Jasmila Talić-Kujundžić

Nevinost djeteta

02.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

Sreća je samo put

Po kojem se nižu lokve

U očima sunca

Sve su to samo slatke smokve

Zagrižene i gnjile na kraju ljeta

Sve su to šarene laže i bajke u očima djeteta

Koje još uvijek zna da voli LJUBAVLJU

Koje zna još uvijek živjeti

Bez užasavajućeg straha od crne rupe kosmosa

Još uvijek djeca hodaju bosa

Od lokvi sunčevih, po betonu užarenom

Noge su im u papučama ovijenim svilenim snom

I ne prže ih lažnost ljudska,

Ta hodajuća lažnost od kostiju i mesa,

Ta hodajuća de-spiritualizovana tjelesa;

I ne prži ih njihova nesvjesnost o konturama i nutrini bića svog

I ne prži ih pomisao da oni više ne znaju gdje je Bog

Jer još uvijek žive, vole i vjeruju

Još uvijek snuju

Kako će biti kad odrastu

Još uvijek u proljeće čekaju prvu lastu

I zvončiće, i visibabe, za krune od princeze

Još uvijek znaju da s druge strane Zemlje

naći će prijatelje Kineze

 

Ali, i oni će jednom izgubiti svoje svilene papuče snova

I oni će zaboraviti priče svojih djedova

Točak života će se opet vratiti na staro,

A ja ću plakati sjedeći u travi

Brati zvončiće i visibabe, tražiti i veroniku, cvijet plavi

Dok čekam laste, dok čekam djecu;

Dok molim Boga da nas voli i kad život prođe.

Školegijum redakcija