj zadatak kao obavezu već igru. Uredno rasprema svoj pribor za jelo (to ide dotle da i u slastičarni konobaru odnese svoj tanur kada pojede kolač), cijedi sok u blenderu, a ponekad sa tatom pere suđe na način da ga se popne na stolicu, napravi mu se pjena od deterdženta za suđe i pusti da mrlja po tanjurima. Taj dio njegovog odgoja i odrastanja Dijana smatra važnim za usvajanje nekih osnovnih stavova o poslovima u kući i njihovoj podjeli među ukućanima: Generalno voli da asistira u kuhinji i meni je to super jer ne želim da pogrešno shvati da je kuhinja žensko područje u kojem on nema šta da radi! Ne želim da poslove dijeli na muške i ženske, a najvećim bih uspjehom smatrala da u životu bude nezavistan, neko ko se o sebi zna brinuti samostalno, a ne gotovan koji očekuje da to radi neko umjesto njega.

Mada, kao i ja, ne smatra da dijete treba biti zahvalno što ima šta pojesti, jer je to njegova osnovna životna potreba, misli da je važno naučiti dijete, putem angažmana i uključivanja u kuhanje i ostale poslove, da se u sve što radimo, pa bilo to i obično zadovoljavanje osnovnih potreba, ulaže neki trud, te da trud treba cijeniti. Čim je Dijanin sin stabilno prohodao, prestala mu je, naprimjer, dohvatati stvari koje je tražio (čak i vodu) i trudila se da mu sve bude na dohvat ruke kako bi ih mogao sam uzimati...

Sada više cijeni kada nešto uradiš za njega i uvijek kaže hvala.

Ovi primjeri pokazuju i dokazuju kako je kuhanje, vrzmanje po kuhinji i samo objedovanje našoj djeci, kako mojoj, tako i djeci mojih prijatelja i poznanika, važan dio dnevnih rituala. Stoga me je i nasmijala euforija autorice, potaknute jednom od knjiga iz edicije Kako da ovo ako ono, kojom je pristupila uključivanju svog devetogodišnjaka u pripremu hrane. Pri čemu joj za tu revolucionarnu ideju nisu bili dovoljni tek dobra volja, kuhinja, kašika i zdjela, već i specijalna kecelja od 24 dolara i noževi sa specijalnim oštricama. Je li zahvalnost veća što je cijena kecelje vašeg djeteta veća (nije to obična kecelja, ipak se može prilagoditi uzrastu potomka!) ili zaista postoje neki stvarni izazovi pred kojima su roditelji svakodnevno kada su u pitanju njihova djeca i konzumeristički odnos prema hrani?

Poneki roditelji, a ja nisam u tom taboru, smatraju da kupovina kućanskih potrepština ne treba da se obavlja sa djecom.

Lično sam stava da izbjegavanjem suočavanja djece sa tim nevjerovatnim mogućnostima izbora, koji se otvore pred njihovim očima u trgovačkim centrima, zapravo gubimo priliku da djecu naučimo važnim lekcijama o onome što Jenn Choi imenuje pametnom kupovinom, a Lana, zaposlena majka dvije curice, zove racionalnom potrošnjom novca: Za novogodišnji poklon, kćerka mi je tražila Barbie lutku koja košta 60 KM. Odvela sam je u kupovinu kako bih joj na licu mjesta pokazala koliki je to zaista iznos. Kupile smo igračke, slatkiše i jedan odjevni predmet za ekvivalent toga i naučili važnu lekciju.

Upitali smo i Amru, prodavačicu u jednoj zeničkoj prodavnici igračaka da nam uporedi obrasce kupovina kada odrasli kupuju sa djecom i kada kupuju sami, birajući poklone za, obično, tuđu ili, rjeđe, svoju djecu. Odmah po postavljenom pitanju, Amra se nasmijala svjesna koliko se radi o potpuno drugačijim iskustvima:

Super mi je kako ste to primijetili, to su potpuno različite posjete prodavnici igračaka. Roditelji ili drugi odrasli koji dođu sa djecom, ponekad kupe ono što je dječiji prvi izbor, a ponekad pokušavaju pregovarati da bi na kraju opet kupili ono što je djetetov prvi izbor. Uglavnom se vode argumentom cijene i to je glavna stavka o kojoj se raspravljaju s djecom. Kada kupuju za djecu koja nisu s njima u prodavnici, kupuju, rekla bih, pametnije. Tada najčešće i traže moj savjet, ne gledaju samo cijenu, pitaju o prikladnosti igračke za određeni uzrast, pitaju koje su popularne igračke, šta se prodaje, često traže nešto edukativno, raspituju se za pravila određenih društvenih igara... Ja volim reći da je, mada je ovo radnja namijenjena prije svega djeci, nekako manje histerije kada djeca ne učestvuju u kupovini, a kupe se bolje i kvalitetnije igračke. Jesam li smjela tako nešto reći?

 

Učenje kroz igru ili mučenje za igračku

U prodavnici igračaka, kao i svaki roditelj, našla se, naravno, i Jenn Choi. Došla je tamo sa konkretnim zadatkom:

Danas sve kupujemo preko interneta i zaboravili smo kakav utjecaj kupovina sa djecom može imati na njih. Djeca ne mogu postati dobri potrošači/ce ukoliko im ne pokažemo kako prepoznati vrijednost i kvalitetu. Naravno, ne postoji bolji način za usvajanje ovakvog znanja od predmeta u kojem su najstručniji – igračkama.

Odmah smo se zaputili u dio koji se zove Izaberi kockicu (Pick A Brick Wall). Vidjeli smo kako druga djeca s obje ruke ubacuju kockice u korpe za čiji je sadržaj cijena bila fiksna (7,99 dolara za malu i 14,99 dolara za veliku). Moja su djeca krenula da urade isto, ali sam ih onda zamolila da razmisle o tome šta žele napraviti kada dođu kući i o tome koliko kockica može stat u korpu. Za njih se ovaj zadatak pokazao jako teškim.

Pick A Brick Wall vam upravo daje osjećaj kao da ste dijete u prodavnici slatkiša. Može vas obuzeti pohlepa i možete lako zaboraviti zašto ste došli, to jeste da uzmete mnogo kockica i one koje zaista želite. Prostor u kolicima je ograničen, kao i vrijeme koje smo imali tog dana. Dala sam im dvije opcije: mogu uzeti mala kolica, a ja ih neću pitati zašto su stavili upravo te kockice, ili mogu uzeti velika kolica, ali samo ukoliko pristanu da budu maštoviti u odabiru kockica i slijede moje upute. Odabrali su drugu opciju. Kako bismo dobili najviše za novac koji smo plaćali, od njih sam tražila da uzmu red kockica iste boje, a zatim ih pažljivo stave sve zajedno u kolica. To je potrajalo pa smo na kraju sve to radili sjedeći na podu prodavnice. Kada su počeli da pune kolica, postalo im je jasno da će, ukoliko nastave na ovaj način, moći staviti mnogo više kockica. Zaposlenice u prodavnici su nam se smješkale i rekle da nisu nikada vidjele da neko kupuje na ovaj način. Neki roditelji su djeci predlagali da urade isto, ali nijedno djete nije pristalo na to. Mojoj je djeci postajalo neugodno, ali sam ih brzo podsjetila na drugu opciju – manja kolica i manje kockica.

Nakon što su naporno radila i napunila kolica sa 270 kockica, bacila su se na posao da popune praznine svojim najdražim dijelovima koji im u igri služe kao blago. Nakon ove kupovine, više se vole igrati sastavljanja i bolje čuvaju svoje kockice. Sada se uvijek prvo igraju sa najdražim kockicama, istim onim za koje su naporno radila, i zahvalna su što ih imaju, bar kada su u pitanju Lego kockice.

Ja se pobrinem i da ih podsjetim da, onog momenta kada primijetim da nisu zahvalna za ono što imaju, počinjem pakovati kockice da ih pošaljem rođacima ili poklonim. S vremena na vrijeme ću, dok su u školi, spakovati igračke sa kojima se nisu igrala i misteriozno ih izvaditi nekoliko mjeseci nakon toga.

Lana ovaj dio sa kupovinom Lega baš i nije razumjela, mada se njene djevojčice rado igraju s Legom. Jasenka, majka dva sina (šestogodišnjeg prvačića i bebe od nepunu godinu), misli da najbliža prodavnica koja prodaje Lego kocke na način opisan u tekstu postoji u Zagrebu, te je i tu ovaj tekst neprimjenjiv na naše uslove, dok Dijana misli da je ovo pravi dokaz kako neki roditelji zaista pretjeruju sa raznim metodama koje isprobavaju na svojoj djeci i da ona nikad ne bi imala živaca provesti sate na podu prodavnice igračaka, ma koliko konačan ishod bio učinkovit.

I meni je, priznajem, kao i Lani, trebalo neko vrijeme da shvatim na koji način su djeca punila kantice. Slagali su kocke tako da popune što više prostora i za uloženi novac dobiju više. No, kao roditelj čija djeca, naročito ono starije, imaju zavidnu kolekciju Lega, nisam shvatila dio u kojem kvantitet utiče na kvalitet igre. Nije li cilj igre da kroz nju nešto naučimo (zbog čega u ranim razvojnim fazama i jesu toliko česte i omiljene igre oponašanja)? Kako nam u tome pomaže gomilanje igračaka?

Moja priča sa Legom imala je nekoliko faza. Na počecima, dok je dječak imao 4-5 godina, Lego je bio sastavni dio igara koje su razvijale motoriku, kreativnost i logično razmišljanje. Bila sam ponosna kada je samostalno sastavio prvi model aviona iz kolekcije Lego City. Odobravala sam kupovinu novih modela kada sam vidjela koliko je za volio slaganje i koliko se udubljivao u proces. Često je i na YouTubeu gledao kako drugi slažu modele koje je želio imati, nekoliko puta u danu. Uvijek je želio slagati samo modele koji se slažu slijedeći nacrtane instrukcije, kreiranje vlastitih svjetova po vlastitim pravilima, pak, nije ga veselilo. Problem je nastao onda kada bi složio model, a za to bi mu, u slučaju najtežih 16+ modela, trebala maksimalno dva dana. Tada bi igračku izložio ili sklonio u neku kutiju i tu bi se priča završila.

Kada bi u Sarajevu ili bližoj okolini postojala Legoteka u kojoj bi se modeli kockica dali unajmiti, baš poput knjiga, filmova i stripova, rado bismo se u nju učlanili, jer sam jedino u tome vidjela smisao: sin bi gradio, a kada bi izgradio, sve bismo to spakovali u kutiju, vratili i uzeli novo. Ovako, u scenariju kada za svaki novi model ulažemo minimalno 50 KM, učinilo mi se kao previše uloga za malo zadovoljstva – vještina slaganja po zadanim obrascima ionako je već davno savladana.

Stoga mislim da Pick-a-Brick koncept u slučaju mog sina ne bi značio mnogo – imao bi samo više kockica od kojih ne bi izgradio ništa. Nikad ne bih ucjenjivačkim metodama svodila njegovu kreativnost na gramzivo punjenje šoping-kolica.

 

Sakrivanje i darivanje

Kćerki, koja sada ima tri, često sakrijem neku igračku, da bih joj je, kada primijetim da je spremna, ponudila na igranje. To naročito činim u vrijeme praznika i rođendana, kada u kratkom roku dobiju mnogo novih igračaka. I Dijana radeći slično primjećuje da se njen sin općenito bolje igra kada ima manji izbor igračaka – tada, pak, iskoristi više ono što je ponuđeno i upregne i svoju maštu.

Znači li to da su djeca zahvalnija na stvarima kada ih dobijaju u određenim vremenskim intervalima, a ne mnogo odjednom ili prosto to da je roditelj taj koji uvijek mora usmjeravati njihov fokus, slobodno vrijeme i vrijeme za igranje i uključivati se na razne načine, a ne samo istresanjem kompletnog sadržaja kutije za igračke na pod i sjedanjem pred računar?

Mnogi roditelji stave pojedine igračke na privremeno čekanje, složit ćemo se u tome sa autoricom. No, dio teksta u kojem se djetetu prijeti poklanjanjem igračke rodbini i prijateljima prilično me zabrinuo. Ne bi li priča o zahvalnosti trebala biti i priča o empatiji, možda čak i samo jedan mali njen dio? Nije li odgovornost prema drugima i osjetljivost na slabije ono čemu, više od svega, želimo naučiti djecu?

Sa sinom sam prošla, a sa kćerkom trenutno prolazim razvojnu fazu to je moje i ne dam nikome, te nam odvajanje igračaka za druge malo teže ide, ali tokom cijelog procesa razgovaramo i na koncu, zajednički, odvojimo zavidnu količinu onoga čime se više ne igraju, što su prerasli ili su izgubili interes. Nikad ne poklanjamo nepotpune ili pokvarene igračke. Ponekad sin, u posjeti dječacima koji se sada igraju njegovim nekadašnjim igračkama, primijeti da je nekim igračkama mnogo bolje u novoj kući, što mi je dodatna potvrda da je lekciju o darivanju i dijeljenju usvojio.

 

Odgovornost učenja odgovornosti

Kada dobijemo djecu, zadamo si mnogo zadataka, postavimo pred sebe mnogo ciljeva, napišemo mnogo planova. Kasnije, kako djeca rastu, a roditelji u nama sazrijevaju, ciljeve prilagođavamo, u hodu odustajemo od ambicija koje se pokazuju nerealnim i pretencioznim.

Ono od čega ne bismo trebali odustati jeste učenje odgovornosti. A šta su kupovina i konzumiranje kupljenog nego li samo još jedna u nizu životnih odgovornosti.

Današnjim roditeljima je to mnogo teže nego našim roditeljima, smatra Dijana, prisjećajući se jednog događaja iz svog djetinjstva: Bilo je zimsko doba, vrijeme kada se kiti bor, a ja sam imala šest godina i morala popraviti prvi pokvareni zub. Mama mi je rekla da će mi kupiti koju god kuglu želim ako budem hrabra i da će ona biti samo moja (smiješno mi je iz ove perspektive da je jedna kuglica za bor značila toliku radost za dijete – ali jeste!). Nakon odlično odrađene posjete zubaru, održala je obećanje i odvela me u prodavnicu da izaberem kuglu. I nikada neću zaboraviti kako sam izabrala jednu crvenu, ni po čemu toliko posebnu, samo zato što je bila jeftinija od one u obliku gljive koja mi se zaista dopadala! Naravno, mami to nikada nisam rekla, niti sam joj bilo čim dala do znanja na koji sam način izvršila svoj izbor, a znam da je mogla priuštiti i onu skuplju. Sigurna sam da moje dijete (kao i mnoga današnja djeca) nikada ne bi postupilo tako, niti da će imati osjećaj za ovakve stvari.

Ja ne dijelim Dijanin pesimizam. Mi smo obje iz generacije koja se radovala kuglici za bor, prilično izvan uticaja velikih šljaštećih tržnih centara s tonama izazovnih igračaka, i to možda jeste naš hendikep u odgajanju vlastite djece. Lekciju otpora konzumerizmu mi nismo imali od koga naučiti. Hoće li je naša djeca savladati, zavisi prije svega od našeg odnosa prema stvarima. A tekst Jenn Choi tu nam ne može biti od pomoći.

Foto: Lamija Begagić

Lamija Begagić