Nermina Subašić

Zubić

29.03.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Sjedila je na orošenoj cvjetnoj latici i posmatrala mlade vile u veseloj igri. Nekada je i sama bila dio tog razigranog društva, ali godine su učinile svoje i sve se rijeđe hvatala u to kolo. Čak i vile imaju svoj rok trajanja, ranije nije razmišljala o tome, ali eto kako je vrijeme nezaustavno teklo i njene misli su, htjela ona to ili ne, same lutale u tom pravcu. Zubić-vile su posebna vrsta ovih neobičnih bića, čiji je jedini zadatak ispuniti želju za svaki ispali mliječni zub. Tako reći prost, ali ograničen zadatak, svaka od njih ima pravo ispuniti hiljadu želja, nakon toga slijedi nešto kao vilinska mirovina. Odlazi u tako rečeno Rajsku dolinu, prepunu prelijepog cvijeća u kojoj će provesti svoj beskonačni vilinski život, uživajući u cvjetnom nektaru, polenskom medu i drugim pogodnostima zaslužene vilinske mirovine. Jedino o čemu su morale voditi računa u tom svom prostom zadatku je tačno brojanje, jer ona koja se slučajno zabroji i premaši pomenutu cifru, jednostavno se pretvori u zlatkasti prah koji vjetar raznese po pomenutoj dolini i zaiskri na krilima ostalih razigranih vila. Rijetke su bile one koje su završile tako, bar ona za ovog svog vilinskog života nije imala priliku da vidi takav kraj neke od svojih prijateljica. Sve su vodile računa o tome da ne ukrase krila ostalih vila i ona je tačno brojala, počesto se i provjeravala i znala je sjedeći na ovom cvijetku da joj je ostala još samo jedna jedina želja i onda put Rajske doline. Želje nisu ispunjavane nasumice, vladao je tu neki red i raspored i sljedeća želja koja bude poželjena u momentu kad neko dijete stavi svoj ispali zubić pod jastuk bit će njena, njena posljednja ispunjena želja.  Voljela je gledati sa nekog cvjetića ozareno dječije lice nakon ispunjene želje, prosto bi i sama osjetila neko ushićenje u svom majušnom nemirnom tijelu. Potajno se nadala da će ta posljednja želja biti nešto posebno, nešto veliko, što će nekako obilježiti njen odlazak sa ove vilinske scene, što će ga učiti jedinstvenim i nezaboravnim. I vile ponekad imaju želje i nadaju se da će ih neko ispuniti.

Amer se rodio u skromnoj porodici, tako reći bliže sirotinji nego nekoj imaštinji, nisu do sada nikada legli gladni, ali poprilično puta su bili na ivici toga. Otac je naporno radio da prehrani porodicu, majku, njega i starijeg brata. Nije birao poslove, važno je bilo obezbijediti redovne obroke i odjeću za djecu, a on i majka su krparili svoju, često bi primijetio da su i manje jeli kako bi njemu i bratu ostalo dovoljno da se dobro najedu. Bližio se polazak u školu, to je roditeljima zadavalo dodatne brige, jer jedva su opremali i brata, a evo i on kreće u prvi razred. Dok su njegovi vršnjaci odlazili u grad da se spreme za početak školovanja, kupujući novu odjeću, on navikao da nosi ono što je otješnjalo bratu znao je da će obući ono što je brat nosio prošle godine. Nikada nije imao novu majicu, patike, pantalone, a tako bi volio da propadarira selom u novim tenisicama da se sve praši, da ga zagledaju druga djeca sa divljenjem. I ovako ga zagledaju, ali u njihovim očima uvijek vidi taj pogled sažaljenja koji ga čini još jadnijim i siromašnijim. Često se pitao uveče kad bi legao, onako zadovoljan, punog stomaka, zašto neki ljudi imaju sve, čak i više od onoga što im je potrebno, a drugi, kao oni, jedva da skuckaju za hranu i opet se čini da su nekako zadovoljniji od ovih prvih. Razmišljajući tako u tom svom filozofskom transu pomalo je glimuckao prednji zub koji ga već danima muči, hoće-neće van. Još mu samo fali da pored stare bratove odjeće prvi dan škole bude krezub, tek bi onda bio senzacija za ostalu djecu, krezavi odrpanac. Pa ti onda reci da ima pravde na svijetu. Rekli su mu da postoje vile koje ispunjavaju želje kad ispadne prvi zub, jednostavno staviš zub pod jastuk, poželiš želju i sutra kad se probudiš ona je ispunjena. Šta on da poželi, kad mu sve fali, a želja je samo jedna. Jedna jedina. Malo, brate, za nekoga ko nema ništa. Da su barem dvije, pa mogao bi se nekako i uklopiti, ali jedna, to je malo. Eto i sa tim željama opet nepravda. Ma čini mu se da je cijeli život satkan od samih nepravdi, bar za njega. Pa eto šta fali da poželi nove patike i pantalone, pa jedna želja viška nikome neće nanijeti štetu, a on će biti kao nov, niko sutra u školi od te ljepote neće ni primijetiti da mu fali prednji zub. Jedna obična želja viška, a sreća neizmjerna. Napetost oko te odluke šta da izabere od to dvoje mu je jače stisla ruku i zubić je ostao među prstićima. Gledao  je u njega, došao je čas odluke, sad nema uzmicanja, mora presuditi. Stavio ga je pod jastuk, zamislio želju i zaspao.

Svu ovu ceremoniju je posmatrala jedna vila sa cvijeta u saksiji na njegovom prozoru. Vila je bila zadužena da ispuni njegovu želju, uzme zubić i odnese ga u Rajsku dolinu, kao znak da je želja ispunjena. Samo ona je znala šta je dječak poželio. Doletjela je do usnulog dječijeg lica, posmatrala ga je, bio je tako lijep i jednostavan. Poljubila ga je nježno u obraz, on se počešao na mjesto poljubca, misleći da su to oni dosadni komarci koji ga svake noći bude. Uzela je zubić ispod jastuka i poslednji put se uputila ka Rajskoj dolini, ali nekako zadovoljnija i srećnija nego ikada do sada.

Sunce se probijalo kroz razmaknute zavjese na Amerovom prozoru, šaralo je po njegovom licu kao da ga pozivalo da ustane, danas je prvi dan škole. Nije volio raniti, ništa ga posebno nije čekalo, ništa što bi ga učinilo sretnim, svaki dan je nalik onom predhodnom, jad se vukao iz dana u dan. Nekako je otvorio oči , sa očima su se otvorila i usta zapanjena prizorom koji su oči registrovale. Na stolici pokraj kreveta su stajale nove patike, sasvim nove. Baš onakve kakve je poželio. Ljepota jedna, ne možeš je se nagledati. Pokraj patika su stajale pantalone isto tako nove, novcate. I dok se on radovao ispunjenju svoje želje, u Rajskoj dolinu su i dalje letjele razdragane Zubić-vile, ali ovaj put ukrašene predivnom zlatkastom prašinom.

Školegijum redakcija