Ernad Osmić

Kako čitati poeziju „Facebook generaciji“?

01.04.2016

Oblast: Kako čitati poeziju “Facebook generaciji”?

Poezija je oduvijek bila nešto što se doživljava. Ovisno od toga da li se u to doživljavanje poezije upuštamo čitanjem ili slušanjem, mogla bi se povući jedna paralela između toga koji stil poezije je popularan u određenom historijskom trenutku. Za onu poeziju koja se dugo vremena prenosila i konzumirala usmenom predajom, stil vezanog stiha je bio predominantan; dok je začetkom modernizma i pojednostavljene distribucije štampanog teksta, slobodni stih postao jako popularan.

Razlozi za popularnost jednog i drugog stila su načini na koji se poezija distribuirala. Vezani stih je karakterističan po pravilima (rimom, brojem slogova u stihovima itd.) koja povezuju stihove unutar pjesme. Ovo vezivanje stihova pravilima je olakšavalo pamćenje pjesme, a time je olakšavalo njeno prenošenje s jedneosobe na drugu, što je u vrijeme kada nije postojala tehnologija za štampanje velikog broja knjiga bio jedini način za pjesmu da dopre do velikog broja ljudi.

Slobodni stih je postao popularan kada su se stekli uvjeti da pjesma ne ovisi isključivo o usmenoj predaji. Iako je Gutenbergova štamparska mašina izumljena još 1440. godine, tek su se industrijskom revolucijom s kraja 18. stoljeća stekli uvjeti za masovnu proizvodnju časopisa, novina, knjiga i zbornika. Ovaj napredak tehnologije je omogućio pjesnicima da svoje pjesme „oslobode okova“ vezanog stiha, koji je svoj krajnji domet dosegao u vrijeme modernizma kada je slobodni stih doživio vrhunac svoje popularnosti.

Vrijeme u kojem danas živimo je, u neku ruku, prevazišlo prepreku ovisnosti pisane riječi o potrošnom materijalu na kojem se ona tradicionalno distribuirala. Digitalizacija ljudskog znanja, umjetničkog stvaralaštva, komunikacije i drugih aspekata naših života dovela je, pomoću razvoja računara i interneta, do historijskog trenutka u kojem nije više problem imati pristup pisanoj riječi, pa tako ni poeziji. Međutim, uz ovu vrstu demokratizacije pisane riječi javio se jedan drugi problem koji u jednakoj mjeri kao i oskudica dovodi do mogućeg uskraćivanja onoga znanja koje je relevantno, a to je problem hiperinformiranosti.

Ovaj problem prouzrokuje preopterećenje informacijama, što u ekstremnim slučajevima može dovesti do poteškoće prilikom procesuiranja svega što pročitamo, čujemo i vidimo. Svakodnevno smo svjedoci ovome kada na društvenim mrežama kao što su Facebook bivamo „bombardirani“ tekstovima raznoraznih portala za vijesti i sličnim internetskim stranicama. Većina nas naprosto nije u stanju svariti toliki broj tekstova na svakodnevnoj bazi, što često dovodi do jedne vrste mentalnog umrtvljenja prema svemu što pročitamo. Gubimo osjećaj za ono što je relevantno čak i kada smo trenirani u tome da izdvajamo ono znanje koje je bitno od onoga što je manje bitno, a da ne govorimo o tome kako je mlađim generacijama koje nemaju izgrađenu tu vrstu psihičke spremnosti.

Poezija je u ambijentu u kakvom danas živimo doživjela istu sudbinu kao i sve druge vrste tekstova. Ono što je relevantno često bude izgubljeno u moru silnih stihova i citata koji isplivaju svakodnevno na obale naših Facebook zidova. Zadatak, dakle, nije više u tome kako doći do poezije, nego kako međuonom koja je već tu pronaći onu koja bi se mogla okarakterizirati kao relevantna. Ovdje već gazimo jednom nogom u mogućnost relativiziranja ukusa, tako da bismo se trebali odlučiti za jednu književno-kritičkuteoriju kojom ćemo se koristiti prilikom ovakve vrste analize poezije.

Ruski formalizam nam ovdje nudi nekoliko interesantnih rješenja koja bismo u svrhu procesa izdvajanja „relevantnog“ od „irelevantnog“ mogli koristiti. Jedan od ključnih termina teorije ruskog formalizma je oneobičavanje. On označava osobinu umjetničkog teksta koja ga razlikuje od drugih tekstova koji nisu umjetnički. Sam naziv pojma oneobičavanje nam dosta govori o tome šta ovaj postupak umjetničkog teksta podrazumijeva. Svi znamo prepoznati umjetnički tekst, ali tek kada se malo dublje zadamo u analizu jezika umjetničkog teksta, mi uočavamo da je taj jezik dosta drugačiji od uobičajenog teksta koji nije umjetnički, tj. on je neobičan.

Ruski formalisti su ovu osobinu umjetničkog teksta nazvali postupak otežale forme. Kada čitamo umjetnički tekst, mi se, ustvari, pokušavamo izboriti s njim. Ponovo ga čitamo, iako nam se čini da smo ga u potpunosti shvatili prvi put kad smo ga pročitali. Ukoliko se vodimo ovom književnom teorijom, mogli bismo reći da je umjetnički tekst onaj tekst koji nas zbog osobina na formalnom ili semantičkom nivou uvijek iznova vraća njegovom ponovnom čitanju i tumačenju. Naravno, postoje i druge književne teorije koje bi se mogle primijeniti u svrhe ovoga istraživanja, ali ćemo se za sad zadržati na teoriji ruskog formalizma o kojoj smo u ovom paragrafu govorili.

„Facebook generacija“ je rođena u digitalnom tekstu. Ona poznaje ljudsko iskustvo samo kao takvo, u digitalnom obliku sveprisutnog teksta na računarskim i telefonskim ekranima. Stoga ne čudi da je za poeziju njima izuzetno bitna lapidarnost (sažetost, jezgrovitost, zbijenost). Ovo je i razlog zašto često vidimo toliki broj citata velikih književnika na zidovima onih za koje možemo pretpostaviti da romane iz kojih su ti citati izdvojeni nisu u cijelosti ni pročitali. (Dokaz ovome su i mnogobrojni lažni citati koji znaju biti postavljeni ispod portreta pisaca kao što su Ivo Andrić ili Meša Selimović).

Ova pojava je bitna iz dva razloga. Prvi je očigledna indiferentnost prema autentičnosti onoga što te osobe postavljaju na zidove svojih profila. Drugi je pak nešto optimističniji, jer on svjedoči o želji te generacije da u moru tekstova koje konzumira svakodnevno, ipak izdvoji ono što se čini neobičnim, ono što zove na ponovno vraćanje tekstu, ono što ima otežalu formu, ono što bi ruski formalisti opisali kao oneobičavanje.

I baš ovaj razlog, tj. želja za tom vrstom umjetničkog teksta koji odskače od ostatka, treba da bude ono za šta se edukatori trebaju „uhvatiti“ kada novoj generaciji čitaju poeziju. Poezija se prvenstveno doživljava i osjeća, a niko nas ne može natjerati da nešto osjećamo. Jedini izuzetak je osjećaj boli, a na to upravo tjeramo nove naraštaje ukoliko nemamo sluh za ono što bi ih moglo privući da doživljavaju poeziju ili bilo koji drugi umjetnički tekst kao nešto lijepo, nešto što će im zagolicati maštu do te mjere da su spremni to podijeliti sa svojim prijateljima na internetu.

Ovo nas vraća na paralelu između vezanog i slobodnog stiha. Vezani stih nije apriori „manje zanimljiv“ od slobodnog, ali se zbog svoje forme novijim generacijama čitalaca čini mnogo udaljenijim nego slobodni stih. Stoga bi možda bilo primjerenije „Facebook generacijama“ poeziju približiti onim pjesmama i umjetničkim tekstovima koji im se i bez naše intervencije čine zanimljivim. Ne moraju to nužno biti baš te pjesme koje oni podijele na svojim profilima. Mi kao edukatori bismo trebali voditi računa o tome da pratimo trendove, te da u onoj poeziji koju čitamo novim naraštajima ponekad i ukažemo na to zašto se baš taj tekst ili ta pjesma smatra umjetničkom, te obratiti pažnju da li su određene teme koje su zanimljive novim generacijama zastupljene u nastavnom planu i programu.

Tek kada tu vrstu estetskog senzibiliteta uspijemo probuditi kod generacije koja je i više nego sita teksta kao pojave koja okupira njihovu svakodnevnicu, možemo reći da smo uistinu pronašli način kako da čitamo poeziju „Facebook generaciji“.

Školegijum redakcija