Maida Salkanović

Priča o trijumfu drugarstva nad mračnom aveti nepravde: Interpretacija djela Magareće godine autora Branka Ćopića

13.04.2016

Oblast: Interpretacija jednog djela bosanskohercegovačke dječije književnosti

'Magareće godine', jedno od najpopularnijih štiva za djecu bosanskohercegovačkog pisca Branka Ćopića, svjetlo dana prvi put ugledalo je 1960. godine. Danas, više od pet decenija nakon svog prvog izdanja, djelo i dalje ostaje relevantno kao štivo koje djecu, kroz emotivno putovanje ispunjeno i suzama i smijehom, uči pravim drugarskim vrijednostima odanosti i solidarnosti.

'Magareće godine' priča priču o piščevim školskim danima ispunjenim raznim dogodovštinama i nestašlucima grupe prijatelja u gimnazijskom internatu u Bihaću. Međutim, đački nestašluci u romanu pretvaraju se u otpor protiv tlačitelja i priču o uspjehu jedinstva nad korumpiranim strukturama vlasti. Kroz priču o dogodovštinama nestašnih gimnazijalaca, Ćopić provlači tematiku društvene nepravde, iskorištavanja položaja i tlačenja već društveno slabih kategorija.

Svojim jednostavnim, prisnim načinom pripovijedanja Ćopić čitaoca brzo veže za sebe, tako da ubrzo i čitalac počne da proživljava širok raspon emocija u pripovjedačevom iskustvu, od sjete kojom gleda svoj nekadašnji studentski dom, izrešetan ustaškim mecima, do smijeha kojim pratimo zgode i nezgode koje proživljava prvi put se susrevši sa širokim svijetom van voljenih Hašana.

Ćopić priču o svojim gimnazijskim danima otpočinje onda kada su oni već uveliko završeni, a on i njegova internatska bratija olovke zamijenili puškama i mitraljezima. Branko nas u svoje školske dane uvodi predstavljajući zgradu internata u kome je nekada davno obitavao, u isto vrijeme postavljajući pozadinu Drugog Svjetskog rata kao kontrast bezbrižnom djetinjstvu. Tu, ispred zgrade internata, pisac se odlučuje ovjekovječiti vrijeme koje je u njoj proveo kao đak, ostavljajući budućim generacijama zalog vrijedniji od uništene internatske zgrade. 'Magarećim godinama' Ćopić je odao počast duhu revolucije, pravednosti i solidarnosti.

Svoj put Ćopić počinje na željezničkoj stanici u varoši u blizini njegovog rodnog mjesta. Dječak iz sela podno Grmeča tada se prvi put susreće sa mnogim stvarima koje do tada nije vidio, a pripovjedač nam njegove prve susrete sa širokim svijetom opisuje humorom tipičnim za junake Ćopićevih djela, humorom dobroćudnih lakrdijaša, prepunim idiomatskih izraza i skoro poetskog izražavanja. Tako, kada ugleda tunel, dječak odluči da upita seoskog pjesnika koji se tu zadesio, šta bi to moglo biti. 'Hm, zar ne znaš, jadna ti majka ne bila!' šeretski mu odgovara pjesnik. 'U onoj ti je rupetini nesita aždaja koja ždere konje i junake', na što naš vrli junak zaždi trkom kroz stanicu bježeći i od starca, tunela i voza. Kada ga uhvate, dječak mudro zaključuje: 'S jednog kraja natisnu te s tutnjem i zviždanjem, a na drugom te skopaju za uši. Lijepo je počelo ovo moje školovanje.'

Međutim, njegovi strahovi prestaju kada upozna prve školske drugove. Ćopić nam sa ljubavlju slika saputnike svojih školskih dana, stvarajući u čitaocu afekciju za likove hrabrih i odanih dječaka i djevojčica. Kroz opise svojih drugova, Ćopić slika sliku zajedništva, bratstva i jedinstva, ali isto tako ukazuje na podjele u društvu koje su i tada postojale. 'Zar tamo, među pravoslavce, da jedeš krmetinu?' pita hodža dječaka Hamida Rusa, kada ga on obavijesti da se seli u drugi đački dom.  U sličnom maniru, kada dječak Dule na vjeronauci odgovori da je Bog priličan umjesto triličan i počne da se pravda da tako piše u knjigama, vjeroučitelj  mu odgovara: 'Aha, piše! (...) Valjda u nekakvim jeretičkim ili turskim knjigama!' Ovo, međutim, ne pokolebava Ćopićevo društvance, koje uprkos svojim razlikama gradi duh zajedništva, a ove razlike Ćopiću služe da čitaoca nasmije. Tako, na primjer, kada se pitaju šta se dogodilo njihovom drugaru Baji, Hamid predlaže da se možda razbolio onaj koji Baji plaća školarinu, crkvena opština njegovog sela.

' – Idi bestraga! – viknu De-De-Ha. – Kako se crkvena opština može razboljeti?

– Pa šta ja znam, ja sam musliman – pravdao se Hamid. '

 Ćopić nam dječake približava opisima njihovih malih nestašluka, a komični efekat ionako humorističnih situacija povećava koristeći žargonske izraze. Izmišljenog kradljivca oraha tako su ukokali iz puške, pisca u bijegu skleptaše neki ljudi, a omraženi pazitelj Smrdonja mnogo bi se dernjao kada bi ga zapalili.

Bezbrižne dane dječacima kvare njihovi zakleti neprijatelji: pazitelj koji zapisuje sve njihove grijehe, strogi prefekt pijanica i kuharica koja ih potkrada. Novac namijenjen siromašnim učenicima za odjeću i ostale potrepštine do njih ne nalazi put, a školarci primjećuju i da im je hrana vremenom sve slabija. Nezadovoljstvo u internatu raste, a naši junaci ne sjede skrštenih ruku: protiv nepravde se bune i poduzimaju korake kojima žele izmijeniti situaciju koja im ne odgovara. Pisac slika jedno vrijeme u kome se građani- čak i tako mladi kao opisani gimnazijalci- nisu libili ustati protiv nepravde. U Ćopićevom karakterističnom humorističkom stilu, na kritiku jednog gimnazijalca kako su se u odbranu njihovog školskog kolege Dabića, izbačenog iz internata, digle bihaćke babe, a oni 'ćute kao strine', pomenuti Dabić odgovara: 'Kad nema boljih zaštitnika, dobra je i bablja armija'.

Đaci se ubrzo organizuju i održavaju štrajk glađu koji rezultira promjenom rukovodstva internata. Tokom priprema, stariji đaci upućuju mlađe kako će se vladati. 'Sloga, upornost! (...) Time se dobija prava bitka' mudro objašnjava jedan gimnazijalac tajnu civilnog otpora. 'Zaista, bio je to ispit sloge, drugarstva i hrabrosti. Naslanjao se drug na druga, razred na razred (...)' kaže pisac, podsjećajući nas u čemu leži prava snaga.

U svojim opisima dogodovština gimnazijskih dječaka Ćopić gradi jedan pobunjenički duh, koji ne ostaje miran na nepravdu. Zajedništvo građeno tokom dječačkih dana rađa plodove odanosti tokom Drugog Svjetskog Rata, kada svi članovi nekadašnje družine, bez obzira na vjeru i nacionalnost, završavaju u partizanima utirući put za izgradnju države Jugoslavije. U isto vrijeme, Ćopić pozicionira starog neprijatelja protagonista ovog veselo-žalosnog romana, pazitelja Smrdonju, kao oficira četničkog štaba, dakle na onu 'pogrešnu', neprijateljsku stranu, poručujući čitaocu da se karakter gradi u mladosti.

Kao i sva Ćopićeva djela, i ovo je puno prisnog humora i otužne melanholije za nečim što smo davno nekada izgubili, a da ne znamo ni kada ni šta. Ovim kontrastima pisac čitaoca vodi na emocionalno putovanje raspona od smijeha do suza, naposljetku opisujući sam život, nepredvidljiv i uzbudljiv, u isto vrijeme usađujući u svoje književne pratioce vrijednosti drugarstva i pravednosti, u nadi stvaranja novih generacija koje će izbjeći porazne greške svojih predaka. 

Školegijum redakcija