Arnela Islamović

"Sretan je, bio kralj ili seljak, onaj koji nalazi mir u vlastitoj kući." Johann Wolfgang Von Goethe

02.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Sunce je obasjalo prljavi ugao moje sobe, dok su se umorne vjeđe borile sa mislima koje ih ponovo s čežnjom, odnose u san. Da vam kažem, tu je počelo sve. Prije nego što sam uspjela shvatiti, bacili su me u ponore, ni ne upozorivši šta se krije iza tamnih oblaka koji iščekuju kiše apatije i beskrajne potoke suza. Sanjala sam doline zelene, i laste koje s proljećem odlaze na jug. Mahala sam avionima jer mi je nena u šarenim dimijama, izboranom licu i rukama sa tragovima prohujalih godina, kazala da me gledaju. Sad se pitam koliko je knedla morala progutati, ta lavica a ne starica, da slaže dijete željno iskušenja koja umjesto lala donose korove. Kad sam doticala ponore, nisam osjećala padove. Krv je bila jedini dokaz da su me možda, neki treći, vidjeli na dnu.  To nikad ne bih priznala, ali s nebom, tada bih sklopila pakt. Šapnem tiho u snenim jutrima da obećanje do danas ispunjavam. Dok se vjetar vijorio snagom mog postojanja, često bih na drvenom stoliću, razmišljala koliko ljestvi mi je potrebno da se popnem kod mog „drugara“. Neograničene razmjere su se prožimale do zamišljenih krajnosti, i taman kad sam poželjela da smetnem misli, mali crni mrav mi zagolica desnu nogu. Posmatrajući kako vrijedno nosi svoj „plijen“, užurbano prateći svoje isprepletenu linije, kao da mu neko želi oteti ono što je njegovo. Meškoljila sam svoju maštu i spoznala da bih jednog dana htjela da budem kao on, malo biće velikih udjela. Godine su prolazile a ja sam dugo tragala za junacima ratova koji čak nisu ni vođeni. Čula sam, negdje u daljinama te riječi, ali moj duh niko nije mogao da spriječi. Ja sam mali mrav, znate, vi veliki čovječuljci... i tu sam, da život vrijednim življenja učinim. Svijet je oduvijek bio moj sinonim. Sve puteve, krivudave i teške, nastojala sam da pređem, jer nestvarno pristanište uslijedi nakon uloženog truda. Tako su rekli. Znate, ja sam čovjek danas. I prgavo, baš kako nije ljudski, neću vam oprostiti. Lagali ste mi. Mahala sam avionima, neumorno, bacala viljušku i stolicu kad čujem zvuk, i istrčala na prvi brisani prostor. Nisu me vidjeli. U pararelnom vremenu, moji vršnjaci su posljedni dah izustili. Pronaći smisao njihovih buđenja nisu ni spoznali a mogućnost da nekad racionalno razmišljaju uskraćena im je bez prava glasa. U sadašnjem univerzumu vlada demokratija, mogućnost iznošenja stavova i predstavljanja ideja sa perspektivnim idealima. U nekim tuđim percepcijama. Iz moje su to pokošene iluzije, poput mirisa svježe trave. Moral gubi smisao onda kad postojanja postaju igračka velikih čovječuljaka a dječiji životi šahovski pijuni. Nokte u pesnice zarijem, zube hrabro stisnem, jer ću zastupati prvo, jedino i osnovno pravo. Ono što ljudskim nazivaju ljudi koji ne posjeduju to poimanje. Našim očima bojimo blagoslov i ljepotu koja nam je pružena. Bezrezervno, dostojanstveno, snažno i slobodno. Šarolike duge čine bogatstvo različitosti u kojoj se kupamo-uzajamno, zajedno,  ovisni jedni od drugih. Vidite, tome me nisu učili. Za tetkinim stolom, nas dvanaest je probalo, kušalo i jelo, isti ručak, objed i užinu. Svojom tankom ručicom i velikom kašikom, čak i najmanji komad koji uspijem dobiti, bio je slastan dovoljno da ublaži glad. Hranila sam se dobrotom, čištoćom i poštovanjem koje vlada za stolom... jer neko je servirao, pa je bilo potrebno i pospremiti. Kad zaboravim retrospekciju, sad sam za stolom u kom se vode duge i „kvalitetne“ diskusije o tome čiji trbuh će namiriti slasniji komad. Kad su siti, kažu da može još. Da je moja tetka tu, ona bi ravnomjerno raspodjelila, i niko ne bi smio dobiti više jer valja pseto i zeca nahraniti, a i doći će tetak večeras iz treće smjene. Ali ona ima četiri razreda osnovne, ni nju nisu učili kako harati tuđim srcima i krasti nečije obradive površine. Dok šetam prljavim ulicima, ispunjenim otpadom načinjenim čovječijim nemarom, nemam niti jednu ideju kako uništiti plastiku koja neće istruhnuti još desetinama godina. Pa se onda, znate pitam, kakve su to duše koje se rode truhle? Od kojeg su materijala jastuci savjesti, i da li se u snovima javlja djetinjstvo kao podsjetnik? Kakve sile unose strah u kosti, takav da, katkad se ukočeni bojimo čak i probuditi. Moje cipele su sirovog materijala jer se kreću se surovim predjelima. Zagrlim sva djelovanja onih čija se cipele neće načiniti korake niti jednim stazama. Krošnje ponovo počinju da pupaju, novi listovi će da kisnu usljed oluja, ali utišalo se proljeće koje ih može pokloniti nazad. Najvrijedniji poklon-život, smo odveć isprljali. Snivat ću o svijetu i univerzalnim vrijednostima koje neće ukaljati obraz moje domovine. Strasno ću šetati i ne bojim se prestati, baš jasno neću zaboraviti a naučit ću generacije ono čega su me uskratili. Istinu ne prećuti, protiv laži se do kraja istrpi i ne daj svog rođenog a ne tuđeg, nikom ko zlo ne psuje. Avioni me nisu vidjeli, ali imali su krila. Ne dopuštam da ih slome pticama, a potom guraju da lete. I znate, nisam tada razumjela mrava, ali ja mu nisam otela „plijen“. Oni  jesu, našu mladost.

Školegijum redakcija