Fuad Hrustić

Svici

06.04.2016

Oblast: Neobjavljena pjesma ili priča za djecu

U sumrak svici zapale fenjere. Probude se iz sna, cijeli dan su spavali pod širokim listom bokvice ili u glavici žutog maslačka, probude se tek kada sunce porumeni i potone za taman brijeg. Svjetlucaju kao da neko nevidljiv uporno kreše šibice. Lete kao vrele žige sa rasplamsane logorske vatre.

Pada ljetna noć, puše vruć vjetar, lišće tiho drhturi na granama drveća. Svici pale vatrice pod krošnjom krhke breze, u grmu razbokorenog jasmina, nad potokom što žubori u vrbiku, nad usnulom stazom i širokom prašnjavom cestom što vijuga kroz selo. 

Tamnomodro nebo pospu zvijezde, kao sićušna pšenična zrna. I mjesec se probudi, proviri iza oblaka i raspe srebrne zrake. Stoji u krošnji prezrele trešnje ili plovi nebeskom rijekom, kao čamac od papira. Ogleda se u nemirnoj vodi potoka, blista u mulju kao sedefasta školjka. Vjetar zapuše i ponese roj svitaca u nebo, da svjetlucaju sa zvijezdama.

Dječak Adi je još u dvorištu, ne čuje majku kako ga zove. Lovi svice, drži ih u ruci kao blistave dragulje. Svici vuku fenjere po bespuću dlana, šire krila i pokušavaju da polete. Adi trči lako nevidljivom stazom, gazi po travi punoj rose. Kao da nema gravitacije, kao da su nestali zakoni zemljine teže, kao da će poletjeti. Majka viče sa prozora, on čuje svoje ime ali ne razumije zašto ga zove. Pune mu šake svitaca, i vidi, lijepo vidi, zvijezde blistaju na njegovom otvorenom dlanu. On trči za svicima do žbuna plavog jorgovana, do razgranate kruške, do klokotavog potoka, do kajsije iza kuće i naglo stane: gle, sakrili su fenjere u laticama crvenih ruža.

Zlatni prah leprša s neba, zvjezdano perje pada na zemlju, kao blistav snijeg. Mjesec je srp zvjezdane žetve, i žanje bez predaha: zvijezde padaju kao zrelo klasje na zlatnim pšeničnim poljima. I svici padaju, u paru, po dva-tri, na duge vlati trave, lupkaju o tlo, kao topla ljetna kiša. Noćnom rosom gase žeđ, trčkaraju po toploj zemlji. Kruže hitro, pale i gase fenjere. Plešu u mraku. Možda se ljube?  

         Adi osjeća kako mu rastu krila. Leti sa svicima, raširio je krila, ne dodiruje stopalima čvrsto tlo. Neko zove, majka je još uvijek na prozoru i moli ga da ne leti visoko. Noć je, može lako pasti, može se povrijediti. Zašto ga zove? Već je kasno, večera se hladi na stolu. Neka zove! Neće večerati, mjesečinom se srebrnom zasitio. Kako da ostavi svice u tami, bez njega će utrnuti njihovi mali fenjeri. I zvijezde će potamnjeti, ako ih prestane gledati. Kako da sklopi krila, tako je lijepo letjeti!

Školegijum redakcija