Konkurs

Esma Džiho

Prva knjiga

Školegijum redakcija

27.03.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Ovo o čemu ću vam pričati desilo se davno, jako davno, u jednom sretnom djetinjstvu punom igara, smijeha, ljubavi  i cvrkuta kosova čiju pjesmu čujem i danas iako već odavno nisam djevojčica. Živjela sam u jednom prelijepom gradu  kroz koji je tekla, a teče i danas rijeka Bregava  i u kojem sam ostavila sve svoje tajne, snove i maštanja. Voljela sam čitati knjige. Od trećeg razreda osnovne škole odlazila sam sama u biblioteku. Odlazila bih svaki dan, ali mi je bilo neugodno da mi bibliotekarki moj često prisustvo ne bude postal čudno. Ulazila bih nečujnim koracima u biblioteku, udisala  miris knjiga i zamišljala kako bih voljela da imam jednu novu  koja bi pripadala samo meni. Doticala sam krišom korice  koje su bile poredane po policama, trudeći se da što duže ostanem tu dok me je strogi pogled bibliotekarke požurivao da kažem već jednom naslov knjige koja mi treba. Ona je samo službenik koji ne zna za dječije snove, a ja sam samo broj iskaznice s napomenom o eventualnom kašnjenju ili dugovanju knjiga. Osjećala sam se nelagodno pod njenim pogledom. Ona nije znala da sam svaku svoju lektiru čitala u jednom dahu i da bih već odmah došla po druge naslove da me nije bilo stid.

Nisam od roditelja tražila da mi kupe knjigu jer je bilo dovoljno to da smo nas tri imale sve što nam je potrebno:  čistu i urednu odjeću, školski pribor i udžbenike koji su nam bili potrebni za pohađanje nastave. Prost i jednostavan život lišen dodatnih luksuza. Otac je sam radio i trudio se da nam pruži sve što nam je potrebno, a mi smo mu vraćale onako kako smo najbolje znale - odličnim ocjenama što je pokazivalo njegovo ozareno lice pri povratku sa roditeljskih  sastanaka. Da, lijepo je bilo moje djetnjstvo…

Jednog dana u školu je došao čovjek koji je prodavao knjige. Objašnjavao nam je naslove, pričao o piscima, hvalio sadržaje  knjiga  od kojih sam većinu znala. Neki učenici su rekli da će kupiti knjige, a ja sam šutjela. Učiteljica je rekla da će razgovarati sa roditeljima a potom javiti prodavaču za knjige. Roditeljima nisam pričala o tom događaju. Znali su da sam veliki zaljubljenik u knjige, da pišem pjesme i priče, ali ih nisam htjela zamoliti da mi kupe knjigu jer znam da bi ocu bilo teško odbiti me i nisam ga željela dovesti u takvu situaciju. Za par dana bit će roditeljski sastanak. Znala sam da će  biti riječi o kupovini knjiga ali sam glad za knjigom zatomila u čitanju Bašte sljezove boje... 

Taj dan sam bila nagnuta nad knjigom i nisam čula očev povratak. Osjetila sam da me pomilovao po kosi i tiho izgovorio: „Ti si moj ponos!”  Pogledala sam ga, pružila mu svoju ruku koja je nestala u očevoj velikoj i prizvala sam odnekud  stihove:„...a moje ruke se tad uvuku u toplu veliku očevu ruku, i tu osjete da ih grije, ljubav mog oca koji se smije.“ Šapnuo je nešto mojoj majci i izišao.

Tu večer sam, kao i ko zna koju do tada, zaspala sa  knjigom, zamišljajući da ću jednom kupiti svoju, baš SVOJU knjigu, novu, lijepu i ne znam zašto - crvenih korica. Baš onakvu kakvu je onaj prodavac držao u rukama.  Te noći sam usnila san u kojem je čitav svijet bio obojen u crveno, sanjala sam ruže iz naše avlije, crvene makove na brdašcu iznad svoje kuće  i ozareno lice moga oca koji mi pruža nešto. Učinilo mi se da je izgovorio moje ime.

Probudili su me cvrčci koji su svakog majskog jutra pjevali o Vezenom mostu i Gradu od lišća. Protrljala sam oči i pogled mi se zakovao za crveni omot pokraj mog jastuka. Otvorila sam ga drhtavih ruku - nova knjiga „Samo još kosovi zvižduću“ bila je položena u sandučić crvene boje. Primakla sam je sebi, okretala u ruci, zagledala i mirisala korice. Na prvoj stranici knjige bila je mala ceduljica a na njoj je pisalo:„Mojoj Esmi koja voli ruže, makove i knjige.”

Presretna, iskočila sam iz kreveta, otrčala u dnevnu sobu gdje su bili moji roditelji, oboje ih zagrila i dugo, dugo ostala naslonjena na njihove grudi. Dobila sam najljepši poklon koji su mi mogli kupiti.

Od tog dana sam čitala „Kosove”  i znala svaku priču skoro napamet.

Prošle su godine a knjige su bile i ostale moj najbolji prijatelj. Vrijeme je donijelo drugačije gledanje na život, drugačiju sklonost prema različitim žanrovima književnosti, vrijeme je donijelo nova poznanstva, mnogo proslavljenih rođendana za koje sam dobivala veliki broj knjiga ali nijedna, baš nijedna, nije imala vrijednost niti miris kao moja prva knjiga Šukrije Pandže “Samo još kosovi zvižduću” .

I danas, kad se sjetim djetinjstva, začujem zviždukanje kosova, osjetim ruku na kosi, vidim Planinče, dječaka koji mi maše sa druge strane rijeke,  njegov bukvar kojeg nosi voda,  pa mi dođe da zaustavim rijeku, da zaustavim vrijeme i da se vratim u one godine koje su nepovratno nestale. Želim ući u staru biblioteku koje više nema, u grad koga više nema, želim dotaći tvrde korice na policama odakle sam sa sobom u nozdrvama ponijela miris kojeg i danas čuvam.

Danas sam bibliotekarka, radim u biblioteci, družim se i razgovaram sa učenicima, pričam im o sretnim danima moga djetinjstva u crvenim bojama, pa onda zastanem i moj pogled odluta prema lijevoj polici na kojoj prvo mjesto zauzima knjiga „Samo još kosovi zvižduću“ i tada nešto toplo i sjetno prostruji kroz mene, oči se zacakle, srce zatreperi a pod prstima kao da osjetim zvuk otvaranja crvene kutije.  

Najnovije

Annur Mešić

Ne postoji nevještačka inteligencija

Lamija Muratspahić

Umjetnik

Hamza Čustović

Budućnost obrazovnog sistema

Mario Šantić

Budućnost umjetne inteligencije - očuvajmo ljudskost

Rene Deka

Hakslijeva noćna mora